Foto: Nedjelja.ba

Misije su sestru Elizabetu Žuljević, ŠSF, rodom iz Viteza, privlačile još u srednjoj školi, a taj je san ostvarila 2018. otišavši u Ugandu, u Rwentobu, piše Nedjelja.ba..

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Kako se prisjetila ova misionarka, još dok je bio živ pok. fra Vjeko Ćurić, o njemu su bili objavljivani članci u Maku i drugim časopisima. „Mi smo to kao srednjoškolci čitali, a ja sam voljela pratiti te misijske stranice. Također, i za vrijeme studija znala sam čitati Radosnu vijest. Uvijek je bilo nešto što me vuklo tomu, voljela sam te tematike, posebno Afriku – ima naravno i drugdje misija – ona mi je posebno u srcu… Onda sam 2015. iz Visokog s fra Ivicom Studenovićem i još nekim učiteljicama otišla u posjet fra Miri Babiću u Keniju. Tamo smo proveli dva tjedna. To mi je bilo lijepo iskustvo i doživjela sam – to je nešto što bih htjela: biti u misijama“, ispričala nam je s. Elizabeta prebirući po povijesti svog misijskog zvanja.

Prevencija

Kada je pitala poglavaricu za odlazak u misije, ona joj je rekla da sačeka jer je to možda početni zanos… „Međutim, prošla je jedna godina, druga, treća, malo sam čekala i onda kad su otvarali misiju u Ugandi, tada me je ponovno pitala bih li htjela ići, je l' još uvijek želim ići u misije, i evo, tu sam. Tada smo nas četiri otišle i provincijalka je s nama krenula i bila ondje tri mjeseca. Budući da kuća nije bila još dovršena, došle smo kod sestara Kćeri Božje ljubavi, jer su one tamo u župi. One su nas primile na mjesec i pol dok kuća nije bila osposobljena da sve možemo živjeti u njoj. Sada smo od njih udaljene 12 km“, rekla nam je misionarka.

Po dolasku sestre su uvidjele što ljudi trebaju, upoznale mjesto, katehiste, sa svećenicima i redovnicama ostvarile suradnju, a sestre su im dosta pomagale da uđu „u taj svijet“.

Kako nam je kazala s distance od pet godina, situacija u Ugandi je manje-više ista, potrebe ljudi su iste. „Korona je donijela jedan zastoj u tom našem djelovanju, koji je trajao malo dulje od dvije godine. Bile smo započele raditi s mladima i nekim skupinama djece; pomoć starijima, bolesnima, za školovanje… Nešto od toga se nastavilo, a neko djelovanje smo malo preusmjerili.

Sada smo otvorili jedan program u školama gdje, u suradnji s liječnicima, medicinskim osobljem, poučavamo ih o tim njihovim bolestima koje su tamo jako prisutne – više preventivno, kako zaštititi sebe i druge. Također, tu je i osposobljavanje za rad na računalima… Kod naših susjeda Talijana prisutni su i volonteri, pa smo se uključile i u njihovu školu“, ispričala nam je s. Elizabeta koja u Rwentobu djeluje zajedno sa s. Ivkom Lučić i s. Katom Karadžom koje su članice Bosansko-hrvatske provincije, dok je s. Urša Marinčić iz Mariborske provincije Školskih sestara franjevki.

Pomoć svima!

