Adventski vijenac nastao je uz molitvu, uz duhovnu stvarnost adventske poruke. Prvi adventski vijenac pojavio se u Hamburgu, na sjeveru Njemačke. I to u ("Trošnoj kući") kući koja je bila dom za siromašnu djecu. Evangelički pastor i odgojitelj Johann Heinrich Wichern okupio je 1838. godine siročad s ulice u staru trošnu kuću i tako im ponudio novi dom. Došao je na ideju da moleći svakodnevno sa štićenicima u adventu, na drvenom postolju svakoga dana zapali po jednu svijeću. Tako su do Božića bile zapaljene 24 svijeće, od kojih su četiri bile velike, a ostale male. Tako su iz godine u godinu tijekom adventa nastajali molitveni obred sa svijećama i duhovna priprava za Božić. Ta pobožnost sa svijećama postajala je običaj koji se održavao u "Trošnoj kući" svake godine. Ubrzo je drveno postolje na poticaj štićenika zamijenjeno vijencem od zimzelenog granja. Malo-pomalo, iz godine u godinu, taj se običaj proširio u evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim i u prekooceanskim zemljama. Tek poslije Prvog svjetskog rata taj običaj adventskog vijenca, molitve i paljenja svijeća preuzimaju katolici. Prvi se vijenac pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1935. u Münchenu. U katoličkim crkvama blagoslivljalo se vijence i nosilo ih se kući. Dakako, samo s četiri velike svijeće.
Temeljni simboli adventskog vijenca
Tri su temeljna simbola adventskog vijenca: krug, svijeće i svjetlo. Krug bez početka i kraja simbolizira vječnost, vjernost. Zimzeleno granje u vijencu simbolizira život koji ne prestaje, život koji traje, koji se ne prekida. A to je život vječni. Vijenac je u antičkom vremenu bio simbol pobjede, lovorov vijenac ili kakav drugi vijenac. Svijeća i svjetlo svijeće simboliziraju Isusa, njegov dolazak. Ako su četiri svijeće crvene ili bijele boje, onda one predstavljaju Isusovu žrtvu i pobjedu. Ljubičaste svijeće simbol su pokore, obraćenja, promjene na bolje i priprave za Božić. Prema jednoj tradiciji svaka svijeća od četiri svijeće na vijencu ima svoje ime: prva je prorokova svijeća, druga je betlehemska svijeća, treća pastirska, a četvrta je svijeća anđela.
Adventski vijenac – više od obična ukrasa
U kršćanstvu uvijek postoji opasnost da prihvatimo znakovlje, simbole, ali ne i poruku tih simbola, ne duhovnost koja je poticajno vezana uz simboliku predmeta. Pa sam tako znao vidjeti pred kraj adventa u nekim obiteljima adventski vijenac na kojemu nije bila zapaljena nijednom nijedna svijeća. Bilo je obitelji u kojima su prije nedjeljnog ručka palili svake nedjelje svijeću i zajedno se pomolili. Ako je vijenac, zimzeleni vijenac, krug bez početka i kraja, koji označava vrijeme bez kraja i život vječni, onda sigurno imamo divnu temu za molitvu tijekom došašća. U zemaljskom životu razmišljamo o vječnosti kao našemu cilju kojemu smo sve bliže svake godine, svakoga došašća.
Odabirom boje svijeća na adventskom vijencu također odabiremo moguću duhovno-meditativnu temu za meditaciju tijekom došašća. Čini mi se da su nekako najprikladnije ljubičaste svijeće, jer one pozivaju na pokoru i obraćenje. A to je nužnost za svakoga od nas. Potrebni su nam neprekidan duhovni rad i rast u osobnoj kršćanskoj zrelosti. Tko je svjetlo svijeta? Koga predstavljaju zapaljene svijeće na adventskom vijencu? Predstavljaju Isusa Krista. Tako svaki dio adventskog vijenca ima svoj smisao i duhovnu poruku, i izazov na meditaciju i molitvu. Zar po takvom shvaćanju adventski vijenac nije više od pukog običaja? Dalek je put od tradicionalnog do duhovno-praktičnog, životnog, ostvarivog produhovljenog kršćanstva. Zato neka nam taj vijenac bude više od pukog običaja.
Zornice i sijanje pšenice na spomendan svete Lucije, 13. prosinca
U mnogim duhovno vitalnim župama domovinske Crkve sačuvane su zornice, rane jutarnje svete mise u 6 sati. Na mise zornice, uz žrtvu ranog ustajanja u župnu crkvu, dolaze vjernici koji se žele duhovno obogaćivati riječju Božjom, redovitim pričešćivanjem i sudjelovanjem na svetoj Misi. Ne zaboravimo, i ne dokidajmo svoj izvorni hrvatski običaj sijanja pšenica na spomendan svete Lucije. Od spomendana svete Lucije do Božića ima 12 dana. Domaćice u posudice siju pšenicu kako bi ona u zimskom božićnom vremenu svojim zelenilom bila znak novog života, znak koji pokazuje kakva godina očekuje poljoprivrednike. Posijana pšenica na spomendan svete Lucije rasla bi do Božića. A tada bi ju se uredilo, jednakomjerno skratilo i okitilo hrvatskim bojama – crven bijeli plavi. A neki su u sredinu te posude sa zelenom pšenicom stavljali jabuku ili svijeću.
Pazi da ti sam sebi, ili da ti drugi ne "ukradu advent ili čak i Božić"
Svaki se savjestan vozač, dok se vozi u poznatu ili nepoznatu kraju, pridržava znakova uz cestu ako želi doći sretno do cilja. Razmišlja o znakovima. Oni postaju sastavni dio njegova putovanja. Naučen na znakove, bez njih bi bio nesiguran, a nesigurni bi bili i njegovi suputnici. Jednako je i s adventskim simbolima. Oni moraju postati dio nas, naših promišljanja, naše meditacije i molitve. Ako tako bude ovoga adventa, bit će duhovnih plodova za naš svakodnevni život. Postanu li, ili ostanu li adventski vijenci, pšenica, zornice samo običaj, i dalje ćemo hraniti tradicionalističku vjeru, vjeru bez srca i duše. Bit će to samo običaji. A ti pokaži da ti advent nije samo običaj, nego mnogo više od običaja. "Marana tha", "Dođi, naš Gospodine!".
