Vareš, ušuškan u šumom prekrivena brda i samo sat vremena udaljen od Sarajeva, pravi je dragulj. Ako možemo izdvojiti jednu stvar koja se posebno ističe u ovom gradiću, to je izuzetna ljepota prirode, piše Večernji list BiH.
Okružen je planinama Perunom i Zvijezdom, a kroz samo središte grada cijelom njegovom dužinom protječe rijeka Stavnja na čijoj se lijevoj obali, odnosno uz samu rijeku, nalazi najstarija očuvana katolička crkva iz vremena prije Omer-paše tj. prije 1850. godine, crkva sv. Mihovila. U godinama bosanske samostalnosti vjernike ovog kraja posluživali su franjevci sutješkog samostana. Postupalo se tada, kao i često kasnije, po sustavu tzv. kapelanije: iz svoga sjedišta u samostanu dolazio bi na neko vrijeme zaduženi svećenik kako bi održao službu Božju i zadovoljio druge vjerske potrebe. Dolazio je po manjim okolnim mjestima oko Vareša. S vremenom su se uza rijeku Stavnju izgradile brojne radničke kuće za rudare i kovače kako ne bi nakon napornog rada morali ići u okolna mjesta na mise te je odlučeno da se svećenikovo središte i crkva smjeste u kotlinu i postanu župom.
Paljena i minirana
Stara crkva sv. Mihovila je katolička crkva u Varešu koja je od svog postojanja prošla kroz burna razdoblja i razne vladavine. Među stanovnicima Vareša poznata je kao “mala crkva”. Točna godina njezine izgradnje nije poznata, ali se pretpostavlja kako je izgrađena u prvom desetljeću 16. stoljeća. Drevna crkva u Varešu više puta je obnavljana, bila je žrtva požara, osobito u dva navrata - 1697. i 1819. Nakon što je cijeli Vareš bio zahvaćen požarima u doba Velikog bečkog rata, crkva je također izgorjela pa je sagrađena nova pod fermanom (zapovijedi) sultana Ahmeda III. godine 1719. Skoro stotinu godina kasnije, u požaru 1816. godine uništen je krovni svod te je crkva minirana do samih temelja.
Crkva je 1819. iz temelja obnovljena, ponovno sagrađena u istome obliku i u jednakim mjerama kakva je i bila i ranije. Od tada se održala sve do danas. Građena je od tesanog kamena i malih je dimenzija (14,34×8,96×2,40m) te je pokrivena krovom od šindre na četiri vode. Zidove su radili majstori iz Mostara, a svod domaći ljudi i oni iz okolnih mjesta. Na crkvi postoje dvoja ulazna vrata, južna i zapadna, i vrlo su mala, tako da se morate sagnuti kako biste u nju ušli. O gradnji ove crkve svjedoči natpis na kamenoj ploči na zidu lijevo od južnih vrata, koji glasi: “Ovaj dom posvećen sv. Mihovilu arkanđelu bio je od temelja obnovljen godine 1819. prema pučkom računanju vremena, kad je predsjednik bio mnogopoštovani otac fra Augustin iz Vareša, a župu vodio Pavao Kolanović”.
Čim uđete u crkvu kroz velika željezna vrata, za čiji rad su bili zaduženi domaći kovači, dočekaju vas dva oltara - sv. Mihovila (glavni) i Gospin (pobočni). Na samome oltaru nalazi se kip sv. Mihovila, kasnobarokni rad izrađen oko 1730. godine, a nabavljen je u Veneciji. Njemu s lijeve i desne strane stoje dvije uljane slike na platnu kao dijelovi politpiha - sv. Grgur Veliki i sv. Petar te sv. Franjo i sv. Nikola. Gospin oltar odignut je za jednu stubu od tla, a na samoj sredini oltara dominira Gospin kip. Sa strane stoje dva barokna anđelčića kao nosači svijećnjaka. Iako je crkva malih dimenzija, dojam unutrašnjosti iznenađuje svojom prostranošću, visinom i širinom. Interijer crkve kao cjeline djeluje veoma skladno, bez obzira što se u njemu nalazi mnoštvo fragmenata nabavljenih u rasponu od 17. do 19. stoljeća, koje su izrađivali majstori različitih sposobnosti i opredjeljenja. A najveći dojam ostavlja zaobljeni svod od drva na kojem su iscrtani različiti motivi. U samoj crkvi nalazi se i prostorni kor koji doseže do polovine crkve, a oslanja se samo na jedan drveni stup. Zbog skučenosti crkve, za lijepa vremena slavila se misa izvan nje.
Kulturni sadržaji
Nadzor o crkvi i njezinoj gradnji vodio je fra Augustin Pejčinović, koji je s velikom mukom dobio dozvolu za građenje. Blagoslovio ju je 26. rujna 1819. godine, a dva dana zatim preminuo. Sve ovo svjedoči o teškim vremenima za vladavine Osmanskoga Carstva u kojima su fratri nalazili načine kako bi očuvali, obnavljali i opremili svoju crkvu.
Danas u crkvi nema obreda, već služi za održavanje brojnih kulturnih sadržaja, promocija knjiga i koncerata klasične glazbe, a vrata su joj uvijek otvorena za posjetitelje. Godine 1962. uvrštena je na popis nacionalnih spomenika BiH. Crkva u Varešu stoljećima prkosi vremenu i neprilikama koje je snalaze te je spomenik koji priča priču o vremenu i ratovima, razumijevanju i slobodi vjere.
artinfo.ba | preuzeto s portala vecernji.ba
