Fojnica je gradić smješten u dolini Fojničke rijeke na nadmorskoj visini od 620 m. Preko Kiseljaka je povezana asfaltnom cestom sa Sarajevom (54 km) i Visokim (32 km).

Prvi samostan i crkva (tada posvećena Sv. Mariji) podignuti su pod konac 14. stoljeća na lokalitetu Pazarišće (Pazarnica) u sjevernom dijelu Fojnice. Nema pouzdanih vijesti o njihovu rušenju prilikom turskog osvojenja Bosne 1463. godine, kao što se to dogodilo za vrijeme velikog progona između 1521. i 1524, kada su porušeni i samostan i crkva. Franjevci međutim uskoro grade novi samostan i crkvu. Prema jednoj vijesti dopuštenje za gradnju crkve zatraženo je 1527. godine. Pod konac stoljeća (1594-98) na mjestu te crkve sagrađena je nova, koja je bila približnih dimenzija kao i prethodna (ca 31xl0 m). Turske su vlasti naime zahtijevale da nova crkva ne smije biti veća od prethodne...

Samostan je obnovljen 1598. god. Međutim, u velikom požaru 1664. god. uništen je zajedno s crkvom. Izgorjele su sve dragocjenosti, prije svega knjižnica i arhiv (izgorio je samostanski, provincijski arhiv i arhiv bosanskih kraljeva). Franjevci su se privremeno nastanili u Lučini kod Jajca. Nakon isplate visokih dažbina i dodatnih darivanja turskih činovnika, uspjeli su dobiti dopuštenje za gradnju, tako da su podigli samostan 1666-68. i crkvu 1669. godine. Pod konac 18. stoljeća (1798) obje su zgrade obnovljene, ali opet tek nakon višegodišnjeg podastiranja molbi kod turskih vlasti. Godine 1801. za crkvu su nabavljene orgulje, prve u Bosni, ali nisu sačuvane. Obnova crkve i samostana uslijedila je ponovno 1830. godine. O stilskim obilježjima te crkve nemamo podataka. No zacijelo se radilo o jednom uobičajenom pravokutnom prostoru za puk, na koji se nastavljao prezbiterij s glavnim oltarom. U tim je teškim vremenima franjevcima glavni cilj bio osigurati krov nad glavom, tako da je estetska dimenzija imala drugotno značenje.

Godine 1863. franjevci grade novi samostan, kojega gradnju, prema nacrtu Ante Ciciliania (njegovo se prezime u franjevačkoj literaturi javlja u obliku: Ceciliani) iz Trogira, najprije vodi domaći majstor Matija Lovrinović (do 1865), a zatim Špiro Marić s otoka Visa. Samostan je obnovljen 1913. godine. Izgradnjom još jednog trakta, po nacrtu arhitekta Lavrenčića, 1940. god. on je znatno proširen. Novoizgrađeni dio koristi se kao stambeni prostor, dok je stara zgrada samostana preuređena za knjižnicu i muzej. Od 1949. do 1959. godine općinske su vlasti oduzele jedan dio samostanskih prostorija i dale da se koriste u druge svrhe. Godine 1987-90. stambeni dio samostana temeljito je renoviran. God. 1984. izgrađena je vjeronaučna dvorana.

Novu crkvu franjevci su započeli graditi 1884. god. pod vodstvom Franje Moysesa graditelja iz Dalmacije. Nažalost, ona se, gotovo izgrađena, zbog nesolidne izvedbe srušila, pa je 1888. god. podignuta nova (31x14 m), po projektu arhitekta Josipa Vancaša, u renesansnom slogu i s kupolom na križištu. Crkvu je iznutra oslikao slikar Josip Oisner 1894. god za 2.400 forinti. Ukrasio ju je floralnim ornamentima i likovima svetaca u medaljonima. Natpisi na njemačkom jeziku ispod likova evanđelista govore o podrijetlu slikara, o kome inače nemamo biografskih podataka. Cijela dekoracija crkve ostavlja dojam o solidnoj slikarskoj izvedbi. God. 1894. nabavljena su tri oltara tirolske izradbe (radionica F. Stuflessera), nove orgulje (sedam registara) firmeRiegeriz Šleske (1896),Put križau Beču, te dva zvona u Innsbrucku. Crkva je obnovljena 1913. god. Ona danas ima tri zvona: malo i veliko potječu iz 1927. god. (Livarna zvonov-Maribor), a srednje je iz 1894 (firma: Albert Samassa-Labaca). Crkva je u najnovije vrijeme djelomice renovirana.

Nakon požara samostana 1664, kada je izgorjela iknjižnica,od knjižnog blaga nije ostalo ništa. Poslije obnove samostana postupno se obnavlja i knjižni fond nabavkom vrijednih izdanja, kao i knjižnom zaostavštinom pojedinih franjevaca. Knjižnica, koja je relativno dobro sređena već 1913, posjeduje 15 inkunabula (knjige tiskane do 1500. god.), te velik broj knjiga filozofskog i teološkog sadržaja od 16. do 19. stoljeća, ali i knjige s drugih vrlo raznolikih područja kao što su medicina, zemljopis, povijest, prirodne znanosti i dr. Dobro su zastupljeni stariji bosanski pisci (Divković, Margitić, Lastrić, Dobretić, Bandulavić, Šitović...), ali i brojni stariji pisci izvan Bosne. Knjižnica posjeduje starija izdanja Matice hrvatske, JAZU, SANU, te niz vrijednih periodičnih publikacija iz 19. stoljeća: Katolički list, Vienac, Obzor, Danica Ilirska, Jugoslavenske novine i dr.

