Tekst i foto: Milo Jukić/Bljesak.info

Do uspostave austrougarske vlasti u BiH, 1878. godine, Vitez je bio tek jedno od desetaka travničkih sela, a po popisu napravljenom godinu dana kasnije, broji 65 kuća sa 457 stanovnika. Nakon što se nova vlast dala na organiziranu sječu šume, a 1902. godine podigla i pogon za impregnaciju drveta, našlo se posla za mnoge te četiri godine kasnije šumarija u Han Kompaniji, na današnjem ulazu u Vitez iz pravca Zenice i Busovače, zapošljava, uz ostale, 113 drvosječa i 143 proizvođača drvenog ugljena (ćumura). Tako broj stanovnika raste pa ih je 1910. godine 510. Danas je Vitez, ponajprije zahvaljujući Peri Gudelju i njegovom FIS-u, najvećoj robnoj kući u BiH, kao i svemu ostalom što je „izraslo“ u poslovnom centru osmišljenom odmah nakon završetka rata, jedan od najprosperitetnijih gradova u našoj zemlji. A izraslo je nekoliko desetaka trgovačkih, uslužnih i proizvodnih tvrtki, tako da praktički nema općine u BiH koja ne posluje s tvrtkama iz Viteza. Činjenica da se radi o mladom naselju ipak još i danas ima svojih posljedica, što se najbolje vidi po tome da je tek nedavno u inače vrlo prostranom gradskom području, sa puno doista dobrih mjesta za takvo što, prvi put postavljen jedan kip. Mlada domaća arhitektica Nataša Radeljić ukusno je osmislila izgled malog parka, a akademska kiparica Kristina Livančić, također i mlada i domaća, od žice je napravila vrlo dopadljiv kip prvog ovdašnjeg književnika, prerano preminulog Marka Martinovića Cara (1933.-2003.). Park sa spomenikom nalazi se na pravom mjestu, uza zgradu vitežanske podružnice HKD-a „Napredak“, koja izgleda kao da je zalutala među novogradnjama u najužem gradskom središtu. U niši pod krovom, iznad logoa „Napretka“, bijeli Gospin kip, što je čest detalj po zapadnoeuropskim zemljama, ali ne i po našoj, a u na zidu staklena ploča s Carevim stihovima. Zgrada i kip na neki način čine sponu, poveznicu, između starijeg dijela grada, ulicom od autobusne stanice, i novog, iz socijalističkog razdoblja, kad je Vitez iz godine u godinu rastao kako bi postao ono što je danas.

Kip sam prvi put vidio par dana prije, sudjelujući na lingvističko-etnološkom skupu koji je priredila udruga „Volim Vitez“, a onda sam se odlučio vratiti i vidjeti ga još jednom. Čudno je što sam nekad, zarađujući gorki novinarski kruh, često dolazio u Vitez, a onda gotovo zaboravio kako grad izgleda. Još čudnije je da sam, nakon što sam Carev kip „omjerio“ sa svih strana i poslikao iz svih kutova, stotinjak metara dalje „nabasao“ baš na Kristinu Livančić – Svemir neke stvari podesi po vlastitom ćeifu. Nije, naravno, bilo nikakve šanse da se samo upoznam i produžim svojim poslom već sam, uz espresso na klupi platoa kod odavno zakapijanog hotela „Vitez“, s njom i njenom prijateljicom za jedan satak „pretresao“ ne samo kako je došlo do toga da grad ukrasi Car od žice već i sva ostala dešavanja vezana za kulturni život Viteza. U gradu se, u blagoj formi sam to već dao do znanja, nema bog zna što vidjeti. Socrealizam s ponekim novim detaljem: ispred zgrade Općine minijaturni spomenik hrvatskim ratnim stradalnicima, a ispred Hrvatskog doma biste dvojice najistaknutijih bojovnika, Darka Kraljevića i Josipa Plavčića Đokca. Uvijek se nasmijem kad vidim putokaz za sela Očice i Gačice. Očice hajd', i nekako, al' Gačice su stvarno Gaćice, samo što ovdje malo ko mari za č i ć. Ono: A odakle si? Iz Gaćica. :) Gaćičanin i Gaćičanka. Prije petnaestak godina bila je neka frka oko povratka izbjeglih Gaćičana pa sam se i sâm, radeći tada za jednu