Kada prevoditelj 'izbaci' 1400 stranica prijevoda, i to ključne trilogije u njegovu jeziku, treba mu se pokloniti. A upravo to je učinio Marko Maras s Tolkienovim kultnim djelom tzv. fantasyja, s “Gospodarom prstenova”. Ušao je, istovremeno, u boj s prethodnim, ne tako davnim prijevodom Zlatka Crnkovića.

“Gospodar prstenova” kultno je djelo na hrvatskom zato što je baš u doba cvata interneta i play-stationa sačuvalo ozbiljnu uspomenu na knjigu, jednako kao i junak J. K. Rowling, “onaj” Harry Potter, opet junak fantasyja. Treba im pribrojiti tek obveznu lektiru.

Prvotni, Crnkovićev prijevod bio je otisnut u najmanje dvanaest izdanja, prema podacima Gradske knjižnice Zagreb. Kao takav, bio je jedan od nosećih stupova već zaboravljenog izdavača (Algoritam), baš kao i romani o Potteru. Prema sveukupno prodanih, cirka 150 milijuna primjeraka “Gospodara prstenova” u svijetu, broj prodan kod nas može izgledati malen, negdje oko sto pedeset tisuća; njegovu prodaju pospješila je holivudska, treća ekranizacija, režisera Jacksona (2001 – 2003).

Hrvatska Wikipedia opazila je “neobično veliku slobodu pri prevođenju” kod Crnkovića, i podsjetila da ju je zagovarao sam Tolkien “zato što bi ta knjiga trebala biti prijevod Crvene knjige iz Westmarcha”. Pojedina imena, koja imaju, u izvorniku određeno značenje, trebalo bi promijeniti tako da ga zadrže i u drugom jeziku. “Bag End” postao je “Vrećasti vijenac” a supruga Sama Gamgeeja, Rosie Cotton, Ružica Pamuković.

Evo, prvi dio trilogije, ili “Prstenova družina”, kod Zlatka Crnkovića, počinje ovako: “Kad je gospodin Bilbo Baggins iz Vrećastog vijenca najavio da će uskoro izvanredno svečano proslaviti svoj jedanaestoprvi rođendan, nije bilo kraja govorkanju i uzbuđenjima u Hobbitonu”. Novi prijevod Marka Marasa kreće drugačije: “Kada je gospodin Bilbo Torbar iz Torbareva objavio da će za stojedanaesti rođendan održati veličanstvenu proslavu, u Hobitovcu se o tome mnogo i strasno govorilo”.

“Uzvođe” od “Crnoga” postalo je “Porječje” kod Marasa, pa se “Shire” prometnuo u Kotar. Crnković prevodi: “Nikoga nisu tako pozorno slušali kao starog Hama Gamgeeja poznatog pod nadimkom Čiča”, a Maras to prevađa: “Nitko nije imao tako znatiželjnu publiku kao Ham Galpsi, kojeg su svi zvali Starina.” Prvom je “Bršljanov grm” krčma, a drugom pak istoimeno “svratište”.

Crnkovićevu sklonost lokalnom jezičnom koloritu, da ne kažem koineu, začinio je njegov slavni prijevod Twainea, u kome je zagrebački sleng odigrao ulogu lokalca s Mississipija. Njegova je težnja bila udomaćiti izvornik u prijevodu, izgraditi ga na dosjetljivoj koleraciji i analogiji iznad samoga jezika. Mladi Maras je, u tome “discipliniraniji”: obojenost njegova prijevoda, već u ovim šturim primjerima znatno je manja. Prevodeći osobna imena pridržavao se Tolkienova naputka.

U napomeni na kraju prvog sveska, pa u dva preostala, Maras objašnjava svoj postupak. Priznaje da bi se čitatelj mogao iznenaditi “kad vidi da se u ovoj knjizi glavni junak ne preziva Baggins nego Torbar”, to jest kako su “stotine drugih imena pohrvaćene”. “To nije (bio) prevoditeljski hir. Naprotiv, vjerno sam slijedio želje J. R. R. Tolkiena.”

Pisca i profesora Tolkiena bili su razljutili prvi prijevodi “Gospodara” na švedski i nizozemski, pa je stoga sastavio opsežni leksikon imena “s objašnjenjima i prijedlozima”. Naglasio je da ta imena treba prevoditi, ali primjenjujući isti sustav imenovanja, “samo što će osnova biti prijevodni jezik umjesto engleskog”.

I zato je Marko Maras poslušao Tolkiena. Jezik Međuzemlja, “opći jezik” kojim govore hobiti i ostali jest engleski. Isti “opći” u prijevodu je, razumije se, hrvatski, pa je stoga prevodilac naglasio: “Sva imena koja nešto znače na suvremenom engleskom moraju se po smislu prevesti na hrvatski.” Drugi primjer. Maras prevodi razgovor iz gostione: “- Ali, kakav je taj Frodo koji živi s njim (Bilbom)? - zapita Stari Žirnik iz Porječja. - Preziva se Torbar, ali kažu da je napola Jelenda. Nije mi jasno zašto bi Torbar iz Hobitovca išao tražiti ženu u Jelenovcu, gdje je čeljad uvrnuta.”

Crnković je isto prevodio ovako: “A što je s tim Frodom koji živi s njim?” priupitao ga je stari Noakes iz Uzvođa. “Preziva se Baggins, ali kažu da je više nego upola Brandybuck. Nije mi jasno kako je jedan Baggins iz Hobbitona išo tražit ženu tamo u Bucklandu gdje je narod tako čudan.” Za njega je lokalna rijeka: Brandywine, a u novom prijevodu: Bevanda.

Na stranu hrvatsko-engleski, i obrnuti glosari, koje je Maras dodao svom prijevodu. Pa i promjene imena. Riječ je o dva dobra a različita prijevoda. Kod svakog se prevoditelja značenje ravnalo drugim duhom i namjerom. Čitatelji će, pretpostavljam, izabrati jedan, iako je baš lijepo imati dva dobra prijevoda.

U Predgovoru II. izdanju “Gospodara” Tolkien kaže da je bio presiromašan da bi knjigu dao na tipkanje: “Cijela se priča morala preraditi - dapače, morala se u velikoj mjeri ponovno napisati unatrag. I morala se tipkati, i pretipkati, što sam sve radio ja, jer trošak profesionalnog tipkanja onih desetoprstih bio je izvan mojih mogućnosti.” Nije predvidio nikakvo “skriveno značenje ili ‘poruke’” u svom romanu: “Knjiga nije niti alegorijska, ni aktualna.”

Izvornik je, dakako, nedodirljiv. A prijevod, čini se, bolji što je aktualniji, bliži čitalačkom vremenu. Pitao sam dvoje “starih” čitatelja Tolkienova romana, od dvadeset i trideset godina, koji im je prijevod bliži; izabrali stariji, koji su čitali kao mali. Braneći taj prijevod, čuvali su ljepotu djetinjstva. No o odnosu dva opisana prijevoda odlučivat će neki drugi klinci, kojima Tolkien tek otvara vrata ljudskog Međuzemlja. (jutarnji.hr)