Uskrs dočekujemo u vrijeme najstrožih mjera borbe protiv epidemije. Zabrane okupljanja, kretanja, mise bez naroda... Za većinu, Uskrs će proteći samo u užem krugu obitelji, vjerojatno skromnije no ikad. No što je s vjernicima koji svakako žive u posebno skromnim uvjetima?
Odgovor na ovo pitanje dao nam je uvijek inspirativni fra Ivica Perić, rodom iz Lepenice, općina Kiseljak koji je preko 20 godina misionar u Africi. Fra Ivica nam je pokušao dočarati Uskrs u Africi ali i predstaviti borbu protiv epidemije ljudi koji su odavno prepušteni sami sebi.
Artinfo: Što Vas je potaknulo da odete na misiju u Afriku?
Odlučiti se za ovaj životni poziv i otisnuti se u nepoznato nije baš jednostavna odluka. Ona nosi puno odricanja i pitanja koliko smo spremni dati sebe za drugoga i za suživot.
Da bi čovjek bio sretan, potrebno mu je vidjeti čovjeka pored sebe i znati cijeniti druge. Ne smijemo nikada zaboraviti na čovjeka, na ljude u potrebi. Nekako mi je to bila glavna misao kada sam razmišljao o odlasku u misije.
Ja sam još u novicijatu imao cilj otići u misionare. Da to bude Afrika, presudnu je ulogu imao fra Vjeko Ćurić, čovjek koji mu je s nevjerojatnom ljubavlju i ushićenjem pričao o životu u Africi, a po kojemu naš školski centar u Kivumuu danas nosi ime.
Što se tiče mene osobno, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, bilo mi je logično da dođem u Kivumu kojeg su se, nakon njegova ubojstva, svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućeg krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes, a tim činom sam se, smatram, obvezao i širiti njegovu ideju o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija!
Artinfo: Koliko je misionara i volontera koji trenutno djeluju u Centru Otac Vjeko i na koji način pomažete zajednici?
U našoj zajednici, ja sam jedini misionar, sve ostalo su naša afrička braća. Volontera ni posjetitelja nemamo jer kao što znate, u cijelom svijetu zbog korona virusa je trenutna situacija takva da nema putovanja. Mi smo usmjereni ponajviše na pomoć djeci i mladima kroz besplatno obrazovanje te svakodnevne tople obroke, pitku vodu, školski pribor, uniforme. Danas u Centru Otac Vjeko imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole, koje su proglašene “Uzor školama” i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. Mladima kroz obrazovanje nudimo priliku za bijeg od siromaštva. Upravo ono što je bio san našeg fra Vjeke.
Artinfo: Na koji način se može pomoći misionarima i što je sve potrebno da bi postali volonter?
U Centru Otac Vjeko volonterima smatramo samo one ljude koji su spremni doći na najmanje šest mjeseci s konkretnim projektom koji bi provodili u vrijeme svoga boravka.
Centar otac Vjeko školski je centar sa vrtićem, osnovnom i dvije srednje škole. Tu se obrazuje nekoliko stotina mladih ljudi i Centar funkcionira kao i svaka odgojno-obrazovna ustanova u BiH. Mi imamo stalno zaposlene odgojiteljice, nastavnike, učitelje praktične nastave, kuhare u školskoj kuhinji, pomoćno osoblje. Mi moramo funkcionirati 365 dana u godini. Bilo volontera, ili ne.
Volonteri moraju doći sa zanimljivim idejama i projektima koji bi unaprijedili naš program.
Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj imamo svoju Humanitarnu udrugu Srce za Afriku koja nam pomaže prikupiti donacije za školovanje siromašne djece. Pokrenuli smo i sjajan projekt "Prijatelj centra Otac Vjeko" u koji se mogu uključiti svi zainteresirani, koje ovim putem i pozivam da nam se jave.
Prvo ću vam objasniti zašto smo umjesto klasičnog oblika kumstava ljudima ponudili ovaj jednostavniji način pomoći kroz projekt Prijatelj Centra Otac Vjeko. Naime, kumstvo je plemenita, ali i dugotrajna i skupa obveza. Dok je u Ruandi osnovno školovanje obvezatno, ali i besplatno, srednjoškolsko obrazovanje po učeniku nas košta 250 eura za školsku godinu. "Problemi" kumstava započinju ako donatori, iz raznih razloga, više nisu u mogućnosti skrbiti o svome štićeniku. To nas dovodi u nezgodan položaj, jer što onda učiniti s tom djecom? Kako reći djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati?
ŠKOLOVANJE DJECE
Stvaranjem obaveze prema kumovima, dovodimo i te ljude u nezgodan položaj. Jer ih se obvezuje da za djecu uplaćuju točno određene iznose i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti.
Mi prakticiramo zajedničku 'blagajnu' iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Riječ je o zajedničkom budžetu i sve donacije idu u njega. Na početku školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, pribor za praktičnu nastavu i uniforme. I na temelju tog budžeta upisujemo novu djecu u školu. Ovakav naš pristup se pokazuje toliko uspješnim da smo u mogućnosti svake godine uvoditi sve više noviteta u školovanju, ali i prehrani učenika za koje skrbimo.
Također, na taj način djeci ne dajemo nadu da će jednog dana netko doći i odvesti ih u neki bolji svijet. Nekima je dosta teško shvatiti što je to 'kumstvo' i mnogi od njih zapravo se nadaju da je to netko tko će ih sponzorirati cijeli život, pa se zbog toga ne žele dovoljno truditi u školi.
