Obično uzimamo stvari zdravo za gotovo i ne primjetimo da zaboravljamo pravu vrijednost svoga okruženja. Obično postajemo toga svjesni kada više nije naše – uništeno je, netko je preuzeo, nestalo je ili prošlo. Još uvijek imamo sreću da nam netko drugi skrene pozornost na naše dragocijenosti, za sad je to najbezbolniji način da se podigne svijest.
Imala sam priliku razgovarati sa studenticom iz Poljske koje je prošle godine boravila jedan semestar na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu kao studentica na razmjeni.
Kako naši gradovi, arhitektura, kultura te prirodne ljepote i putovnja izgledaju nekome tko živi na drugom kraju Europe?
Kada bismo sve posmatrali kao da smo samo tako ubačeni među ove planine, rijeke, jezera, baštinu i ostale dragocijenosti, zasigurno bismo puno više zapažali i cijenili.
Justyna Lewandowska, 21-godišnja studentica iz Poljske, koja na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Nysi (Państwowa Wyższa Szkoła Zawodowa w Nysie) studira svjetlosnu arhitekturu odabrala je Internacionalni Univerzitet u Sarajevu kao odredište na svojoj razmjeni.
Kako je ona doživjela Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, općenitno našu tradiciju i mentalitet, donosimo u kratkom intervijuu.
- Ovo je bila tvoja prva razmjena, kako si se odlučila na taj korak i zašto baš u Bosnu i Hercegovinu?
Da, to je bila moja prva razmjena. Dugo sam razmišljala koju zemlju odabrati. Nisam htjela ići u tipičnu europsku zemlju, gdje su mi intuitivno poznate kulture. Htjela sam nešto posebno. Nikada nisam bila na Balkanu, pa sam počela tražiti neke informacije gdje bih mogla otići. Tijekom mog „istraživanja“ u posjetu na naše sveučilište u Nysi su došli u delegaciji profesori s Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu. Imala sam priliku razgovarati s njima i saznati kako funkcionira IUS. Zapravo, zahvaljujući ovoj prilici, nisam sumnjala u odabir da želim ići upravo u Bosni i Hercegovinu.
- Obzirom na to da nikada prije nisi bila u BiH, kake si predodžbe imala? Što ste očekivala?
Bila sam sigurana da je BiH za mene stvarno egzotična. Kad kažem egzotično, govorim o različitosti, karakteru, nečemu što u Europi ne možete pronaći. Mislila sam da je BiH iskuljučivo planinska i znala sam neke stvari iz vaše povijesti. Imala sam vizualizaciju kako je to izgledalo uglavnom zbog knjige Stevena Gallowaysa Sarajevski čelist. Pročitala sam je prije nekoliko godina, ali nisam očekivala da ću jednog dana živjeti tu.
Kad sam došla u Bosnu, zaista sam dopunila svoje znanje. Nisam znala da islam regulira životni ciklus u Sarajevu - nisam očekivao da ću čuti ezan svaki dan, imati priliku svojim očima vidjeti običaje za Ramazan, razgovarati s vjernicima o univerzalnim istinama. Svo vrijeme sam uočavala neku novu džamiju, bile su posvuda poput katoličkih crkava u Poljskoj. Kasnije sam shvatila da se BiH sastoji od više dijelova i netko od kolega mi je pričao o vašem političkom sustavu. Pitala sam se koliko je bitna stvar da različite kulture žive zajedno, stvarajući jednu zemlju. To je impresionirajuće, bez ikakve sumnje. Svjesna sam da još uvijek imate svježe ožiljke iz povijesti, ali toliko me je očarala krhkost i nježnost ljudi.
Također nisam očekivala da ću upoznati toliko Turaka. Naravno da je to uzrokovano uglavnom karakterom mog razmjenskog sveučilišta, ali također sam u prošlosti malo znala o Osmanskom utjecaju na ovo područje. Ponekad se šalim da znam puno više turskih riječi nego bosanskih.
- Kao student na razmjeni kako si provodila vrijeme i kreirala svoju rutinu? Kako si ukopila fakultet, smeštaj, slobodno vrijeme...?
Moj studij na IUS-u bio je, naravno, arhitektura. Susrela sam se s novim obrazovnim sustavom, koji sam vrlo cijenila. Imala sam priliku imati drugačiju nastavu nego u Poljskoj. To znači da sam naučila na primjer nove računalne programe, metode koji nisu dostupni na mom sveučilištu i slično. Sve je bilo dobro organizirano i nastojala sam uklopiti se u taj sustav.