inozemnu tv-kuću koja je imala ustaljene „formule“ najava i odjava, našao u neprilici kako odjaviti prilog :) Najzanimljiviji ukras grada ipak je poslijeratni: na trgu na kojem sam s Kristinom i njenom prijateljicom raspravljao o Caru, kiparstvu, općinarima i gradu koji se slabim i često nedovoljnim snagama bori da to doista i postane, uzdiže se neka vrsta simbolične kapije sa satom, na koji se s donje strane nastavljaju mač i štit. Otkud to u jednom, rekoh, razmjerno novom naselju? Otud što se oko grada nalazi nekoliko iznimno značajnih pretpovijesnih, a također i rimskih lokaliteta. Konkretno, replike mača i štita koje vise na trgu izrađene su prema istovjetnim pretpovijesnim nalazima iz obližnjeg sela Veliki Mošunj. Uz njih su nađene i četiri masivne grivne, dvije spiralne brončane narukvice i drugi sitniji nakit, a ostava se općenito smatra jednom od najznačajnijih u unutrašnjosti Balkana, i to kako u kronološkom pogledu, nastala je još u kasno brončano doba, oko 900. godine stare ere, tako i po činjenici da su nalazi, u arheološkoj znanosti smješteni u „pretinac“ zapadanobalkanskog geometrijskog stila, proizvodi lokalnih radionica. Ali… Gotovo niko u Vitezu ne zna što se nedavno desilo u Jajcu: nađena su dva mača potpuno istovjetna ovdašnjem, mošunjskom! Što bi se reklo, svojim očima :) ih prije tri dana vidjeh u samostanskom muzeju u Jajcu. Šta sad, kad mač nije jedini i jedinstven?!

I inače je područje oko Mošunja, i Malog i Velikog, najzanimljivije, ali je život tijekom pretpovijesti i antike, komotno se to može reći, cvjetao u cijelom ovom kraju. Tako su u Staroj Biloj pronađeni ulomak brončanog srpa i ukrasno dugme, a u pretpovijesnom ravnom grobu u naselju Grbavica brončani torkves, fibula s nogom u obliku beotskog štita, duga spiralna narukvica, dva sljepoočna kolutića od žice, spiralni prsten i liveni brončani kolut, sve iz starijeg željeznog doba. Treba spomenuti i pretpovijesne gradine ili naselja Orlac i Gradina kod Preočice, Gradina kod Zabilja, Oblak, Glavica i Gradac kod Malog Mošunja, Na stinama kod Krčevine, Jasike i Gradina-Čatrnja kod Velikog Mošunja, blizu sela Grbavica i na brdu Kalvarija. Mošunj je, uz ostalo, predstavljao i vrlo važnu postaju na rimskoj cesti Salona (Solin) - Argentaria (Srebrenica), a u dijelu od doline rječice Gronice, koja se kod Bile ulijeva u Lašvu, vodeći dalje ka Mošunju, korišten je i tijekom osmanlijske vladavine, s obzirom na to da je od suvremene putne komunikacije preko Komara kraći za oko 20 kilometara. Od Mošunja je put dalje vodio preko današnjeg Viteza, pa potezom Rijeka – Rovne – Bara - Jazvina ka busovačkom i kiseljačkom području. Arheolozima su posebno zanimljivi antički nalazi vezani za eksploataciju i taljenje željeza, a oni su najviše prisutni podno gradine Crkvina, danas poznate kao Kalvarija. Sigurno je, međutim, da će mnogi završiti bog zna gdje, budući da brdo pored Crkvine doslovno nestaje, svakodnevno, već godinama, u obliku pijeska, odlazeći“ u kamionima jednog ovdašnjeg poduzeća. Ostaci rimskih naselja pronađeni su i na Vučkamenu te u Golubovcima kod Rijeke, kao i na današnjem gradskom području, ali vratimo se Mošunju i Crkvini (Kalvariji). Mošunjani su ponosni na povijest svog mjesta pa su na kućici blizu danas puste zgrade Hrvatskog doma iscrtali fin grb sela, dodavši u jedno od četiri polja i natpis Bistue Nova, budući da neki znanstvenici smatraju kako se spomenuti rimski municipij nalazio upravo u Mošunju. Sad ću na Kalvariju. To ime je novije, u odnosu na staro, višestoljetno, Crkvine, koje se više