Selo gdje misionarke djeluju je veliko, te ne biraju samo katolicima pomagati, jer je ondje mješovito stanovništvo. Ima muslimana, pripadnika njihovih lokalnih religija s vračevima, ima onih i koji su u sektama te protestanata. „Kako nam ljudi dođu – tako pomažemo. Najviše pitaju za školovanje djece i mladih; za hranu jer postoji puno starijih osoba koje se ne mogu više same uzdržavati, ili baka s unucima – njihove kćerke rode djecu pa njima ostave, snalaze se… Brakovi nisu baš strukturirani i još je uvijek prisutna poligamija, onda to donosi isto poteškoće, tako da tim ženama pomažemo, bakama, majkama bez muževa koje imaju puno djece, također puno ih dođe tražiti pomoć za liječenje – ići u bolnicu, voziti ih na preglede, kontrole, operacije…
Mi sestre podijeljene smo po djelatnosti – neke su se više posvetile školovanju djece, ja sam više zadužena za preventivni zdravstveni program u školama i za rad s bolesnima, pa kada imam vremena, odem ih posjetiti, obići, da vidim kako napreduju, je l' uzimaju lijekove na ispravan način. Naime, puno je nepismenosti i onda ne znaju ni kako koristiti lijek, moramo tražiti susjeda da im pokaže ili da na vrijeme. No, ljudi su jako zahvalni, kad ozdrave, dođu i zahvale, ili donesu neki dar u znak zahvalnosti“, rado je spomenula franjevka.

Radost unatoč poteškoćama

Napomenula je kako njih od nas razlikuje stil života jer oni žive vrlo jednostavnim životom, nisu opterećeni, nisu opterećeni tim materijalnim. „Kada se događaju neke za nas stresnije situacije – kao što su smrt, bolest – oni to lakše prihvaćaju, prelaze preko toga kao preko nečega što je prirodno. Rađanje, umiranje, kod nas se to malo dramatičnije doživljava. A inače su radosni, veseli unatoč svim tim poteškoćama, bolestima, neimaštini. Imaju tu radost života i zahvalni su za ono malo što imaju“, posvjedočila je misionarka Žuljević.

Kako nam je kazala, na razini države službeni je jezik engleski, ali je puno neobrazovanih i malo njih govori engleski, pa uglavnom komuniciraju na lokalnom jeziku. „Mi smo učile taj jezik, poteškoća je bila jer nismo imale pravog učitelja – to su bili učitelji iz škola koji nisu završili školu za učitelje jezika, pa je bilo teško razumjeti… Još se s tim patimo. Sasvim je drugačiji način govora i struktura jezika“, iskrena je s. Elizabeta.

Njezine susestre s. Ivka i s. Urša zadužene su za školovanje djece, posjete obiteljima… „Kada ljudi dođu nešto tražiti, one ih odu posjetiti i vidjeti situaciju doma i koliko je potrebno pomoći; također s. Ivka je zadužena i za podjelu hrane siromašnima kada traže, obilazi ih, zajedno sa s. Katom. S. Urša je držala informatičke tečajeve za srednjoškolce tijekom praznika. To je isto radila i u jednoj školi za djecu s poteškoćama u razvoju, koju vode naši susjedi Talijani – volonteri. S. Ivka se uključila i u rad u njihovu sirotištu, te dva puta tjedno radi s curama, bilo u vrtu, bilo oko kuhanja, izrade krunica, ručnih radova“, kazala je misionarka.

Teško poučljivi

Dalje je objasnila kako je ono što je nekomu teško jest njihovo siromaštvo, no budući da ni sama nije iz obitelji gdje su uvijek imali sve što su htjeli – prosječna obitelj – može razumjeti tu neimaštinu i potrebu. „Ali mi nekad teško bude što su loše poučljivi da im pomognemo nadići neke stvari, bilo osobno, bilo za obitelj. Oni će saslušati, reći 'sve je to dobro, dobar savjet ste nam dali', ali će opet živjeti po svome. Tako da je to teška promjena da bi oni sebi nešto pomogli.

Stoga, jedan od naših većih projekata jest upravo obrazovanje – jer nemaju uvjete za to, država ne financira školovanje niti zdravstvo. To dvoje je kod njih jako potrebno, a mnogi nemaju uvjete. Ima naravno onih bogatijih, ima srednjeg sloja, ali ima dosta siromaha. I nema toga da će bogatiji pomoći siromasima – nego se svatko snalazi kako može – pa čak ni među članovima obitelji. Rijetki su takvi slučajevi“, kazala je s. Elizabeta koja je mišljenja kako poteškoću donosi i to što obitelj nije strukturirana.