Samostanskiarhivje bogat vrlo raznovrsnom i vrijednom građom. U njemu se čuvaju dokumenti od posebne važnosti kako za franjevačku tako i za opću bosansku povijest. Arhiv je relativno sređen i pristupačan istraživačima. Na tome se počelo raditi već početkom 19. stoljeća izdvajanjem turskih dokumenata i njihovim selektivnim prevođenjem. Oko tri tisuće isprava je na turskom jeziku. Velik dio građe objavio je Josip Matasović (Fojnička regesta), uglavnom donoseći sažetke sadržaja pojedinih dokumenata. Sačuvano je 156 dokumenata na bosančici, nastalih između 16. i 18. stoljeća. U arhivu se čuva originalna ahd-nama iz 1463., kojom sultan daje franjevcima slobodu da ostanu i djeluju unutar Carstva, ferman sultana Bajazita II. iz 1483, kojim se štite prava franjevaca i katolika, i dr. Župne matice sačuvane su od 1728. godine.

Samostan posjeduje dvadesetak uljanih slikaiz 18. i 19. stoljeća. Najvećim dijelom potječu iz Dalmacije i Italije, a nekoliko ih je od domaćih majstora. Među najvrednije spadaju slike baroknih majstora 18. stoljeća: Sv. Ana i Marija, Madona s Kristom, Raspeće, Sv. Juraj i Sv. Andrija. Splitski slikar druge polovice 18. stoljeća Sebastian Devita autor je umjetnički vrijedne slike Bezgrešno začeće sa Sv. Rokom i Sv. Sebastijanom i skupinom franjevaca i vjernika (1783). Atribuciju te slike odredio je Kruno Prijatelj 1988. godine. Slika je nastala kao zavjet u povodu velike epidemije kuge. U zbirci su i dvije slike fra Mihe Čuića (Duvno 1750?-1809): Sv. Bono (konac 18. i početak 19. stoljeća) i Sv. Anto Pustinjak (1800). I ova zadnja slika također je zavjetna (svetac-zaštitnik od bolesti tifusa). M. Čuić je oslikao strop i propovjedaonicu fojničke crkve porušene 1884. godine.

Samostanska riznicavrlo je bogata umjetničkim predmetima praktične crkvene primjene izrađenim od kovine ili tkanine. Najveći dio kovinskog umjetničkog obrta nastao je u fojničkim zlatarskim radionicama. Pretežno je korišteno srebro, ponajviše u filigranskoj tehnici, ali su također zastupljene i druge tehnike kao iskucavanje, graviranje, inkrustacija. Dva kaleža (pozlaćeno srebro, filigran) potječu iz fojničke zlatarske radionice iz kasnog 15. ili 16. stoljeća. Kasnogotička srebrna navicula (lađica), s konca 15. ili iz 16. stoljeća, ide u red vrednijih eksponata samostanske riznice. Iz istog vremena je i procesijski križ domaće izrade. Iz fojničke zlatarske radionice potječe nekoliko baroknih svijećnjaka iz 17. stoljeća. U riznici se nalazi više vrijednih kadionica, kandila i pacifikala. Posebno mjesto ima srebrna zdjela, bosanske zlatarske radionice iz 15. stoljeća, slična grčkoj pateri, u kojoj su u plitkom reljefu prikazane figure različitih životinja u pokretu.

U samostanskoj riznici velik je broj predmeta od tkanine. Oni su mahom crkvene praktične primjene, ako izuzmemo posebice zanimljiv plašt, što ga je, prema predaji, Mehmed el Fatih darovao fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine prigodom davanja ahd-name. Tkanina je orijentalnog podrijetla iz 15. stoljeća. To je i jedini tekstilni predmet iz tog vremena sačuvan u franjevačkim samostanima. Od drugih tkaninskih predmeta potrebno je spomenuti kazulu (prva pol. 18. st.), koja potječe iz Austrije ili Francuske, te štolu i manipul iz istoga vremena, a po podrijetlu iz Hrvatske ili Bosne. Tim predmetima treba dodati i biskupski ornat fra Augustina Miletića (†1831).

Nekoliko vrijednih umjetničkih predmeta, predanih 1871. god. na čuvanje đakovačkom biskupu Strossmayeru, nije vraćeno. To su jedan križ, dva kaleža i dvije kazule. Danas su u posjedu HAZU u Zagrebu.

U samostanskom muzeju čuvaju se također različiti etnografski predmeti: narodna nošnja, oruđe i dr. Značajna je također zbirka minerala i ruda iz fojničkog kraja.