praktički i ne koristi. Putokazi Kalvariju najavljuju već sa glavne ceste, ali kad se dođe pod brdo, nema ih pa, nakon barem 20 minuta uzaludnog vozikanja po okolnim pristrancima, treba postupiti po onoj staroj „kartu čitaj, seljaka pitaj“. Elem, odvede me neka pričljiva mještanka gotovo do drvene kapije, a onda je valjalo polako uzbrdo, stazom zasutom šuškavim lišćem. Već nakon 200 metara naiđe se na originalnu crkvicu staklenih zidova, gdje na misu ponajprije dolaze oni stariji, kojima je uzverati se na Kalvariju neizvodljiv pothvat. Uz oltar kip svetog Ante, barem bih ja tako tipovao, a na jednom od zidova Posljednja večera s potpisom Seder. E, pa, ako je ovo stvarno akademik Đuro Seder, a sliči na njega, baš sam iznenađen! I nadam se da je staklo dovoljno čvrsto, a da među onima koji dolaze nema nikog s lošim namjerama, jer je sve otvoreno, malo zla je dovoljno i – nema Sedera!

Bit će da je stvarno Đuro Seder, jer njegov kistopis prepoznajem i na oltarnoj slici Uskrslog Krista u crkvi Gospe Žalosne na platou brda Kalvarija. Dotle se penjem zavojitom stazom, zagledajući u postaje puta križa, a uza svaku je po jedan moto što tjera čovjeka, osim ako je dovoljno glup da i tako ozbiljne stvari ironizira, na razmišljanje tipa „Biti suđen ili suditi?“ i „Ustati i ostati ležati?“ E sad, ima crkvi i crkvica i dolje, u ravni, nisam se zbog nje penjao, ali ne mogu, kad sam već tu, preskočiti poneki zanimljiv detalj. Na prvom platou, odakle se fino vidi Vitez u jesenskoj izmaglici, stoje tri višemetarska križa: Isus je na svom, srednjem, ali su ostala dva prazna, razbojnici su nekud odlutali. Na crkvi iznad vrata urezana 1913., godina izgradnje, a s obje strane bočno od ulaza male mramorne ploče sa pet imena iz rodova Gnjatović, Leibich i Tomhina. Prezimena nisu ovdašnja; bit će da su u pitanju doseljenici, kuferaši iz ko zna kojeg krajička prostranog austrougarskog carstva, bit će da su oni i inicirali gradnju na mjestu od kojeg se bolje teško može i zamisliti, budući da se crkva vidi iz doslovno svakog dijela kilometrima duge i široke doline. Naravno da ni Rimljani nikako nisu mogli preskočiti jedno ovakvo mjesto, idealno za nadzor nad dolinom i važnim putom. Šta su sve radili i gradili na gradini, znaju samo oni i Bog, ali su arheolozi još u vrijeme gradnje crkve imali pune ruke posla, budući da je crkva izgrađena na ostacima kasnoantičke bazilike i groblja iz tog te iz srednjovjekovnog razdoblja. Najveći dio svega vezanog za to danas više ne postoji, ali štošta je ostalo. Tako je među kamenjem ugrađenim u popločano dvorište vidljivo i nekoliko komada očite antičke provenijencije, vjerojatno dijelovi krstionice, svetišta te oltarne pregrade ili menze, nađenih 1913. U crkvi i oko nje otkopane su tada i četiri kasnoantičke grobnice na svod, od kojih je „u životu“ samo jedna, dvadesetak metara iz crkve. Stećci su, pak, „nestali“, a jedino smisleno što pada na um je da su polupani i upotrijebljeni pri gradnji crkve, kao i najveći dio antičkog materijala. Grobnica je razmjerno dobro očuvana, pogotovo kad se zna da je ovdje tijekom rata bila vojska; nailazio sam više puta na slična mjesta gdje su dijelovi antičkih objekata srušeni, raskopani i upotrijebljeni za izgradnju grudobrana ispred rovova. Unutra nešto nabacanog kamenja i ostaci svijeća koje neko, eto, pali za nepoznate rimske velikodostojnike. Kasnije ću čuti da je još u bivšoj nam državi bilo planova da bageri i ovo brdo pretvore u pijesak, ali su se vitežanski župnici cijelo vrijeme borili i na kraju izborili da se to ipak ne desi.

