Foto:Ilustracija
Po povratku iz Sarajeva, u sami suton tog julskog dana, poželio sam prošetati kako bi se razgibao od sjedenja na sastancima i u autu i nadisao čistog kiseljačkog zraka. Kretajući se šetalištem kroz park stignem do brane i na njenoj sredini naslonim se na ogradu, uživajući u žuboru vode koja je proticala na dva njena krajnja otvora, prelijevajući se i preko ustava.
Piše: Raif Čehajić, publicist
Ne potraja dugo a na desnoj strani prvog platoa ispod ustave, obasjan skromnom svjetlošću rasvjete, učini mi da se u vodi kreće pas. Ništa neobično za ljetnu vrućinu koja je tog dana prisilila i ljude da se rashlade pod tušem a kamo li psa. Zagledam se malo bolje u vodu, a ono vidim da to nije pas jer je to nešto duža životinja, crna, kratkih nogu i dugog, pljosnatog repa. Vidra! Nije moguće?! Da, upravo tako. Vidra se popela na prvi plato pokušavajući da premosti zid visine oko metar kako bi se dalje kretala uzvodno rijekom Lepenicom. Sagnem se da je malo bolje vidim, ali ona je brža od mene i već je stigla ispod staze na brani, između kula, i ne mogu je sa ove pozicije više vidjeti. Pređem na drugu stranu staze, ali odatle mi pogled zaklanja ustava tako da ništa ispod ne mogu vidjeti.
Bi mi drago da sam bar nakratko vidio ovu rijetku vodenu životinju koja je, kažu, ugrožena vrsta, iako se, eto, još uspijeva održati u Lepenici uprkos uređenog korita u gradskom dijelu i prilično zagađene vode. Sjetim se da sam prije desetak godina, također noću, i to u novogodišnju ponoć - dok sam se vraćao sa dočeka nove godine – kod Visećeg mosta ispod Gaja svjedočio kupanju vidre u Lepenici.
Nije prošla ni sedam dana od mog viđenja vidre na brani kad sam u predvečerje krenuo u šetnju prema kiseljačiću. Na mostu ispod hotela „Dalmacija“ susretnem čovjeka sa ribarskim štapom u ruci i plastičnom kesom koja je gotovo prazna. Pošto se pozdravismo pitam ga je li bilo ulova. „Ništa, moj prijatelju. Ali nije mi žao jer sam prije koji minut na sastavcima Lepenice i Kreševke vidio vidru! Znaš kolika je?! Kad me primijetila, zaroni u vodu i Kreševkom ode uzvodno“, veli.
Objasnim mu da sam i ja prije sedam dana na brani vidio, vjerovatno tu istu vidru, ali u noćnim satima.
U svom stilu pokušavam mu ukazati na neke činjenice, naglasivši kako je to vjerovatno ista ta vidra koja se kreće uzvodno Lepenicom, jer je donji njen tok, nakon primanja sve gradske kanalizacije i otpada u Kiseljaku, zagađenija nego gornji dio toka. A to što je otišla u Kreševku, a ne dubljom Lepenicom koja joj je za bezbijednost sigurnija, znak je da je u Kreševki voda čišća i to životinja osjeti pa ide tamo gdje joj je lakše živjeti.
Nas dvojica kao stari znanci, iako se ranije nikada nismo sreli, kazivali smo jedan drugom o uslovima vidrinog života u današnjim rijekama i još o mnogo čemu. Stari ribar, moj novi poznanik, zna da je vidra mudra, razigrana životinja i uvijek na oprezu od opasnosti i da živi u vodotocima obraslim gustom vegetacijom i da se hrani ribama, žabama i vodenim kukcima. Velim mu da je zaista čudo da se, i pored zagađene Lepenice, naročito od pranja građevinskog i drugog materijala te otpada iz krečane u Kreševa, vidra uspijeva u Lepnici održiti u životu. A i regulacijom vodotoka Lepenice, te izgradnjom betonske obale, uslovi za njen život se smanjuju. Zato valjda i osjeti tu opasnost pa se povlači u predio rijeke gdje u vodi još ima guste vegetacije u koju se danju skriva. A ako ona može opstati u ovakvoj Lepenici, onda za nju ima i hrane i čistoća vode joj je još podnošljiva.
Sve je to razlog da ekolozi o vidri povedu više brige kako bi je pokušali održati u životu u kiseljačkim rijekama, nadajući se da ova viđena nije i jedini živi primjerak.
Prema Wikipediji, vidra, koja doseže dužinu do 120 centimetara i težinu od pet do 12 kilograma, je sisavac i pripada redu zvijeri iz porodice kuna. Ima vitko, gipko i izduženo tijelo s gustim i masnim smeđim krznom koje je štiti od hladne vode. Smatraju je najboljim plivačem od svih zvijeri. U vodi može provesti dugo vremena, a za hvatanje plijena služi joj snažno i oštro zubalo. Vidrine uši, oči i nos se nalaze na istoj visini pa vidra iz vode može da viri, istovremeno da čuje, vidi i miriše sve unaokolo. Ženka svoju nastambu iskopa obično među korijenjem drveta koje raste u blizini, i u njoj okoti najčešće dva do tri mladunca.
artinfo.ba
