U tišini i molitvi iako narušena zdravlja obišla je njihove grobove, upalila svijeće
Blagdan je svetog Ante Padovanskog. U narodu omiljeni svetac nebeski je zaštitnik i župe Busovača u koju će mnog ivih dana pohrliti na zavjet ili misu u čast sv. Anti. Uz njegova slavlja odrastala je i Anica Jurić da bi joj se upravo ovaj dan prije 33 godine pretvorio u najteži u životu. Tek s čvrsto vjerom, Anici kojoj su 13. lipnja 1993. pred čima ubili trojicu sionova i supruge, uspijeva sve ove godine nosi težak križ boli i nepravde jer za zločin do danas nitko nije odgovarao. Pred sv. Antu teret životnog križa i tragedije postaje joj kaže još teži jer u sjećanju oživi svaki trenutak tog 13. lipnja 1993. godine kada su joj pred očima ubijena sva djeca, sinovi Stjepan (1968), Ljubomir (1972.) i Dragan (1973.) kao i suprug Juro (1941). Nijedan od njih posvjedočila nam je Anica nije bio naoružan niti je pružao otpor. Anica koja je i sama ranjena kao i nevjesta joj Antonija, gledala je svojim očima kako joj krvnici s maskama na licu ubijaju svu djecu. Nakon dvije operacije koje imala i nakon kojih je uspjela stati na noge, Anica je i ove godine smogla snage i sa nevjestom Zrinkom došla je na groblje u Grmačama gdje su ukopana sva četvorica Jurića, otac Juro i njegovi sinovi, Stjepan, Ljubomir i Dragan te je upalila svijeću i pomolila se za njih. „Kad razmišljam o svemu što mi se dodilo zapitam se kako sam i ja još živa i pri zdravoj pameti. Jer gledati kako vam ubijaju svu djecu i muža, bol koju doživite i s kojom živite je preteška“, kazala nam je Anica po povratku s groblja u Grmačama koje je njezinim najdražim posljednje počivalište nakon ukopa i ekshumacija na koju su čekali nekoliko godina nakon rata. Osim vjere u Boga koja joj daje snagu za život Aničina radost su dvoje unučadi koji su joj ostali od sinova Stjepana i Ljubomira te troje praunučadi. Za njih živi dok nosi preteški križ žrtve koja je ostala nekažnjena, usprkos brojnim Aničinim svjedočenjima pred istražiteljima u BiH ali i sudu u Haagu.
Pored ubojstva Jurića, nekažnjeni su ostali i svi drugi zločini počinjeni u ratu nad kakanjskim Hrvatima. Istina o progonu kakanjskih Hrvata teška je i među najbolnijim je u Središnjoj Bosni. U samo nekoliko dana mjeseca lipnja 1993. počevši od 08. lipnja kada počinje otvorena agresija postrojbi Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze, na sva hrvatska sela u općini Kakanj, i progon hrvatskog i srpskog stanovništva, Kakanj je etnički očišćen . Od prijetratnih 16.556 Hrvata, njih 15 tisuća je protjerano. Preko Vareša uspijevaju doći u Kiseljak i dalje ka Hercegovini i Hrvatskoj. Na desetine civila koji su ostali ne vjerujući kakvo ih zlo čeka je ubijeno, silovano i mučeno.Posmrtni ostaci Jagode Franjičević i Ljubana Juke, civilnih žrtvava još uvijek nisu pronađeni. U agresiji Armije BiH na Hrvate Kaknja 34 hrvatska sela do temelja su spaljena i opljačkana; Vidići, Juke, Srijetež, Božići, Balići,Ružići, Žite, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače, Bjelavići, Bistrik, Haljinići,Klanac, Ratanj, Kopljari, Lipnica, Slagoščići, Bijelo Polje, Veliki Trnovci,Bulčiči, Bištani, Zajezda, Slapnica, Gora, Poljice, Lučići, Babići, Čelkovina,Šošnje, Seoce, Dujmovići i Ravne. Zapaljeno je 1200 obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, a je 1500 devastirano. No, najteže je bilo vidjeti ubijene i silovane žene, starce, djecu „Za sve ubijene, stare, mlade,žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojno pokopamo. Da ne trule kao marva, koja je okolo ubijena. To je grozno bilo, a najmanje je ubijeno mecima. To su bili leševi ljudi koje sam i sama poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom. U zadnjem selu koje sam obišla naišla sam na dvije djevojke koje su živjele sa starim i bolesnim ocem. On je zaklan u postelji, a njih dvije su bile u kupaonici s vidljivim znakovima silovanja nakon kojeg su ubijene, zaklane žicom. Obje su bile obučene u hrvatsku tradicionalnu nošnju“, dio je iskaza Hrvatice koja je obišla ove krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije BiH. Svjedočila je i da sumuslimanska sela bila netaknuta, a ljudi raspoloženi i sretni jer su kako je kazala „svoje bijedne domove i duše napunili bogatstvom koje su opljačkali od Hrvata“. Svjedoci koji su dali iskaze o viđenim stravičnim scenama etničkog čišćenja u Kaknju u lipnju 1993. godine potvrdili su i kako su pripadnici francuskog bataljuna UNPROFOR-a uspjeli spriječiti sustavnu pljačku i uništavanje Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, ali i da su s druge strane, pomagali muslimansko stanovništvo i zatvarali oči pred zločinima nad Hrvatima iako su se u više slučajeva našli u neposrednoj blizini mjesta zločina.
Kakanjski Hrvati zbog zločina koje su proživjeli podnijeli su prijave protiv više osoba počevši od Kemala Čelebića, tadašnjeg načelnika i Kemala Brodlije poslijeratnog načelnika Kaknja, a u ratu načelnika MUP-a, preko Halila Brzine, zapovjednika u 7.Muslimanskoj brigadi, Hasana Trinića, zapovjednika ozloglašenih „Crnih labudova“ i Abu Ajama, zapovjednika islamskih boraca unutar Armije BiH do brojnih njima podređenih kao i neposrednih izvršitelja zločina, uglavnom Kakanjaca s izuzetkom Ejuba Jahića zvanog Bube koji je bio iz Kiseljaka. Niti jedan zločin, uključujućii ubojstva Aničinog supruga Jure i sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana nije procesuiran ni kažnjen. Glavni je to razlog što su se ubojstva i pljačke hrvatskih povratnika, svećenika i časnih sestara u Kaknju nastavila i u godinama nakon rata. Kakanj je lipnja 1993. bio mjesto nekih od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima, zločina koji su uz sustavan progon i etničko čišćenje potpuno promijenite sliku nacionalnog sastava stanovništva u ovom industrijskom mjestu kojemu su poseban pečat poviješću, kulturom i tradicijom dali upravo Hrvati! Nakon progona iz Kaknja, pripadnici brigade HVO-a „Stjepan Kotromanić“ od Lepeničke doline do Hercegovine brane svoj narod i Domovinu BiH na čiji su oltar njih 103 položila živote.
artinfo.ba