POSTANITE PRIJATELJ CENTRA!
Ljudima koji nam žele pomoći, nudimo mogućnost da postanu Prijatelj Centra Otac Vjeko, odnosno naš član podupiratelj. Njihova obveza je platiti godišnju donaciju od minimalno 750 kuna / 100 eura ili 200 KM. Time pokrivaju dio godišnjih troškova školovanja jednog od naših učenika. Osim besplatnog obrazovanja, naši učenici u školi svaki dan dobiju topli obrok, pitku vodu, materijal za praktičnu nastavu i školsku uniformu.
Prijatelji Centra Otac Vjeko tri puta godišnje dobiju moje pismo u kojem im donosim novosti iz misije, sve što se napravilo u prethodnom razdoblju, kao i pisma naših učenika o tome kako im je u školi.
Važno je znati da Prijatelji Centra Otac Vjeko mogu pomagati i mjesečnim uplatama, ne mora biti uplata za cijelu godinu odjednom. Sami biraju dinamiku uplate tijekom godine. Nemaju višegodišnju obvezu plaćanja. Svake godine odlučuju ponovo žele li i dalje biti Prijatelji Centra.
Prijatelj Centra Otac Vjeko može se postati bilo kada u godini i možete živjeti bilo gdje u svijetu!
Pisma se šalju svaka četiri mjeseca i kada god da postanete Prijatelj Centra, svakako ćete u sljedećih godinu dana dobiti pisma.
Pozivam sve zainteresirane koji nam žele pomoći na ovaj način da nam se jave na mail
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Artinfo: Kakav je Vaš dojam o načinu života u Africi?
U Africi živimo život koji je puno prirodniji i bliži smo prirodi i prirodnije živimo bez nekih stresova. Puno se vise poštuje priroda i druge osobe oko nas. Zna se cijeniti i poštivati život i druga Božja stvorenja. Ono malo što se ima, dijeli se, a ne samo da se misli na sebe.
Artinfo: Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan?
U samostanu ustajemo u 5:15 ujutro. Imamo molitve i misu s narodom. Poslije toga je doručak i svatko radi sto je potrebito za taj dan. U 12:15 imamo molitvu, a u 12:30 ručak. U 18:00 razmatranje i molitva te u 19:15 večera a poslije povečerje, te onda druženje ili sto već.
Artinfo: Trenutno je cijeli svijet na koljenima usred pandemije korona virusom, za čiju prevenciju je vrlo bitna higijena. Kako se stanovništvo nosi s ovom situacijom?
Prateći razvoj stanja u Europi, i kod nas su već prije tri tjedna zatvorili sve vrtiće, škole i fakultete, zabranjene su mise, bilo kakva okupljanja te odlasci iz mjesta prebivališta. Korona virus počeo se širiti i po Ruandi i mi se molimo da to ne uzme prevelik danak, jer ovdje ljudi nemaju nikakvu zdravstvenu skrb, nisu u mogućnosti održavati higijenu kao Europljani. Evo, primjerice, u Europi svi kažu kako je najbolja prevencija pranje ruku. U našoj župi Kivumu imamo 35.000 stanovnika i niti jedna jedina kuća nema dovod vode. Koriste se vodom sa česmi koje smo postavili na nekoliko mjesta u selu.
Ovdje ljudi ne idu liječniku, jer im je to preskupo, tako da sa velikom zabrinutošću pratimo razvoj situacije.
Artinfo: Koliko često posjećujete BiH, planirate li se možda vratiti nastaviti djelovati u BiH?
Mi misionari imamo godišnji svako tri godine ako nije nešto „drugačije ispalo“. Ja ništa kao i do sada nisam nešto posebno planirao, sve u Božje ruke pa ćemo vidjeti.
Artinfo: Obzirom na kulturne razlike, postoje li i neki posebni običaji za Uskrs?
Najveći kršćanski blagdan Uskrs u župi Kivumu slavi se skromno. Siromaštvo je definitivno najveća prepreka župljanima da i uz najbolju volju Uskrs učine drukčijim danom od ostalih.
Budući da ovdje ne postoji običaj bojanja jaja, kako bi Uskrs, ipak, bio nešto drugačiji od ostalih dana, župljani ispred svojih domova u zemlju postavljaju prethodno posječeno stablo banane, jer to je znak da se u kući slavi. Obitelj se okuplja, a svečani objed sastoji se od namirnica koje su im u tom trenutku dostupne u vrtovima. To su slatkasti krumpir, grah, zelje i banane koje se kuhaju, dok se kruh smatra poslasticom.
Artinfo: Koja je Vaša poruka u susret Uskrsu?
Pred nama je blagdan nad blagdanima, u kojem Crkva i svi ljudi koji ga slave zahvaljuju Bogu na daru Isusa Krista koji je svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem od mrtvih pobijedio smrt i svaki grijeh. Kristova pobjeda nije samo njegova nego je dar svima nama ljudima i čitavom svijetu kao mogućnost da i mi s njime, ako njemu pripadamo, postanemo baštinici i nositelji uskrsnuća.
Želim vam da osjetite toplinu Uskrsa, jer vjera nam vraća osmijeh i radost, donosi nam smisao života. To znači uskrsnuti, i to već ovdje na zemlji, biti u Božjoj ljubavi i prisutnosti, ostvarivati Božji plan. Tako će naš svijet postati boljim i ljepšim mjestom za život. Mjestom gdje smo svi mi misionari, i gdje smo svi pozvani, samo trebamo prihvatiti svoj poziv.
Tereza Š/artinfo.ba
