U Kreševu toliko puta padoše mi na pamet ove Isusove riječi. Upravo kao pilići stisnuli su se tamni kreševski krovovi pod okrilje bijeloga svetišta na brežuljku. Ovi su krovovi Isusovi krovovi, na svima je križ. Čini se, da su svi pošli za onim sjajnim križem na svetištu i zaustaviše se, da otpočinu.

Kako je lijepo to malo Kreševo! Opasno je reći malome djetetu, kako je lijepo, opasno je, ako ga upozoriš, kolika je draž u njegovu nevinom pogledu, u prenježnim pokretima njegova maloga tijela. Može biti da je isto tako opasno, kada bi tko upozorio čedne i ponizne kreševske žene i djevojke, da je toliko ritma i ljepote u njihovu pobožnom držanju u crk­vi, u njihovim uzdignutim rukama, u kojima titra svjetlo malih žutih voštanica.

Može biti da onda njihova molitva ne bi više bila tako neposredna i usrdna, može biti da bi nestalo one ponizne ozbiljnosti s njihovih lica i ruke se njihove ne bi više širile i dizale onakvom divnom jednostavnosti.

Ali srećom, malo dijete tako brzo zaboravi riječi odraslih, a često puta ih i ne razumije. Kreševske žene i djevojke samo su simbol onoga jednostavnoga krš­ćanskoga života, o kojemu hoću da pišem.

Često se čuje kako je Kreševo gradić koji lagano izumire. Jest, istina je, ima krovova iz kojih više ne izlazi dim, ali čudnovato, ja sam neprestano osjećala kako je baš u ovome gradiću vrelo života, kako iz onih jednostavnih domova struji velika životna snaga. Pa da ima u Kreševu još više pustih domova, još više zatvorenih vratnica koje se nikako ne otvaraju, ja bih opet ustvrdila protivno.

Pa da i opusti Kreševo – neka – neka se izlije iz ovoga dubokoga zdenca pravoga krš­ćanstva jaki mlaz vjere i neka natopi osušena tla. Neka se raziđu po svijetu djeca ovih majki, koje su nosile na tijelu svojemu znak križa. To je i svrha zdenca vode žive.

Neopisivo je bilo moje oduševljenje kada sam prvi put pribivala jednoj pobožnosti u kreševskoj samostanskoj crk­vi na brežuljku. Bila je to svibanjska pobožnost, jedna od posljednjih.

Prostrana vrata što vode u crk­vu, tiho su se otvarala i zatvarala, crk­va se gotovo nečujno punila. Premda sam bila jedina strana među njima, koji se svi međusobno poznaju, nisam ni vidjela ni osjetila nijednoga zajedljivoga pogleda. Prvo što me je zadivilo, bijaše ona tako duboko izražena spoznaja Božje prisutnosti. Svu me je obuhvatilo čudno nekakvo uzbuđenje. Odjednom mi se učinilo, da je sva sadašnjost negdje utrnula i da se nalazim usred daleke prošlosti. Ovo su katakombe, ovo su vjernici koji u opasnosti vlastitoga života dohrliše ovamo, da nađu utjehe i snage. Kod oltara starac svećenik čita tako ozbiljne riječi o smrti i vječnosti. Tu ozbiljnost i težinu ublažuje samo vedri lik Nebeske Kraljice koji se pojavljuje u njegovim riječima. Kada se na oltaru ukazao Bog pod prilikama bijele hostije, u svačijoj ruci zasja malo svjetlo. Djeca su palila tanke voštanice na plamenu svojih baka, a i svijetle njihove glave dobiše onda sjajan obrub. Samo je moja ruka bila prazna i činilo mi se da sam izopćena iz ove zadruge, iz ovoga uskoga veza, što je nastao sada između Boga na oltaru, ovih živih ovdje i svih mrtvih. Jer svjetla se pale za drage i mile pokojnike. Suze mi napuniše oči, jer sam osjećala koliki je jaz između moje duše kroz koju prohujaše toliki vjetrovi svakojakih sumnja i strasti modernoga poganstva i ovih jednostavnih duša ovdje. U isti mah zahvaljivala sam Providnosti što me je dovela upravo ovamo.

Svaki je dan u Kreševu nosio za me jedno otkrivenje. Polagano sam prodirala u dušu ovoga gradića i dolazila do spoznaje da Kreševo uopće nije obično ljudsko naselje. Nisu se ljudi zbili u ovaj gorski klanac, samo da očuvaju od neprijatelja život i imanje svoje.

Kao straža postaviše se tamni krovovi na ulazu klanca i poredaše se uokolo da očuvaju Boga svoga u svojoj sredini. Ti krovovi stražu straže već kroz vjekove, od onih prvih dana, kada brat bosanskoga kralja, a gospodar grada povrh Kreševa, podiže crk­vu na istom mjestu na kome je i danas.

