Tiha je ljetna noć.U tami se čuje samo udaljeni cvrkut noćnih ptica i glasanje veselih cvrčaka u travi.Prigušeno svjetlo sijalice i zvijezda na beskrajnom plavom nebu razbijaju tamu.
Zagledao sam se u noćne leptire što uporno i umorno kruže oko svjetlosti.Mami ih njen tajanstveni i prigušeni sjaj.Čudila me njihova upornost i ustrajnost.Jedan je bio posebno nametljiv.Bio je siv s tamnim mrljama na raskriljenim krilima.Cijelo vrijeme je bio preblizu sijalice.Nekoliko puta je i zadrhtao,vjerojatno zbog toplote koju je zračila sijalica.Bez daha sam promatrao tu čudnu igru života i smrti koja mu je na momenat bila tako blizu...

Još jedan krug,dva i odjednom se moj neobični prijatelj srušio na prozorski okvir.Zgranuo sam se.Uplašio...Mrzio sam tu opojnu svjetlost koja je mamila svojim sjajem i svakoga trena bila spremna ubiti.Gledao sam leptira i bio beskrajno tužan.

Međutim leptir se najednom trgnuo,protresao velikim krilima,napregnuo se i poletio.Podigao se do sijalice i nanovo počeo kružiti oko nje.Ovaj put izdaleka...
Najednom mi se moćna misao provukla kroz glavu.Ova igra noćnog leptira podsjetila me na naš život.Uporno i neprestano se vrtimo u krug tražeći nadu i svjetlo u tami.

Posrćemo i padamo,često nemoćni da se podignemo poslije pada.Nismo ni svjesni koliko snage ima u nama ako je već tako mnogo ima u malenom noćnom leptiru.Koliko nas naše vlastite opekotine mogu učiniti jačim i otpornijim jer nijedan pad nije pad,nego samo novi motiv za novi let...
Pa zar se i Feniks ne rađa iznova iz pepela?A mi ljudi jači smo i od Feniksa i od noćnih leptira,koji svoju upornost često plate životom.A ako kojim slučajem ostanu

živi,sa dna se ponovno vinu ka svjetlosti,
A i sa našeg dna,mi uvijek moramo težiti ka vrhu.Uvijek...

Boris Marković