Fojnički samostan djeluje pastoralno neprekidno od vremena svoga osnivanja. Fra Anđeo Zvjezdović je 1463. god. u susretu sa sultanom na polju Milodražu u Brestovskom, nedaleko od Fojnice, isposlovao povelju (ahdnamu) da franjevci zajedno s katoličkim pučanstvom mogu ostati i živjeti po zakonima svoje vjere. Tijekom višestoljetne turske vladavine ahdnama je bila od pomoći franjevcima i obespravljenom katoličkom puku. Iščezavanjem pojedinih samostana zbog turskog nasilja, fojnički su franjevci morali preuzeti pastoralnu brigu nad velikim područjima, prije svega srednje i zapadne Bosne.

Sredinom 17. stoljeća franjevci fojničkog samostana opslužuju sljedeće župe: Fojnica, Jajce, Kamengrad, Kotor, Vodičevo, Dragotina, Ljubija, Banja Luka, Motike, Dragočaj i Kozarac (izvješće biskupa M. Maravića 1647). Četvrt stoljeća kasnije (izvješće fra Nikole Ogramića-Olovčića 1673) oni uz spomenute župe opslužuju još Bihać i Dobretiće (ukupno 16.443 katolika). Iseljavanjem katolika u vrijeme Bečkog rata (1683-1699) nestale su brojne župe i samostani. Preostali katolici živjeli su raspršeni na velikom području, koje se za fojničke franjevce teritorijalno povećalo. Tako oni četrdesetih godina 18. stoljeća opslužuju sljedeće župe: Fojnica, Lašva, Jajce, Dobretići, Banja Luka, Ivanjska, Kotor, Majdan, Vodičevo, Bihać, Rama, Livno, Duvno, Skoplje s Kupresom (ukupno 18.443 katolika, Dragičevićevo izvješće 1743). Broj se katolika 1762. povećao na 27.315, a 1779. god. na 36.240 katolika. Sredinom 19. stoljeća u nadležnosti fojničkog samostana su župe: Fojnica, Brestovsko, Busovača, Zenica, Guča Gora, Dolac, Orašje (Ovčarevo), Jajce, Dobretići, Varcar, Kotor, Banja Luka, Ivanjska, Gradiška, Sasina, Volar, Stara Rijeka, Bihać, Skoplje, Malo Selo, Kupres, Rama, Triješćani, Vidoši, Gorica, Čuklić i Ljubunčić. Na tom je području 1856. god. živjelo 60.588 katolika. Osnivanjem novih samostana u drugoj polovici 19. stoljeća (Gorica, Guča Gora, Petrićevac, Rama) župe su ravnomjerno razdijeljene na nove samostane, a neke su kasnije (1883) predane svjetovnom svećenstvu.

Župa Fojnica 1673. ima cca 400 katolika. Zbog iseljavanja u vrijeme Bečkog rata broj katolika je opao, tako da župa pola stoljeća kasnije (1743) broji samo 568 katolika. Njihov se broj 1768. god. povećao na 940, a 1813. god. na 2.350 katolika. Zbog razdiobe župe broj fojničkih župljana je 1877. god. smanjen na 2.246, da bi se 1935. povećao na 3.540 katolika.

Fojnički franjevci su u pastoralnu djelatnost uključili i opismenjavanje djece. Tako je 1847. god. fra Ivan F. Jukić otvorio pučku školu u Fojnici, koju 1854. god. pohađaju 52 učenika. Godine 1871. izgrađena je nova školska zgrada. Škola je uskoro postigla rang niže realke. Učiteljem je bio redovito jedan od franjevaca.

Fojnička župa brojila je 1991. godine 5.223 katolika (1974: 4.950). Danas (2013. god.) ima 3.038. vjernika. Teritorijalno je opsežna i obuhvaća sljedeća mjesta: Fojnica, Alaupovka, Bakovići, Bakovićka Citonja, Banja, Bistrica, Bježanija, Božići, Carev do, Crvene zemlje, Djedov do, Drin, Dugo brdo, Fojničke luke, Gladno polje, Gojevići, Gojevićke luke, Gradina, Kamenik, Kazijevići, Korita, Lopar, Lučice, Lužine, Majdan, Mujakovići, Nadbare, Ostruška Citonja, Ostružnica, Otigošće, Paljike, Plane, Podcitonja, Ponjušina, Poraće, Ragale, Rajetići, Ravne, Selakovići, Selišće, Sitišće, Šavnik, Šćitovo, Tješilo, Trošnik, Zapoda, Zarastin i Zimije.

Uz spomenutu župnu crkvu, na području župe nalazi se i nekoliko podružnih: Gojevići (Sv. Franje Asiškog, 26xl2 m, izgr. 1972/73. umjesto drvene crkve iz 1946; projekt: M. Subotić, B. Borić), Šćitovo (Presv. Srca Isusova, 20xl0 m, izgr. 1974/75, projekt: D. Duvnjak), Otigošće (Sv. Ane, 10x6 m, izgr. 1980, projekt: D. Duvnjak), Kazijevići (Porcijunkula, 7x4 m, izgr. 1969, projekt: B. Borić). Od drugih sakralnih objekata postoji i 17 grobljanskih kapelica.

TEKST: http://www.fojnica-samostan.com/