O, da se tako Jeruzalem odazvao pozivu Mesije pa da ga je zaštitio u svojim zidinama! Možda bi još i danas stajao u istome i još u većem sjaju, a hram njegov bio bi i danas najljepša kuća Božja.

Po gorskim kosama i vršcima brežuljaka dizale su se nekada po cijeloj Bosni kneževske i kraljevske gradine, a po udolicama kasnije ponosne begovske kule. Nestalo je i nestaje i jednih i drugih. A siromašna ljudska naselja, okupljena oko vječnih žižaka, ostadoše! Male drvene kolibice, u kojima se skrivao progonjeni Bog, pretvoriše se u lijepe crk­ve, i one se sada ponosno dižu po zaravancima brežuljaka širom Bosne.

Nema dana kada mi misli ne dotaknu koju uspomenu iz Kreševa. Kada uvečer zazvoni zvono s tornja samostanske crk­ve, opusti čaršija i sve druge uličice, a iz svakoga doma čuje se molitva. Jedne smo večeri upravo pili crnu kavu u maloj kavanici kada je zazvonilo na pozdrav Gospi. U kavanici je bilo osim nas još i seljaka i tamnih kovača jer je Kreševo poznato kovačko mjesto. Svi ustadoše, a jedan stari kovač glasno je predmolio. Meni se činilo kao da je tiho ušao Krist u našu sredinu i blagoslovio nas.

U jednoj kući visi u gostinjskoj sobi na zidu veliko raspelo. Priča mi domaćica, dok je bila puna kuća, da je njezin pokojni svekar svaki dan s ukućanima molio pred tim Raspelom. Izlizani Kristov lik na starom Raspelu u čistoj, urednoj gostinjskoj sobi, rasprostirao je oko sebe toliko milja i pokoja.

Uopće sve u Kreševu odiše mirom i dubokim predanjem u volju Božju. Naprema mome prozoru bio je jedan opustio ljudski dom. U njemu je stanovala samo jedna stara baka s malim unukom. Sirota starica bila je nekada lijepa i imućna domaćica, a sada je nemoćna i bijedna. Živi od milostinje. Svako predvečerje izlazi na vrata i sjedne upravo usred otvora. Ruke sklopi u krilo i gleda preda se. Katkada tkogod zastane i progovori s njome. Večer se spušta, a ona sjedi nepomična. Polagano joj glava klone na prsa, i ona sigurno zadrijema. Spusti se i večer, a još se raspoznaje tamni njezin lik u vratima. Čeka na smrt. Više puta pošla bih i ja na počinak, a starica je još sjedila u otvoru vrata.

Pričaju mi da je u Kreševu bilo domova gdje nijedan od ukućana nije počinio smrtnoga grijeha. Pa da je onda čudo, da nam je malo Kreševo dalo toliko i tako uzornih svećenika! A svećenici su sol svijeta i nije li zato malo Kreševo pravi Isusov grad!

Ovakvo mjesto je mjesto smutnje duha tame, i on na svaki način gleda da ga uništi. Vidjela sam ja, kako je suvremeni duh tame poslao svoje sluge, kako po cijelom svijetu tako i u ovaj bijeli gradić. Vele da je nekada sav svijet u Kreševu pribivao nedjeljom svečanoj službi Božjoj. Sve bi se kuće zatvorile, nitko ne bi ostao u njima, osim posve sitne djece, koju bi čuvale bake. Danas nije više tako.

O, molite se vi lijepe starice i djevojke, da opet uskrsne ovakav krš­ćanski život u svoj svojoj punini i ljepoti! Ne samo u Kreševu, nego po cijelom svijetu! Uz kreševsko svetište na brežuljku naslonio se samostan braće asiškog sirotana. Samostan se ponizno zaklonio za svetište, kao da ne ište ništa za sebe, nego da sve pripisuje samo onomu sjajnomu križu nad svetohraništem. Svejedno, svako kreševsko dijete znade da su ponizni sinovi sv. Franje već vjekovima čuvari njegovih svetinja, čuvari naroda svoga, grude njegove i da po njima šalje Bog svu utjehu i sve dobro.

Otkad sam se povratila u Sarajevo, čini mi se, da je Kreševo negdje daleko, daleko. Još i više, katkad mi izgleda, da je samo utvara moje mašte. Ali odjednom onda ugledam opet tako jasno cijeli gradić usred bukovih šuma, čujem šum i buku vesele rječice što prolazi kroza nj. Ugledam u isti mah bezbroj žutih voštanica i čujem pjev: Zdravo tijelo Isusovo.

Onda samo šapnem: „Hvala Bogu!”