Poznat kao Prvi dan Božića, 26. prosinaca kršćanska Crkva tradicionalna liturgijski časti svetog Stjepana, prvomučenika te jednog od sedmorice đakona prve Crkve. Tradicionalno štovanje ovoga sveca u liturgijski kalendar je uvedeno 380. godine, predpostavlja se da je umro u svibnju, a sigurnih podataka o točnom datumu rođenja, nema.
Premda nije puno podataka o životu ovoga sveca sačuvano, zapisi iz Lukinih Djela apostolskih svjedoče o istinskoj i dubokoj vjeri i dosljednosti Isusu Kristu do kraja svoga života, kojeg je Njemu posvetio i na kraju žrtvovao za vjeru i u vjeri.
Stjepan je bio Židov iz Jeruzalema te pravi praktični kršćanin, a u Djelima apostolskim je istaknuta njegova briga za siromašne i nemoćne te snaga i milost kojom je djelovao na narod. Bio je jedan od sedmorice izabranih đakona prve Crkve, odnosno službe nastale na temelju poteškoća i potreba tadašnjih jeruzalemskih kršćana.
Naime, porastom broja krašćana nastali su problemi među domaćim Židovima i Židovima grčkog porjekla, koji su se pobunili smatrajući da su njihove udovice zanemarene svakodnevnim služenjima.
Na poziv Dvanaestorice okupljenim učenicima je predloženo da pronađu između sebe sedmoricu pobožnih muškaraca, punih mudrosti i Duha svetoga, koji bi posluživali stolove, dok bi se apostoli posvetili molitvi i službi Riječi. Uz Stjepana, odabrali su još Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i Nikolu.
Prema Djelima apostolskim Sv. Stjepan je opisan kao svetac pun vjere i Duha Svetoga, koji je pun milosti i snage činio čudesa i znamenja u narodu
Obzirom da je propovijedao i navještavao Božju riječ svuda, oko njega se sve više i više Židova skupljalo, koji su postepeno prelazili na kršćanstvo.Upravo utjecaj koji je imao među židovskim narodom i svećenstvom, bilo je povod Židovima iz Sinagoge i Hrama da ga klevetom i lažnim optužbama, da je govorio pogrdno o Mojsiju i Bogu, dovedu pred suca.
Štoviše, podjarili su i narod, starješine i pismoznance, koji su ga zgrabili i odveli u Vijeće, te mu ondje sudili na temelju svjedočanstva podmetnutih lažnih svjedoka. Dok su ga tako optuživali, svi su nazočni u Vijeću bili usmjerili svoj pogled prema svetom Stjepanu i primjetili da mu je lice bilo kao u anđela. (Usp. Dj 6,1-15).
Na upit velikog svećenika, jesu li upravu njegovi tužitelji, Sv. Stjepan je održao veličanstven govor (Usp. Dj. 7,1-53), osvrnuvši se na čitavu povijest kršćanstva, od svetih Patrijarha, preko Mojsija i proroka, pa sve do Isusa Krista kojega su židovske vođe također pogubile. Zbog tog govora, židovske glavešine su odlučile da Stjepana izvedu izvan grada te ga tamo kamenuju.
Poput svoga Učitelja, sveti Stjepan u trenutnu kamenovanja nije proklinjao svoje mučitelje, pokazao je svoju veličanstvenost i vjeru time što je tražio od Boga da im oprosti – „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“
U čast prvom kršćanskom đakonu i prvom mučeniku za vjeru, svetom Stjepanu, u narodu su nastali mnogi običaji kojima se slavi Štefanje. Na taj dan iz staja su se izvodili konji i magarci, ali to je bio i dan kada se išlo u "čestitare".
Sve se zbivalo pred mladićem Savlom, kasnije apostolom pogana i gorljivim svjedokom Kristova uskrsnuća – svetim Pavlom, koji je pristao da se Sv. Stjepan kamenuje i do čijih su nogu položili njehove haljine.
Stjepanova smrt značila je prekretnicu u ranoj kršćanskoj Crkvi, jer je netom nastao progon kršćana, zbog koje su se svi, osim apostola, raspršili po judejskim i samarijanskim krajevima. Noseći svoju vjeru sa sobom, ovim progonom se Riječ Božja nastavila propovijedati, najprije Živodima, a potom i poganim. Time se potvrdila čuvena izreka ranokršćanskog pisca i mislioca Tertulijana „Krv mučenika – sjeme novih kršćana“.
O svetom Stjepanu postoji legenda da je neki svećenik iz Palestine imenom Lucijan, a koji je živio četiri stotine godina nakon prvog mučenika, imao viđenje koje ga je vodilo do mjesta gdje je položeno tijelo Sv. Stjepana. On ga je otkopao i prenio u Rim, a kasnije je pokopano uz ostatke svetog Lovre, đakona rimske Crkve.
Blagdan svetog Stjepana ukazuje na važnost poznavanja i življenja po vjeri. Otkupljenje je toliko uzvišeno i vrijedno da ni jedan žrtva nije prevelika, radilo se o mučeničkoj smrti i ljubavi prema progonitejima.
Po primjeru Isusa Krista, a i svetoga Stjepana prikazano je da vjera u Božje utjelovljenje i njegovo otkupljenje nije nježna bajka, nego istinska žrtva. Mučenička smrt svetoga Stjepana iznjedrila je nmnoga obraćenja, a milost Božja učinila je da i veliki progonitelj kršćana i jedan od Stjepanovih mučitelja postane aspostol, a kasnije i svetac.
Tereza Š/artinfo.ba
