Prije četiri dana navršilo se šest godina od smrti omiljenog bugojanskog svećenika Vinka Tomasa Vice. Župa Bugojno prisjetila ga se lijepim tekstom koji je podijelila na svojoj web stranici. Tekst prenosimo u cijelosti.
Sol zemlje
Neki ljudi ostave poseban trag u svome životu i životu drugih. Takav je bio naš Vice. Koliko je bio poseban znaju svi koji su ga poznavali.
Fra Vinko Tomas – Vice (1937. – 2018.)
Vice je bio rođeni Bugojanac, fratar, teolog, vrhunski intelektualac, duhovnik, lingvista, čovjek koji je govorio pet stranih jezika (njemački, sa kojeg je prevodio knjige, francuski, talijanski, španjolski, engleski, a znanje latinskog i ne računam). Bio je samozatajan, pa i neki koji su ga poznavali nisu sve to znali, kao ni za sve njegove završene Studije.
Teološki studij završio je 1964. u Sarajevu, 1966. diplomirao pastoralnu Teologiju u Zagrebu, a 1970. također u Zagrebu stekao magisterij Pedagogije.
Blizak je bio svakom čovjeku, od djeteta do starice, od radnika do profesora. Uvijek je nosio habit, brz, okretan, pun neke izuzetne energije i vedrine. Svakog bi razveselio lijepom riječju, komplimentom. Bio je svagdje omiljen. Srdačan, duhovit (uvijek na svoj račun), otvoren, direktan, mudar,… neponovljiv.
Bio je jedno od desetero djece Stipana i Sofije Tomas, iz Luga, stare katoličke, bogobojazne obitelji i moj bliži rođak. Njegova baka i moja prabaka bile su sestre. Kao dijete bio je vrlo živ i nestašan. Izuzetno talentiran za nogomet, koji je trenirao, ali taj san da postane nogometaš mu se nije ostvario.
U Franjevačku klasičnu gimnaziju, u Visokom odlazi, kako je u šali znao reći, da pravi „malo“ društvo bratu Augustinu, koji je bio mlađi dvije godine, a zanimljivo, kasnije je i Augustin govorio da je bio tamo da pravi „malo“ društvo Vinku.
Ali Bog je imao svoj plan. Oba postaju fratri, do smrti. Fra Augustin-Gušta (nesvakidašnji glas i tenor), služi, kao i brat, na mnogim župama u BiH, a zadnjih godina na otoku Hvaru.
Mnogo mi je pomogao da nabavim knjige za moj studij Teologije, dao mi i svoje, ali u ratu sve su stradale, nažalost.
Vraćam se Vici, sa kojim sam od ranog djetinjstva bila bliska. Bio je tri godine stariji od moga oca, ali mogli smo uvijek o svemu razgovarati. Sa osam godina od njega dobivam na dar knjigu sa posvetom, koju je preveo sa njemačkog „Tišina u sred buke“, od Georga Mosera, kada sam imala Prvu pričest, kod njega, u Gučoj Gori, pored Travnika, 1980. (a ne u Bugojnu zbog tatinog položaja), gdje je bio župnik, tada. Mislim da je on zaslužan dobrim dijelom za moju ljubav prema knjigama, ali i duhovnosti.
Fra Vice čini čuda za župu Gornji Vakuf, mali bosansko-hercegovački gradić, sadašnje Uskoplje, krajem osamdesetih godina, gdje uspijeva, kao tamošnji župnik organizirati višednevne duhovne seminare i dovesti iz Zagreba dva puta poznatog patera Zvjezdana Linića i jedan put čuvenog vlč. prof. Tomislava Ivančića. Tisuće vjernika toga kraja su se tamo tada slile (iz Skopaljske i Lašvanske doline, Livanjskog kraja i šire). Posijano duhovno sjeme tad, a i kasnije diljem Središnje Bosne, gdje je bio na mnogim župama i danas cvjeta i daje obilne plodove. Na jednom od Linićevih seminara fra Vice je želio da mu ja budem duhovna kuma, kada smo svi obnavljali svoje svete Sakramente. Tako da smo imali i tu povezanost, postala sam i njegova Kuma, kako me je kasnije uvijek zvao.
Mnogo je dragih uspomena. Jedna od njih je kada me je upoznao sa Prvakinjom zagrebačke opere pok. Ljiljanom Molnar Talajić, izuzetnom umjetnicom i ženom, daleke 1990. godine, nakon njenog koncerta u Franjevačkom samostanu u Jajcu i druženje na svečanoj gala večeri.
Njegove izjave, šale, citati i danas se rado spominju. Pamte se propovijedi (nekad i britke), savjeti. Pravio je dobar štimung gdje god bi se pojavio. Mnogima je slao čestike i karte sa mudrim i jakim životnim porukama. Volio je darivati i obradovati svakoga, bilo duhovnim knjižicama, sličicama ili je imao koji slatkiš u svome džepu. Pomagao je sirotinju i bolesne. Imao je vrijeme, razumijevanje i srce za svakog čovjeka.
Njegove dvije strasti su bile skijanje i vožnja automobila, u čemu je bio uspješan, gotovo do svojih zadnjih godina. Imao je i dvije želje za života, da nekad bude župnik u svome Bugojnu i da bude tamo i sahranjen. Prva mu se nije ostvarila.
Uspijeva doći da me vjenča, ratne 1992. Godine. Također, moga supruga je jako volio, a kasnije i našu djecu.
U vihoru rata, te iste godine, svijet su obišli TV snimci iz G.V.Uskoplja, gdje naš Vice na engleskom jeziku protestira ispred UNPROFOR-ovih vojnika i brine se za sav narod. Mirotvorac, odvažan i hrabar je bio. Poznat po svojoj ljubavi prema svim nacijama, širio je svjetlo.
Imao je tu neku savršenu ravnotežu: Bio je sav Božji, bio je svoj, bio je svih nas…
Takvi su ,,Sol zemlje”.
Počivaj u miru dobri naš Vice. Sretna i zahvalna sam što si bio dio naših života. / Tvoja Kuma Brankica /
Fra Vinko Vice Tomas sahranjen je na današnji dan 3.12.2018.u rodnom Bugojnu. Na posljednjem ispraćaju bilo je preko 70 svećenika, brojne redovnice, mnogobrojna rodbina i prijatelji, iz BiH, Hrvatske i šire, pripadnici svih naroda, svi koji su ga voljeli i koje je on nesebično volio.
Bili smo svi njegovi i on je bio naš, NAŠ VICE.
Župa sv.Ante Padovanskog Bugojno, Iz albuma: Sjećanja, autor: Branka Subašić
artinfo.ba
