Brojni su zločini u BiH ostali nekažnjeni. Teret nepravde najčešće ostaje unutar obitelji. Ipak, ima zločina čije nerješavanje pogađa širu zajednicu. Ubojstvo Mirka Barbića, i činjenica da je ostalo nekažnjeno, tiče se svih Hrvata lepeničke doline jer radi o jednom od prvih zločina u sukobu Bošnjaka i Hrvata, pogotovo s obzirom na događaje koji će tek uslijediti, a čije posljedice Hrvati osjete i danas. Kao i obitelj Mirka Barbića.
Mirko Barbić je teško ranjen u Sarajevu 1992. kao pripadnik saniteta.
Mirko Barbić se nakon oporavka vraća u sanitet, u općini Kiseljak.
Mirko Barbić kao medicinski djelatnik biva teško ranjen u zasjedi u selu Bilalovac.
Mirko Barbić nakon deset dana umire.
Organizatori i izvršitelji zasjede nikad nisu pronađeni, niti su ikada traženi.
Lažni poziv u pomoć
Sarajlija porijeklom iz Fojnice, Mirko Barbić pristupio je otporu srpskim snagama na Dobrinji. Kao sanitetski radnik 28.6.1992. teško je ranjen. Nakon nekoliko mjeseci oporavka, krajem 1992. dolazi konvojem za Kiseljak. Tu se ponovo priključuje sanitetu.
Nije prošlo dugo, a vojska koju je smatrao savezničkom, i s kojom se borio rame uz rame u Sarajevu, blokira regionalnu cestu Kiseljak – Busovača u mjestu Kaćuni 24.1.1993. Već sutradan kiseljačkom sanitetu dolazi dramatičan apel da u Kaćunima ima mnogo mrtvih i ranjenih. Tri sanitetska vozila sa doktorima i sestrama kreću prema Kaćunima. Pred samim Kaćunima, u selu Gusti Grab, jasno je da nikakvih ranjenih i mrtvih nema, i da je put za Busovaču blokiran. Osjetivši da nešto nije u redu, vozila se okreću i kreću natrag prema Kiseljaku.
Ipak, u mjestu Bilalovac put im je prepriječio balvan. Dok su bili zaustavljeni na cesti, na vozila je otvorena paljba iz automatskog oružja. Mirko Barbić je teško ranjen.
Njegova supruga Mirjana i danas čuva džemper u kojem je bio. Pokazuje rupu kuda je prošao metak: "Sačuvala sam džemper za uspomenu. Metak je ušao na leđima i oštetio više organa. Nije mu bilo spasa."
Pad Bilalovca
Bilo mu je to drugo ranjavanje. Ovaj put kobno. Nakon deset dana je umro. U međuvremenu je upravo u Bilalovcu pala prva žrtva sukoba Bošnjaka i Hrvata – Mihovil Bojo. Mještani Bilalovca, Hrvati, napustili su selo u smjeru Brestovska, nesigurni zbog brojnih naoružanih bandi, ali i sve agresivnije tzv. Armije BiH.
Mirko umire od sepse u Fojnici 04. veljače 1993. Ubrzo će i Fojnica doživjeti istu sudbinu kao i selo Bilalovac.
U ratu u kojem će kasnije Hrvati biti optuženi za zabijanje "noža u leđa", Mirjana je ostala bez supruga, ali i doma:
"Nedugo zatim je poginuo i Mirkov brat Anđelko. Ja ostajem sama s djecom. Uskoro se rasplamsao rat s Muslimanima. Ni u Bilalovac ni u Fojnicu više nije mogla ući ni vojna ni civilna policija da istraži tko je poslao lažni poziv sanitetu u Kaćune, ni tko je postavio zasjedu u Bilalovcu ni tko je pucao po sanitetskim vozilima. Ništa se nije moglo. Mirkova smrt nije ni evidentirana kao zločin. A radi se o ratnom zločinu!", inzistira supruga.
Obitelj se tek kasnije obratila Sudu BiH s upitom vodi li se bilo kakav postupak zbog ovog zločina koji je obilježio početak sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Kiseljaku. Dobila je odgovor da se nikakva istraga nije vodila.
"Ne očekujem da će se ikad saznat tko je pucao u vozilo i tko je ubio Mirka. Ali želim da se zna da rat u Kiseljaku nije počeo u travnju 1992. kako čujem da neki spominju, nego zasjedom i napadom na Bilalovac! I da se prizna žrtva mog supruga. Da je pao kao sanitetski djelatnik", kaže Mirjana.
Stradalnička obitelj
Inače, obitel Barbić je osim Mirka i Anđelka, koji je stradao od snajperskog hica, bila žrtva još jednog teškog zločina za kojeg, naravno, opet nije bilo ni istrage ni optužnice. U selu Šćitovo Polje u općini Fojnica, odakle je Mirko porijeklom, dok je bilo pod kontrolom tzv. Armije BiH, ubijene su i zapaljene Mirkova rodica i tetka, i to na Badnji dan!
Prošle su 24 godine od smrti Mirka Barbića. U Kiseljaku su u međuvremenu provedene brojne spektakularne akcije uhićenja pripadnika HVO. Jednog je SIPA uhitila jer je pucao na peć u kafani u kojoj je bilo Bošnjaka! Mirjana nije dočekala da netko nekad uhiti ubojicu njenog supruga. Nije dočekala uhićenje ni ubojica njegove rodice i tetke.
Ona nije sama koja čeka pravdu. I dok čeka pravdu, prisiljena je svjedočiti dodatnu nepravdu: Čitav HVO lepeničke 15 godina je pod prismotrom tužiteljstva BiH, dok oni koji su počeli sukob i počinili zločine, danas bezbrižno uživaju ulogu žrtve.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
