Ovo je priča o Novotravničanu Velimiru Bugarinu koji je prešao ovo ljeto pješice oko 940 kilometara – sam s ruksakom od devet kilograma i jednim motivom, stići do katedrale Svetoj Jakova u Santiago de Camposteli koju je posjetio prije dvije godine i tom prilikom se zavjetovao Svetom Jakovu da će se još jednom vratiti ali ovaj put težim putem…

Priča počinje u Francuskom gradu Saint Jeanu Pied de Portu odakle i počinje hodočašće poznatije kao put Svetog Jakova – avantutra kroz sjevernu Španjolsku koja traje oko 30 dana. Na samom početku puta susreo sam se s činjenicom da sam po prvi put u životu prespavao na klupi u parku, jer su sva prenoćista bila zauzeta, počinje nam pričati Velimir.

Prvih par dana puta kroz Španjolsku upoznao sam mnoštvo, hodočasnika, svi sa svojim različitim motivima puta. Divili smo se zajedno krajolicima, poljima suncokreta, kukuruza prelijepim izlazcima i zalascima sunca.

Dojmljivo je vidjeti koliko ljudi ide na hodočašća. Osobe različitih godina, nacionalnosti pa i vjera. U grupi ili sami, svatko vođen osobnom motivacijom. Sreo sam osobe koje su bile ondje iz vjerskih razloga, osobe koje su željele spoznati same sebe i one koje su bile tu iz čisto avanturističkog duha. Ali polazeći od motivacije, ono što je sjedinilo hodočasnike bilo je to što su svi nešto očekivali. Svi su bili u potrazi za nečim. Konačan cilj bio je očit, ali je pogled bio uprt prema tome da svaki dan otkriju nešto novo: koje će osobe upoznati, koje će prepreke iskrsnuti… Uvijek tragajući za nečim, kao i u životu, govori Bugarin.

Tijekom puta hodočasnici nose hodočasničke putovnice u prenoćištima dobivaju pečat kao potvrdu da prolaze putem Svetom Jakova.

Zajedno smo prelazili oko 30-ak kilometara dnevno. Na kraju svakoga dana zajedno smo pronalazili prenoćista u svratištima koja su namjenjena hodočasnicima koji idu putem Svetog Jakova.

Smisao puta zapravno počeo sam nalaziti tek nakon trinaestog dana kada počinjes svoju unutarnju borbu, sam sa sobom, kada se susrećeš s različitim emocijama. Više te ne mogu oduševiti svi ti hodočasnici niti krajolici, tada počinje razgovor s Bogom. Tada se već osjeti i umor u fizičkom smislu, žuljevi, bolovi u zglobovima i mišićima ali adrenalin i sam cilj je nešto što s ti u tim trenucima da snagu.

Sam dolazak u Santiago u ulazak u samo svetište je bilo uistinu inpresivno, pomislio sam hvala ti Bože i samo ušao u katedralu kako bi zagrlio kip Svetog Jakova.

No tu nije završio put odlučio sam se i da produžim do Finnistare, nekih osamdeset kilometara kako bi došao do takozvanog Kraja svijeta.
Tada se umor više ne osjeća, prepreke poput čopora pasa koji me opkolio na ulazu u stočarsko selo dale su mi neku posebnu snagu da izdržim i dođem do svog cilja.
Kada pređete put od nekoliko stotina kilometara, shvatite kako su neke stvaru i u životu toliko prolazne, i da je smisao zapravo u malim stavrima. Stvar je u nama znamo li ih prepoznati, zaključio je Bugarin, prenosi centralna.ba