Iz srednjovjekovlja je, kad već ova na Crkvini/Kalvariji nije, sačuvano nekoliko drugih nekropola sa stećcima, a jedva malo nešto ostalo je od srednjovjekovnog grada Škafa ili Bosnića između današnjih sela Gornja Večeriska i Zaselje, koji se u srednjovjekovnim dokumentima nigdje ne spominje. Iz srednjovjekovlja je, barem po legendi, sačuvan i naziv grada: k'o biva, u borbi protiv Osmanlija poginuo neki vitez iz vojske Hrvoja Vukčića Hrvatinića, ali ga je konj još neko vrijeme nosio kao da je živ, a mjesto gdje je pao s konja prozvano je po njemu. Legendama nikad kraja, fino ih je čuti, a iz dokumenata se zna da je kralj Tvrtko I, uz nekoliko drugih sela, Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću darovao i selo Bila, ali po svemu sudeći nekog žešćeg otpora nadirućim Osmanlijama ovdje nije bilo. Za „turskog vakta“ ovaj je prostor strateški premalo važan da bi se češće spominjao: zna se da je, dok je ona postojala pripadao nahiji Lašva, a spominju se i rudnici željeza u Večeriskoj. Tek austrijski obavještajac Božić, preobučen u fratarskog slugu, obilazeći Bosnu s biskupom austrofilom fra Augustinom Botošem Okićem, 1785. godine, bilježi da se u Vitezu nalazi oko 15 do 18 turskih kuća, jedan dobar han i džamija. Džamija je „u životu“ i dandanas, a podigao ju je 1590. godine neki Ahmed-aga, o kome se ne zna baš ništa, makar narodna predaja izgradnju pripisuje nekom Ibn Sini, o kojem se, pak, zna koliko i o Ahmed-agi. U haremu, blizu ulaza, stoji nekoliko starih, poprilično oštećenih i zapuštenih nišana, a nekoliko stotina istih, bijelih u obližnjem šehidskom mezarju svjedoči o strahotama posljednjeg rata. Mezarje još nije do kraja uređeno, ali su u toku radovi na uređenju okolnog prostora i reguliranju korita potočića što teče tik uz mezarje. Naravno da svraćam i do župne crkve svetog Juraja, nekoliko stotina metara dalje. Prvotno je podignuta 1869. godine, u vrijeme kad su osmanske vlasti napokon dopustile gradnju crkvi, a današnja je sagrađena na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Na malom zelenom otoku oko kojeg su se splele ceste kip zaštitnika kako ubija aždaju, ali nekako mlako, gotovo sarkastičnog izraza, kao da se poigrava s njom, a preko puta caffe u kojem se vrlo glasno svađaju mlađi muškarac i, izgleda mi, konobarica. Na vanjskom oltaru reljefni prikaz Posljednje večere, a na travnjaku nekoliko rimskih artefakta. Crkva je otvorena pa mogu zaviriti i iznenaditi se diskretnošću uređenja: bijeli zidovi, veliki drveni križ u svetištu, križni put od brončanih reljefa Krune Bošnjaka, vitraji Rođenja i Uskrsnuća Frane Pare, dva mozaika, skladna, možda jedino malo preveć jarkih boja za okolnu bjelinu, orgulje pozadi, na koru, baš kako su redovito postavljane u starijim crkvama, a sveti Juraj ovdje je već završio posao pa je nalik lovcu koji je čizmom stao ubijenom vuku na vrat i čeka da ga fotografiraju za profilnu sliku na facebooku. S tim što aždaja ispod Svečevih nogu još gleda, što će reći da nije mrtva, pa nek' on ipak pripazi :)