Živjela sam u ženskom domu u kampusu IUS-a. To je za mene bilo potpuno novo iskustvo, jer mi u Poljskoj imamo, tako rečeno unisex domove, moram istaknuti poznati su po bučnosti. Ženska spavaonica je, upravo suprotno, bila zaista mirno i ugodno mjesto. Svaki dan sam išla na nastavu, ponekad nakon nastave odlazila sam s novim prijateljima popiti bosansku kafu ili turski čaj. Usput rečeno, zaljubila sam se ovaj čaj, nastojala sam ići na Baščaršiju što sam mogla češće. Puno sam hodala i istraživala grad, a navečer sam provodila vrijeme s ostalim djevojkama u domu, razgovarajući, a obično bismo zajedno večeravale.
- Što si sve posjetila u BiH i susjednim zemljama za vrijeme razmjene ?
Prvo, moram reći da je moj dolazak u Sarajevo bilo prvi put da sam putovala avionom. Što više, ovo je bilo prvi put da sam putovala sama. S još dva prijatelja na razmjeni bila sam u Zagrebu na Festivalu svjetlosti. Jako mi se svidjela ova ideja, najviše zato što me jako zanima svjetlost. Zaista sam uživala.
Potom su prijatelji organizirali izlet u Mostar. U Mostar smo išli vlakom - jednom od najljepših željezničkih ruta na svijetu! Bilo je nevjerojatno iskustvo prolaziti stjenovitim tunelima, uz tirkiznu rijeku, i pejzaže poput iz putopisnog časopisa. Na to sve, imala sam sreću u Mostaru vidjeti skok sa Starog mosta. Bila sam toliko očarana uskim ulicama, prijelazima, sve je bilo tako tijesno, tako blisko meni. Znala sam da ću se jednog dana opet vratiti ovdje i ... bila sam u Mostaru još dva puta! Posjetila sam Mostar nekoliko mjeseci kasnije s mojoj obitelji koja je došla posjetiti me, a drugi put s prijateljima koji su također došli u posjetu. Bila sam također i u Međugorju, Trebinju, Počitelju i Dubrovniku.
Toliko mjesta koje još nisam posjetila!
- Jesi li otkrila svoje najdraže mjesto? Što je na tebe ostavilo najjači dojam?
Jesam i to dva. Prvo je Žuta Tabija u Sarajevu. Stalno sam hjela ići tamo. Sjedila sam tamo i samo promatrala panoramu grada. Apsorbirala sam grad, atmosferu, kulturu, ono nešto što nikad do tada nisam osjetila.
Drugo je definitivno Počitelj. Smiješno je priča kako sam tamo slučajno završila. Krenula sam u Dubrovnik s mojim prijateljem iz Poljske kojeg sam spomenula. Bili smo zaista umorni i htjeli smo što prije stići, ali je naš prijatelj inzistirao da posjetimo Počitelj. Buneći se, jer Počitelj nije bio u planu, došli smo tamo i nismo mogli vjerovati svojim očima. Stjenoviti labirint umjesto ulica, tišina oko planine, nedostatak turista, uobičajeni život građana i nevjerojatan zalazak sunca. Ne bih to mijenjala ni za što na svijetu.
- Sviđa li ti se naša kuhinja, jesi li probala ćevape?
Naravno! Nedostaju mi ćevapi! Nedostaje mi i janjeće meso jer se u Poljskoj ne koristi toliko često. Vaša hrana me je jako podsjećala na neka poljska jela. Na primjer, „dolma“ je zaista slična poljskoj „gołąbki“. Bosanska kuhinja je također malo masnija, kao naša. Ono što me potpuno oduševilo su bosanski pekarski proizvodi. I naravno deserti! Trilece mi je bio najdraži (ali nisam siguran je li tipično bosanski naziv).
- Tvoja anegdota s razmjene...?
Najsmješnija anegdota mi se dogodila dok sam putovala s obitelji. Uputili smo se automobilom u Međugorje, ali jednom selu zaustavila nas je policija. Bili smo s kombijem, naravno s poljskom registracijom i policajac nas sumnjičavo gledao. Pitao nas je na bosanskom jeziku o mnogim stvarima - zašto smo ovdje, kamo idemo, zašto imamo tako veliki automobil. Obzirom na to da smo slaveni, mogli smo se donekle razumjeti, ali da budem iskrena, u ovom trenutku situacija je počela biti ozbiljna. Policajac je tražio da mu damo naše osobne dokumente. Kad je pročitao prezime mog oca - Lewandowski, odjenom se nasmiješio i pitao jesmo li rodbina s Robertom Lewandowskim - najpopularnijim nogometašem tada. Svi smo se počeli smijati.
Vjerujte mi, u tom sam trenutku postala svjesna da svaki put, na svakom mjestu, postoji nešto što može povezati ljude širom svijeta.
Tereza Šušnjara/Artinfo.ba
