Jedan od najtežih dana obrane Viteza, ali i cijele Lašvanske doline, je 9. siječanj 1994,piše nedjelja.ba.
Tada su u ranim jutarnjim satima, pod okriljem maglovite i vrlo hladne noći, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a probile crte obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upali u viteško prigradsko naselje Buhine Kuće i napravili pokolj. Ubijeno je i masakrirano 27 vojnika i civila, a među njima je bilo žena i staraca.
Time je presječena prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj bio je spojiti se sa snagama u Vraniskoj, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela te obranu tog područja dovesti u bezizlaznu situaciju. Da bi se u tomu i uspjelo istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza. Između ostalih, u tim su borbama poginuli istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.
Ipak, 14. veljače, nakon svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a su oslobodili Buhine Kuće, kada se u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina koji su 9. siječnja počinili pripadnici Armije BiH i MUP-a. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije je preminuo bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, istaknuti zapovjednik, bojnik Jozo Plavčić Đokac.
Kratka kronologija
Kronologija važnijih ratnih događanja u Lašvanskoj dolini kaže kako su se u prosincu 1993. između vojnih postrojbi Hrvata i Bošnjaka najžešće borbe vodile za Križančevo Selo. Upravo su u tom mjestu 22. prosinca probijene hrvatske crte obrane te je počinjen jedan od najvećih pojedinačnih zločina u posljednjem ratu u BiH za vrijeme aktivne borbe. Ubijena su ukupno 63 hrvatska civila i vojnika HVO-a, a angažiranjem svih raspoloživih snaga spriječeno je spajanje bošnjačkih postrojbi u Starom Vitezu i izvan grada.
Samo 18 dana od tog zločina, ovoga puta nekoliko stotina metara istočnije, dok su rane iz Križančeva Sela još uvijek bile svježe, 9. siječnja 1994. Hrvatima u potpuno opkoljenoj i blokiranoj Lašvanskoj dolini dogodila se nova strahota.
Početak kraja
S oslobađanjem Buhinih Kuća borbe u Lašvanskoj dolini svedene su na minimum, barem u odnosu na prosinačke i siječanjske. Obje su strane bile iscrpljene u sukobu čiji se kraj tada nije nazirao. Hrvatsko vijeće obrane održalo se unatoč brojčanoj nadmoći A RBiH koja nije više bila u stanju za ozbiljnije napade na tom području. Čini se kako su i bošnjački političari shvatili da vojna borba s Hrvatima u Središnjoj Bosni više nema smisla, te da je pobjeda nad HVO-om nemoguća.
Logičan slijed je bilo potpisivanje primirja, i to u Washingtonu, samo mjesec dana kasnije, 18. ožujka 1994. kada je i dogovoreno formiranje Federacije Bosne i Hercegovine s 10 kantona.
Za kraj dodajmo kako nam je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor poslao točan popis pobijenih 9. siječnja 1994. Bitno je napomenuti da mnogi bojovnici HVO-a nisu ubijeni u borbama već nakon zarobljavanja:
1. Mario (Marko) Barišić, (1974.), HVO;
2. Anto (Mato) Božić, (1972.), HVO;
3. Marko (Dragutin) Buhić, (1957.), HVO;
4. Mario (Josip) Buligović, (1972.), HVO;
5. Ankica (Zdravko) Grbavac, (1971.), civil;
6. Danijel (Anto) Grbavac, (1992.), beba;
7. Mladen (Rafael) Grgić, (1973.), HVO;
8. Nikola (Pero) Janković (1932.), HVO;
9. Toni (Ivan) Jazvić, (1975.), HVO;
10. Nikola (Ilija) Jurić, (1969.), HVO;
11. Novka (Milan) Jurić, (1959.), civil;
12. Draženko (Đuro) Jutanda, (1960.), civil;
13. Goran (Mijo) Kafadar, (1972.), HVO;
14. Ivan (Zrino) Kreševljak, (1975.), HVO;
15. Ivica (Anto) Lovrenović, (1967.), HVO;
16. Smiljan (Vlatko) Papić, (1969.), HVO;
17. Petar (Stjepan) Perković, (1940.); HVO;
18. Dragica (Đorđe) Petrović, (1957.), civil;
19. Stjepan (Stipo) Ramljak, (1941.), HVO;
20. Mirko (Ilija) Šafradin, (1960.), HVO;
21. Perica (Niko) Šantić, (1951.), HVO;
22. Ankica (Ante) Vidović, (1952.). HVO;
23. Drago (Ante) Vidović, (1950.), HVO;
24. Draženko (Mirko) Vidović, (1975.), HVO;
25. Mirko (Anto) Vidović, (1952.), HVO.
artinfo.ba
