Vrisnule su gromke sirene broda i sa sobom na put ponijele patnje, čemer i gorčinu. Potamnjela lica,ljudi su se tiskali na palubi i mahali uplakanoj rodbini. Usplahireni,¬ sa zebnjom hitali su u neki tamo novi i svjetliji svijet. Nošeni nadom da više neće biti gladni i bez novca. Nisu ni bili svjesni da su skupa s nadom sa sobom ponijeli veliku crnu rupu, praznu i nedovršenu. Neki još zelenii i tek propupali, raskalašen¬o su se smijali i budni sanjali raskoš i sladostrašće daleke zemlje.Za njima su još dugo odzvanjali jecaji djevojaka i žena sa sitnom musavom dječicom.
A onda ih je novi, obećani svijet svom snagom tresnuo pored čela. Sa crnim, ljepljivim rukama kapitalizma vukao ih je u utrobu, mračniju od groba. Nemilosrdni rudnici svoje su pridošlice zagrlili, počastili Judinim poljupcima, a onda ih nemilosrdno bičevali hladnoćom, gušenjem i smrću. Od obećane zemlje dobili su krv,znoj i suze. A ona podmukla duboka rupa koju su i ne sluteći nosili sa sobom, sada se punila čežnjom, očajem i žudnjom. Iz zavežljaja, tiho ,poskrivečki, pod okriljem moći izvlačili su stare, požutjele slike Djevice. I svoje prigušene vapaje i bol izlijevali su pred lice Majke. Suzama su kvasili dotrajali papir a oči molećivo I bolno dizali k nebu. A Bog je milosrdan I svemoćan. On sve sluša i čuje i u tišini.Za neke je bilo prekasno, jer su u novoj zemlji zaboravili na Boga…Zaboravili su svoje korijene, klice i izdanke. Njih je progutao sistem kao mutna, nabujala rijeka koja ždere sve pred sobom. Skončali su na pustim prostranstvima i za grobove im se ni ne zna. Tuđa, strana,nemi¬losrdna gruda pokrila je kosti bez imalo srama. Samo su duše besciljno lutale…Lutajući tražili su ne što poznato, toplu ruku brata,majke,oca.Zvuk¬ starog zvona sa trošne kapelice…
Oni koji su svoje molitve uputili Bogu redom su pristizali na svoja ognjišta. Nisu nosili ništa sa sobom kao i kad su odlazili. Samo je ona crna rupa bila ispunjena radošću, vjerom I molitvom.I sada su klečeći ljubili zemlju svoga rođenja. Svaku stopu svoga rodnog kraja rosili su toplim suzama zahvalnosti.A zemlja je praštala i tražila blagoslov Svemogućeg. A Bog velik I jedinstven, milosrdan¬ i dobrostiv, pojio je i hranio svoje izgubljene pa nađene sinove. I dok su se s pjesmom na usnama okupljali u njima se orila ona lijepa poruka sv.Franje :Cvati i rasti tamo gdje si posijan. Jer tuđe sunce nema sjaja…