Mjesec studeni je tradicionalno rezerviran za kolinje svinjokolj klanje. Ne , nije to naziv neke brazilske aktivnosti, premda bi se po broju imena dalo naslutiti. To je stari seoski običaj, omiljen i bez premca.
Pripreme, naravno, počinju dan ranije. Potrebno je spremiti sve - od čengela, tekni, aranije i svih tih aparatura i posuda simpatičnih naziva.
Domaćin tu večer slabo spava. A valjda od uzbuđenja, što li. I tek što ga uhvati neki pokušaj sna, ustaje i u hipu oblači radne hlače. Potom izlazi iz kuće, loži vatru. Pet je ujutro, ali koga briga. I djeca ustaju jedno po jedno, a najstariji sin je tek stigao kući s izlaska, i s rukama u džepovima pozdravlja oca. Naravno, dobiva jezikovu juhu, što zbog toga što petlja jezikom,što zbog toga što je lijepo obučen došao u blato.
Prvi susjedi su već tu, na uranku. Stara majka je skuhala kavu i rakiju.Ne znam zašto, ali nije kolinje ukoliko prethodno nije ukuhana rakija sa šećerom. Sve je podređeno tom magičnom trenutku klanja, i odjednom svi postaju vrsni znalci i mesari. Procjenjuje se kilaža osumnjičenog za klanje, i svatko ima svoje mišljenje. Naravno, domaćin će uvijek reći da ima više nego što misli, a ostali manje. Tako se to radi.
Zapravo, vječito seosko nadmetanje čija je svinja veća.
Za doručak naravno - džigerica. I to na dva načina, pohovana i ona s umakom. I stoji na stolu jadna, čami, čeka, dok veterinar je javi da je zdravo. Premda su, srećom, bolesti svinja kod nas rijetkost, sve zanijemi kada domaćinu zvoni mobitel. Trenutak istine. I onda ona neslana šala da je bolesno, da ima crveni ili španski vjetar, ne znam kako se to zove. Pa onda "pitano je" i uzdah oduševljenja.
Čvarke će križati 87 osoba, svi kao žele biti od koristi. A dosadi im nakon 35 sekundi i odjednom traže odmor. Netko će se, naravno, malo i posjeći. I za to okriviti neku višu silu, i sve osim sebe. Ne, nije nespretan, zapravo se netko protiv njega urotio i posjekao ga.
I čvarke će miješati 87 osoba. I pritom će se čuti tračevi o Ljubi , Mati, Juri iz osamnaestog sela, kojim su jednom čvarci bili kremirani, a mast neupotrebljiva. Kad budu gotovi , istresaju se na papir od vreće brašna i na njih se baci bazen soli. I svi nešto mjerkaju, birkaju, traže one najmanje. Pa ih potom hvale, a oni koji su miješali ili dodavali mlijeko dignu glavu kao paun i kao da žele reći : " To je moja zasluga, pravi sam meštar".
Krvavicu naravno nitko ne voli, ali pravi se da bi se poslala nekom kao peka. Imam osjećaj da jedan kolut krvavice kruži desetak godina, ide s koljena na koljeno i od obitelji do obitelji. Nešto slično kao Paris keks koji dođe u kuću, svi ga pohotno gledaju, ali nitko ga ne smije pojesti, jer je namijenjen za kad se nekom ide na žalost ili na veselje.
Rakije i pive se ne može nanijeti, svi slave što je svinja konačno lišena života i pretvorena u dijelove. Zaglavi se do kasno u noć, a Bobi se samo oblizuje. Svi ostatci idu njemu, iako su mu mogli biti još brat-bratu mjesec dana. Ali eto, i njemu je svanulo, sve će pojesti odjednom i sklupčati se kao ježurka u svoju kućicu. Tu noć lopovi mogu odnijeti i njega i pola kuće, ali snage nema da se pomjeri.Mesar naravno nije dočekao večernju pjesmu, jer se po običaju prvi napio. Odvukli su ga u kolicima i iskipali negdje pored puta, a po auto će doći ujutro.
Dobro, skontao sam da je španski vjetar kolač a ne svinjska bolest, ali ne mogu se vraćati i brisati tekst.
Da je samo jednom dočekati da se meso osuši. Ali ne, čim se malo stisne, stvori tvrdi omotač ono ide na dasku za križanje. Traže se one tanke pečenice, nešto se podrezuje, a tata neumorno loži vatre i divi se obješenim eksponatima.
I tek što se zaklalo, planira se novo kolinje. Uređuje se svinjac, a svinja pojede više nego jedno prosječno kućanstvo u Etiopiji. Ali eto, šta ćeš. Volimo taj običaj.I nadam se da BiH nikad neće ući u EU. Na dobrom smo putu.
BM/Artinfo.ba