Sljedeće odredište je Kruščica, ali ne zbog „rata“ koji se u tom selu između vlasti i naroda već mjesecima vodi oko izgradnje minihidroelektrane, već zbog Crne kuće. Mještani tako nazivaju brvnaru na kat, doslovno crnu građevinu, za koju bi se, da je malo bolje očuvana i, pogotovo, da joj se ne zna povijest, moglo reći da je lijepa. Vrata zakačena do besvijesti zapetljanom žicom, na prozorskim oknima prikovane daske. Na brvnima spomen-ploča na kojoj se kaže kako se u kući nalazio koncentracijski logor u kojem su fašisti mučili i ubijali nedužne građane, a samo za jednu noć, u kolovozu 1941. – znao bi se i datum da nije propucan metkom – na najsvirepiji način je ubijeno 98 rodoljuba. Iza kuće spomenik koji, po mom skromnom sudu, prikazuje upravo pogubljenje trojice rodoljuba, malo dalje još jedna spomen-ploča, ovaj put sa stihovima, pored nje kamen s gotovo nečitkim natpisom, tek u photoshopu ću otkriti da govori o 23 ubijena rodoljuba iz Zenice, a još dalje položeni spomenik sa ćiriličnim imenima 74 ubijena podrijetlom s Pala. Tužno da tužnije ne može, šta ima vrjednije od ljudskog života, ali je jadno, mada nimalo čudno, što je prešućena činjenica da je logor u Kruščici ustvari osnovala Kraljevina Jugoslavija te da su zatvorenici bili protivnici kraljevog režima, među kojima je bio čak i jedan od ideologa ustaškog pokreta, sarajevski gimnazijalac, pisac i Pavelićev ministar dr. Mile Budak. Kakva je istina i je li uopće istina ako je dio te istine prešućen?! O Crnoj kući tijekom proteklih desetljeća priča mi simpatični Šećo Muslimović, i to potanko: meni se nikud ne žuri, a ni njemu – čuva kravu, to mu je trenutno vas poso, a krava mirno pase. Jedan je od onih koji su se borili da se Crna kuća sačuva kao spomenik jednog vremena, ali… Umjesto ekskurzija i polaganja vijenaca zgrada se gotovo srušila: podnice protrule, zidovi išarani, žbuka otpada, na sve strane šut i krupniji komadi zida. Elem, dobri moj Šećo, i ja bih da se sačuva, al' vrlo dabogda… A kad sam već kod ratnih i srodnih tema, nema mi druge nego još jednom vidjeti Ahmiće i Križančevo Selo, dva strašna stratišta, nažalost ne i jedina na ovom području. U Križančevu Selu 98, u Ahmićima 116 i naknadno dodanih 11 imena. Ni oko jednog spomenika nikoga, s tim da se u Ahmićima u školskom dvorištu, pedesetak metara dalje, igraju djeca. Koliko bi ih bilo u Ahmićima da nije bilo masakra, a koliko u Križančevom Selu? Spomen-soba zaključana. Opet tuga, što više reći? Spomenik u Križančevu selu čista klasika, pobjedničko V, križ, grbovi postrojbi HVO-a i davno osušeni vijenci i cvijeće što ih vjetar polako raznosi, spomenik u Amićima modernistički, nimalo nalik na ostale diljem BiH podignute poginulim Bošnjacima. Samo nekoliko stotina metara od spomen-obilježja u Ahmićima, na velikom križu na katoličkom groblju smještenom uz cestu, natpis o tome kako su za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijena 653 Hrvata.

