BIJEG OD NOSTALGIJE
Snjegovi u tišinu bježe,
Dječje cike već odavno nema,
Hladni sjeverac obruč brzo steže,
A debeli mačak na betonu drijema.
Ni pšenica čini se ne klija,
Ni brdo se ne smiješi kao prije,
Proždire me gorka nostalgija,
O danima boljim moja duša snije.
Golovi već dugo čekaju lopte ispuhane,
Ni miris bakinog kruha ne osjetim više,
Staroj trešnji odsjekli su grane,
Ni ljuljačka stara više se ne njiše.
Ko da ni zvono sa crkve više ne breca,
A rijeka pamti neke prelijepe trenutke,
Kad su ribe pecala ta djeca,
Po vodenom viru bacala oblutke.
Šumski su putevi zarasli,
Drača i trnje prekrili su staze,
A nekad smo na mjestima tim rasli,
A sad samo zvijeri proplancima gaze.
Možda sam lud što dane bolje sanjam,
Da sve bude kao nekad prije,
Možda samo ko jeka odzvanjam,
Jer ne šutim to što duša krije.
Nikad nismo imali više,
A opet tako malo,
Sve je tiho, sve je tiše,
U mutnu vodu sve je palo...
BM/Artinfo.ba