Brojna su djeca prepuštena sama sebi, ili bakama, ili žive s ujacima, stričevima. Roditelji često ostave djecu, pa se ponovno žene/udaju. Ako se žena preudaje, ona ostavlja djecu i tome nema kraja. „Onda je problem kako prehraniti tu brojnu djecu; mnogi nemaju zemlju, onda isto dolaze k nama, traže posao, bilo da rade za hranu ili za novac za školovanje djece. U biti, svaki dan netko dolazi pitati da radi jer imamo polja, samo nekad ima posla, a nekad nema.

Ljudima treba ono temeljno – kruha, oni dnevno jednom jedu ili nekad nijednom. Djeca nam sa suzicama u očima znaju reći: 'Danas nisam ništa jeo.' To mi ne možemo sebi pojmiti da ja danas nemam što pojesti, a imam kravu ili nešto. Obitelji su brojne i kad vi to podijelite – kome što dopadne?! Kako nisu obrazovani, nemaju sposobnost planiranja, unaprjeđenja njihova rada – da na tu njivu koju imaju posade neke kulture, nego ono – tako se radilo do sada, pa ćemo i dalje“, zabrinuto je ispričala redovnica.

Piletina najskuplja

Ondje se uglavnom uzgajaju kukuruz i grah, banane te slatki krumpir, a sve drugo za njih je luksuz. „Riža je isto skupa, meso se jede samo prigodno za svetkovine, uglavnom kozletina, meso od krave i, rjeđe, svinjetina. Zanimljivo, piletina je najskuplja jer je kokoši najteže uzgojiti, a uzgajaju oni i zečeve, ali problem je što ih kradu. Kradu jedni drugima, a oni to drže da si mogu pomoći – ako je netko bolestan, ili treba za školovanje, bilo za što u kući, onda oni prodaju da imaju neki novac, više kao neki 'fond'“, rekla je sestra, te spomenula kako je bilo pokušaja krađe i od njih, kada su u noći dolazili u njihov dio vrta gdje su kokoši i zečevi. „Ne znam što su htjeli, ali uglavnom ako ih uhvate u krađi, onda ih pretuku i to nekad toliko da završe u bolnicama ili ih čak ubiju batinama. Nije to kao kod nas usustavljeno. Nekad ih odvedu u policijsku postaju u centru sela gdje imaju 'zatvor', te kako bi ih pustili, netko mora platiti to za njega“, spomenula je misionarka.

Obitelj je temelj

Ona se, kako veli, i dalje vidi u Ugandi. Sad joj je, dakako, puno lakše, a u početku se osjećala kao stranac – jezik joj je bio nepoznat, kultura, nije znala kako se ponašati, što govoriti – da njima nije uvrjedljivo, da im je prihvatljivo… „Ali nakon nekoliko godina puno je lakše, kad se upozna lokalno stanovništvo i mjesta. Ljudi već znaju kako radimo, što radimo, čuju jedni od drugih 'ja sam išao, možeš ići sestrama'. Tako da bude neobično kada dođem kući, drugačiji je stil života, svi su bijeli“, uz smijeh će sestra.

„Njima je 'normalno' da nemaju ničega u izobilju, najveći problem je obitelj jer roditelji često nisu zajedno, ili su djeca ostavljena nekome drugom. Patnja je u tome da nemaju osnovne životne potrebe, hranu – dovoljno hrane, dosta je male djece pothranjeno – njih šaljemo u bolnice, dajemo hranu, nemaju mogućnost školovanja, ali najviše pate jer nemaju nekog oslonca, sigurnosti“, poručila je misionarka s. Elizabeta.

Njoj i njezinim susestrama, ali i svima iz „posebnog misijskog odreda“, želimo obilje snage da budu uvijek glas koji naviješta, ruke koje brišu suze zbog gladi i one koje ih hrane, kako kruhom, tako i Riječju.