Za kraj ipak ostavljam temu koja je, ne, kako se obično kaže, „miljama daleko“, nego svjetovima, čak svemirima daleko od prethodnih. Zove se etno-selo „Čardaci“ i nalazi se negdje nigdje, što će reći ni u gradu, ni uz glavnu prometnicu, gdje se načičkalo onih nekoliko stotina veleljepnih poslovnih zgrada. Neko će na to gledati kao na minus, ali je upravo suprotno, jer je sve, baš sve u etno-selu čisti plus. Iskreno, za „Čardake“ sam čuo, ali sam mislio da je to samo još jedan pokušaj, jer mi većina etno-sela u našoj zemlji izgledaju baš tako: najčešće su arhitektonski stilovi toliko izmiješani da ni ono narodsko s babama i žabama nije dovoljno za usporedbu, a pobrkani su i svi mogući i nemogući estetski kriteriji, uglavnom u stilu „nek' se za svakog nađe ponešto“. Tako možemo vidjeti kaplamu pored limenog krava, drvene kućice pored mamutskih betonskih zgradurina obloženih mramorom u kojem se, nakon što se napasu, zadovoljno ogledaju konjići i magarenca, i slične slike na kojima je spojeno nespojivo. S druge strane, sitničaviju osobu od samog sebe ne znam. Ovdje, u „Čardacima“, sve mi je uzalud, ozbiljniju zamjerku je naprosto nemoguće naći. Glavni trg, s kućicom u kojoj je recepcija, zove se „Trg začuđenih pogleda“, ali bi se, s obzirom na to koliko puta sam se začudio obilazeći prostrano naselje, svaki trg ovdje, mogao zvati tako. Ovdje su doslovno sve građevine pokrivene kaplamom, crijepu i limu je očito zabranjen pristup, kao i aluminijskim profilima, pa je sva stolarija drvena, prava starinska, kao i sve ostalo. Osim „Trga začuđenih pogleda“, tu su i „Bebin sokak“, „Mačkov trg“ i drugi maštoviti nazivi, a na ovom posljednjem je i „mjesto za poljupce“ – k'o biva ne mere nigdje već tu :) Kućice su nazvane po vilama iz slavenske mitologije pa noć možeš provesti u „Morani“, „Rusalki“, „Danici“, „Perunici“…

Selo se inače prostire s obje strane rječice Lašve, na kojoj je vlasnik prije desetak godina izgradio prvu minihidroelektranu u našoj zemlji. S jedne strane je pivnica, s druge restoran „Kod mlina“, između mostić, a Lašva nije jedino vodeno u naselju: naprotiv, more vode razlijeva se na sve strane razvedenim potočićima, grubo bi bilo reći kanalima, i to tako da izgleda kako će svakog časa poplaviti obale. To je tako čak i sad, kad su bazeni i ostalo u vodenom parku „Ribica“ zatvoreni, mogu misliti kako je ljeti! Ispred i oko kućica drveće, ukrasno grmlje i poneki voćnjak, a uz prostrane ribnjake jedna velika drvena riba na suhom; kasnije saznajem da je i za nju „kriva“ ona Kristina s početka teksta, kao i za čudnovate drvene skulpture slavenskih božanstava u amfiteatru te za uređenje interijera restorana. „Čardake“ obilazim sam, od A do Ž, ali na kraju na mogu odoljeti da ne svratim na recepciju kako bih izrazio oduševljenje viđenim. Ispostavlja se da ću ostati još malo: Žana, Martina i Marina nisu ono klasično „ljubazno osoblje bla-bla-bla“, kako se obično kaže na takvim mjestima, već su i puno više od toga, zanimljive, duhovite, lucidne, male enciklopedije podataka o svakoj kućici, sokaku i potočiću u selu. Marina me vodi pokazati mi i kako kućice izgledaju unutra, a izgledaju, kao i sve ostalo, savršeno. Nimalo me, na kraju svega, ne čudi što na recepciji, uz police s imenima vila - a da me ko krivo ne shvati, ne mislim na Žanu, Martinu i Marinu već na Rusalku, Danicu, Peruniku, Moranu i ostale :) - stoje visoke ocjene portala booking.com, najpoznatijeg na svijetu iz te branše: zasluženo je, etno-selo „Čardaci“ je doista najbolje u BiH! - Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/putujte-s-nama/lifestyle/donji-milanovaclepenski-vir-od-ribolikih-praljudi-do-kapetana-mise/250760