Foto: https://www.svetiantosarajevo.com/

Iz prve ruke: Kako je crkva svetog Ante sagrađena na Bistriku

„Dne 8. kolovoza 1879. zapali se Sarajevo, i veliki požar kroz tri dana uništi oko 1000 (hiljadu) kuća; izgori vas dio zvani Latinluk gdje bijahu nastanjeni većinom katolici. Požar uništi dosti lijepu katoličku crkvu i školu, te župnik morade se povlačiti kojekud po privatnim kućama sve dok se ne sagradi privremena drvena crkva g. 1881. u Bistriku, gdje je danas crkva sv. Ante. Župnikom bijaše O. fra Andrija Buzuk sa kapelanom fra Bonom Ostojićem i učiteljem fra Jozom Divićem, pripadnicim ovog manastira, jer sada još pripada se župa sarajska u područje Kreševskog manastira, koji je i kupio zemljište i sagradio župski stan, a najviše crkva bila sagradjena trudom i brigom O. fra Grge Martića, koji je onđe župnikovao u dva navrata oko 20. godina.“

Piše: Milo Jukić

Tako o apokaliptičnom sarajskom požaru piše ljetopisac kreševskog samostana malo nakon uspostave austrogarske vlasti u BiH. No, ne pišem ovo zbog požara, već je opisan na nekoliko mjesta i svi koji trebaju i željeli su znati odavno znaju sve o tome. O Bistriku bih koju riječ, točnije, o tamošnjoj crkvi, koja ove godine, ako se crkve sjećaju svojih porođajnih muka, slavi stoti rođendan.
A porođajnih muka je itekako bilo, o čemu, opet u kreševskom samostanskom ljetopisu, 1912. godine opširno piše dr. fra Danijel Ban, Kreševljak kao i prije navedeni fratri, bosanski provincijal (1903.-1906.).
„Zabilježit mi je i ovo. U Sarajevu kod residencije provincijalove u Konak ulici u Bistriku zvanom dijelu grada, gradi se crkva Sv. Ante Pad. Kako je prija okupacije župa Sarajevo pripadala ovomu kreševskom samostanu, to su članovi ovog samostana i administrirali sve do g. 1883. tu župu. Najposljedni župnik bio je o. Andrija Buzuk.“
Tako započinje dr. fra Danijel Ban, a potom opisuje kako je kreševski samostan sarajevske katolike morao prepustiti na pastoralnu i duhovnu skrb nadbiskupu Stadleru, a zemljište u Latinluku prodao te novac (6.800 forinti) uložio u gradnju nove samostanske zgrade u Kreševu. Opisuje potom i dolazak provincijala fra Ante Ćurića, prvog koji je sjedište, po nagovoru Zemaljske vlade, imao u Sarajevu. Vlada mu je davala novac za uzdržavanje, a stanovao je po privatnim kućama, kao i njegovi nasljednici, dok to nije dojadilo jednom od njih, spomenutom fra Andriji Buzuku, koji je ishodio od Vlade lokaciju „da se načini residencija u Konak ulici, baš na zemljišću, gdje je bio prija stari konak vezira.“
Odmah do spomenutog placa nalazila se provizorna crkva, napravljena malo nakon okupacije, koja je, sve dok nije podignuta katedrala, služila i kao stolna crkva, nakon čega ju je Stadler vratio franjevcima. „Pošto je ta crkvica bila trošna, jer gradjena od drveta, prijetila je pogibelj svaki čas da se sruši, nu popravcima nekako se krpilo sve do ove godine“ (1912., op. aut.) „Pošto je bilo skrajno vrijeme da se gradi, a nije se našlo na drugom mjestu, provincijal o. Alojzije Mišić započeo je na tomu mjestu, premda nespretnom, jer u brijegu, da se gradi. Nu kako je do tog došlo hoću potanje da iztaknem, jer sam ja glavno kao provincijal brigu vodio u skupljanju novca za crkvu sv. Ante.“
Elem, uz dr. fra Bana, najviše se za gradnju nove crkve brinuo fra Ignacije Strukić, također Kreševljak, povjesničar i etnolog; zajedno s nekolicinom subraće osnovali su „Družtvo za gradnju nove crkve sv. Ante Pad. u Sarajevu“. Nakon što je Vlada odobrila rad Družtva, Ban, Strukić i ostali dali su se u, modernim jezikom rečeno, lov na lovu. Lov je bio uspješan – do 1906. sakupili su više od 60.000 kruna.
Ali… Samostan uopće nije trebao biti građen na Bistriku nego u sasvim drugom dijelu Sarajeva.
„Pošto je ono mjesto – gdje se eto sada gradi – neprikladno za crkvu kakovu sam ja zamišljao i obća želja bila, naime da bude nešta veličanstvena i kao centrum velikog Čudotvorca za svu Bosnu-Hercegovinu, uspjelo nam je sklonuti nadbiskupa Stadlera da nam se dade u tu svrhu zemljište starog groblja na Carini zvanoj pokraj Tvornice duhana nu jer je to zemljište zajedničko groblje bilo i za pravoslavne – Srbe – a oni sebi svojatali sve, nastao je proces i čekalo se riješenje istog.“
Ban je stalno kontaktirao sa Stadlerom, nastojeći da se što prije riješi pitanje zemljišta kod Tvornice duhana, a zemljište na Bistriku proda, no njegova nastojanja bila su uzaludna, a njegov nasljednik fra Franjo Komadanović „slabo se interesirao za stvar, pače pustio da se više interesira župnik sarajevski i ordinarijat, usljed šta preokrenulo se sve glede zemljišta, te provincijal Mišić, ne znam zašto izrekao da je izgubljeno za katolike staro groblje i pohitio da se gradi uz kolegij.“
Iako to službeno više nije bila njegova briga, Ban se i dalje zanimao za predmet, pa su mu „kompetentni muževi“, kako ih naziva, nadbiskupov tajnik Josip Cankar i odvjetnik dr. Nikola Mandić (predsjednik HNZ, predsjednik Zemaljskog Sabora, zamjenik zemaljskog poglavara, a mnogo kasnije i predsjednik Vlade NDH), koji je zastupao katolike u sporu oko zemljišta, rekli da spor nije izgubljen i da će katolici sigurno dobiti dio groblja gdje su stoljećima sahranjivani njihovi pretci. Mišić je u međuvremenu postao mostarskim biskupom, a Vancaš se dao na izradu projekta, pa je gradnja na Bistriku uskoro započela.
„Ako katolici dobiju proces, onda ja ne znam, šta da reknem o postupku Mišića (…). Šteta vječna što se nije još pričekalo sa gradnjom, jer nikako nije mjesta, gdje se gradi za veličan hram velikog Čudotvorca i našu budućnost. Ovo napisah da se zna, kako su baš članovi ovog samostana glavno radili za bolju i doličnu budućnost franjevaca u Sarajevu“, završava Ban.
Crkvu na Bistriku oduvijek su pohodili ne samo katolici nego i muslimani te pravoslavci, kao i oni koji baš i nisu sigurni ima li nešto negdje gore. Kako god, umjesto u blizini Tvornice duhana, crkva je podignuta odmah do Sarajevske pivare. Što je praktično i za katolike koji je pohode, a, bome, i za kjafire i neznabošce koji tu svrate – cigare mogu stati u džep, a piva… E, s njom je već malo teže :)

 Milo Jukić 

Objavljeno na www.jergovic.com 12. X. 2014.
Fotografija preuzeta sa stranice https://www.svetiantosarajevo.com/