Ribanje kuće od krova do podruma kao da će Isus gledat ima li prašine po ormaru u spavaćoj. Neće, bona. Gledat će ima li prašine u tvom srcu. Gledat će jesi li se izmirio sa svojima i sa samim sobom, jesi li oprostio i pružio ruku drugima, jesi li otresao mrve sa svoje duše. Lako je za tepih.

Trčanje u solarij, u kozmetičarke, u frizerke, u spa salon, na nokte, po haljinu? Licka se i macka tijelo. Na veliko. A da malo tako potrčiš pomoći drugima? Da potrčiš obići rodicu u bolnici? Da vidiš babu u staračkom domu? Napušteno dijete u Majčinom selu? Nemaš kad, znam. Imaš zakazan termin za pedikuru.

Karikiram, ironična sam, preuveličavam. Jesam li? Vidim nitko se ne buni što na reklami djeci otimaju iz ruku poklone koje su dobili od obitelji, one "meke", a guraju im u te iste dječje ruke mobitele i tablete. Jer obitelj ne zna što je dobro za njihovo dijete, ali mobilni operater sigurno zna.

Sve mi se čini da nam tako otimaju Božić iz ruku, a guraju šljokice i sjaj, ukrase i poklone. I klima se glavom, stapa se s masom i šuti. Jer ne znamo mi što je Božić. Veselje smo zamijenili strepnjom (ne daj Bože da zafali šapa ili janjetine), iščekivanje napetošću (ako mu je tetka kupila isti mobitel kao i ja, kuku meni), radost brigom (ima li dovoljno petardi)...

Molim vas, vratite nam Božić! Vratite nam "meke" poklone od baka i strina, vratite nam obiteljska druženja umjesto "božićnih" partyja po diskotekama s cajkama i sniženjem cijena alkohola, vratite nam ćupter, suhe smokve i orahe umjesto 14 vrsta kolača... Vratite nam Božić u kojem Krista nisu izbacili iz Christmasa u Xmas; u kojem je Isus u jaslicama, a ne Djed Mraz u sanjkama; u kojem je bitno da je obitelj zajedno za stolom, a ne da preko vibera čestitaju jedni drugima...

Okanimo se kolača i prašine u potkrovlju. Ajmo se okrenut jedni prema drugima. To je Božić.

Preuzeto sa stranice Vjera je put života.