Kruh ispod peke odavno je bio spravljan u obitelji Bariše i Mare Baković iz Tomislavgrada. A kada je zbog kvara na električnim instalacijama izgorjela njihova stara kuća, i kada je Bariša nakon višegodišnjega rada u tomislavgradskoj kablari otišao u prijevremenu mirovinu, njegov sin Jozo predložio mu je da krenu u posao – proizvodnju kruha ispod sača, piše Tomislavcity.com.

Njegova želja je i ostvarena te su od 2009. godine osnovali samostalnu zanatsku radnju „Mara“ koja nosi ime po Jozinoj majci. Kruhovi spravljani po domaćoj recepturi, od domaćega brašna, brzo su prepoznati u duvanjskome kraju. Uz kruh, uskoro su počeli praviti i domaće pite te peći i meso ispod peke.

Prve godine su sav zarađeni novac investirali u izgradnju novih pomoćnih objekata, kupili su 34 sača, ali i veliki traktor, prikolice…budući da siju svoju pšenicu i heljdu.

– Zadovoljni smo i ovogodišnjim prinosom pšenice i heljde i svoje brašno trošimo dok ga god imamo, a kad nam ponestane, onda kupujumo jajčansko brašno izravno s mlina. Zasijemo više od 300 duluma zemlje, većinu zemlje smo zakupili, govori Bariša.

U tim poljoporivrednim poslovima najviše je angažiran Barišin i Marin sin Marijan. I dok se gleda najstarije članove ove obitelji i njihovu kći Nikolinu kako vješto pripremaju kruh za pečenje, Marijan je u polju, jer u tijeku je jesenska sjetva.

– U posao su uključeni svi članovi obitelji: Bariša i njegova Mara, sinovi Marijan i Ivan, kćeri Nikolina i Anđa, a da nije u Austriji, zasigurno bi im se pridružila i kći Iva. Tu su i nevjeste, dvije Kate, ali i oni najmlađi članovi obitelji – unučad, koji se vesele svojim malim dužnostima. Tako trogodišnji Jozo, koji nosi ime po svome stricu, vrlo rado s djedom Barišom potpaljuje vatru pod sačeve, a njegov mlađi brat Bariša obožava gledati kako se cijepa i slaže lijeska, dok petogodišnja Zora pomaže donijeti tijesto u zdjelama…

Ovdje se može vidjeti iskreno zajedništvo ove radišne duvanjske obitelji. Za njihov kruh možemo reći da je kruh koji odiše sjećanjem i uspomenama na neka stara vremena i tradiciju, ali i uspomena je to i na njihovoga prerano preminuloga sina, supruga, oca i brata Jozu koji je i pokrenuo ovaj obiteljski posao koji je, kako kažu, „iznimno volio“.

U ovim jesenskim mjesecima peku do 60, a ljeti i do 150 kruhova dnevno.

– U kolovozu nije bilo dana da nije ispečeno barem 120 kruhova. Opskrbljujemo ovdašnje trgovine, a najveći otkupljivači su nam prodajni centri Baković i Prodex. Od manjih seoskih trgovina dobru prodaju imaju i u borčanskoj trgovini, kazuju u ovoj obitelji za Tomislavcity.

Rade i po narudžbama – za različita obiteljska slavlja i ovdašnje svadbene salone, a najčešće za Boškića i Gospodara prstenova. Zastat će kraj njihove kuće i slučajni prolaznici, kao što je to ljetos učinio jedan Livnjak kojega su privukli izgled i miris upravo pečenih kruhova izloženih na drvenim policama.

Pohvale za njihove proizvode su nerijetke, a žalbi do sada nisu imali. Nekad se u trgovinama i ne uspije prodati sav njihov kruh. No, naši Bakovići znaju upraviti i s povratom, budući da preko godine uzgajaju desetak svinja, za sebe i za prodaju. Uz to, imaju i pet krava. I sve poslove stignu na vrijeme obaviti.

I dok čekaju pečene kruhove, nađu vrijeme i za odmor, razgovor i kavu sa susjedima u svomu lijepo uređenome dvorištu iz kojeg se, uz kruh, širi i slatki miris pekmeza koji priprema Anđa od domaćih šepurina…

Pečene su velike žute i okrugle pokve. Odlažu se na drvene police, na hlađenje. Podsjećaju nas na puni mjesec na duvanjskome nebu i čini se da bi se mogli nasititi samo ovoga krušnog mirisa.

U misli se vraćaju Marine riječi: „Nije nam mrsko ni teško raditi. Volimo kad imamo posla i zahvaljujemo Bogu na tome. Zahvaljujemo Mu na svemu što nam je kroz život dao.“

U rano nedjeljno jutro, dok je većina još u snu, Bakovići će rezati i pakirati kruh, a Ivan ih vozilom dostaviti u trgovine.