Prema HB nema ravnodušnih, vole je one koje je obranila, mrze oni kojima je poremetila planove..
Danas se navršavaju tri desetljeća od uspostave Hrvatske Republike Herceg- Bosne. Nijedan oblik organiziranja jednog naroda, u ovom slučaju hrvatskog u BiH, nije naišao na toliko podijeljenih i u pravilu dijametralno suprotnih mišljenja.
Jednostavno, prema Herceg- Bosni u BiH nema ravnodušnih, postoje oni koji je vole i sve ove godine u srcu nose i oni koji je patološki mrze, puno više nego Republiku Srpsku.
Odgovor na pitanje zašto većina Hrvata u BiH voli Herceg- Bosnu i zašto poštuju i cijene njezino postojanje prilično je jednostavan. Onima koji žele vidjeti i razumjeti tu ljubav prema Republici koje više nema, a prisutna je više neko ikad, jer dio je BiH ma koliko se mnogi trudili osporiti tu činjenicu, valja se vratiti u početak 90.-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što su svojim izlaskom na referenum Hrvati omogućili BiH da postane neovisna zemlja, počinje vrijeme u kojemu je početak srpske agresije i na BiH pitanje dana, sve do napada na Ravno.
BiH je tog dana napadnuta, a vlasti u Sarajevu ničim ne pokazuju da ih se to tiče. Koga briga jer je neko tamo daleko selo nastanjeno Hrvatima u zaleđu Dubrovnika sravnjeno sa zemljom! To nije naš rat, zavapio je Alija Izetbegović. I nije ni bio sve dok ista taj rat nije zakucao i na njegova vrata! Ali tad bi za BiH već bilo kasno da se hrvatski narod nije zahvaljujući Herceg- Bosni organizirao i stao u obranu BiH od srpske agresije, od Ravnog i Hercegovine, preko Posavine do središnje Bosne. Primjerice, dok su hrvatski dragovoljci iz Lašvanske i Lepeničke doline držali linije obrane prema Vojski Republike Srpske na Vlašiću, pripadnici Armije R BiH još su uvijek mirno spavali.
Čak su i Bajram 1992. godine proslavili mirno zahvaljujući hrvatskim dragovoljcima koji su čuvali džamije u Turbetu i Šečićima kako bi vjernici mogli bez straha obaviti vjerske obrede. Prvi na braniku BiH, Hrvati organizirani kroz HB i HVO spriječili su da BiH preko noći „šaptom padne“ u ruke srpskom agresoru. No, nakon prvog udara hrvatski narod u BiH čekao je puno teži i krvaviji rat, onaj s Armijom R BiH u kojemu su razmjeri zločina i progona daleko veći nego u ratu s Vojskom Republike Srpske. I opet su na braniku hrvatskih obitelji i domova HB i HVO-a.
Tamo gdje su postojali i bili dobro organizirani hrvatski narod je opstao, uspio se obraniti. Ovog puta HB suprotstavlja se ideji stvaranja Islamske države u BiH, države koja se kalila u BiH, kojoj je središnja Bosna bila poligon za obuku nakon koje su dobrovoljci iz islamskih zemalja i njihovi sljedbenici iz BiH nastavili sijati strah od terorizma po cijelome svijetu, sve do daleke Amerike.
Dakle, Hrvata u BiH bez HB ne bi bilo, ali ne bi bilo ni BiH jer jednako pogubna po BiH bila je ideja Velike Srbije kao i Islamske države. HB i HB spriječili su obje. Upravo u toj činjenici i poremećenim planovima krije se korijen patološke mržnje koju mnogi u BiH gaje prema Herceg- Bosni. Nažalost, među njima ima i Hrvata zaslijepljenih jednakom mržnjom, uglavnom iz sebičnih interesa. No, oni su bili i ostat će manjina. Većini Hrvata u BiH nitko ne može Herceg- Bosnu izbrisati iz srca jer skupo je plaćena, životima hrvatskih branitelja, suzama majki i očeva koji su ostali bez svoje djece. Njihova žrtva nikad neće niti smije biti zaboravljena. Bez obzira što nije dobila sudski epilog!
Oni koji mrze HB danas je promatraju isključivo kroz prizmu presude njezinim čelnicima. U nju upiru prstom oni koji zločine u vlastitim redovima ne vide. Za razliku od njih, Hrvati su se sa zločinima pojedinaca počinjenim na područjima HB davno suočili. Očekujući da će i drugi učiniti isto. Dobili su sustavno negiranje i etiketu UZP-a koja je prikačena cijelom narodu.
Nema tog suda koji može osuditi čovjeka koji je poginuo nekoliko stotina metara od vlastitog doma braneći svoju obitelj i dom. Kako i po kojoj logici je on agresor ako su ga ubili ljudi iz nekih drugih i dalekih krajeva zemlje kojima je obećana njegova kuća kao nagrada. I uz koje su rame uz rame stajali borci iz Alžira, Libije, Egipta i drugih islamskih zemalja. Jedno je to od pitanja koja su ostala bez odgovora jer medijski rat kojeg su Hrvati izgubili čini se važniji je od onog na bojnom polju.
U taj rat hrvatski narod u BiH tek bi trebao krenuti i u njemu zauvijek sprati ljagu s plemenite ideje obrane naroda i BiH, strogo odvojivši zločine pojedinaca kojih je bilo na svim stranama. Nažalost, oni nad Hrvatima ostali su najvećim dijelom nepresuđeni. I baš zbog te činjenice za istinu o ratu i Herceg- Bosni tek se valja izboriti jer povijest nam neće oprostiti što smo dopustili da ono što je časno, a to je obrana vlastitog naroda i domovine BiH, uprljaju i obilježe zločini pojedinaca.
O Herceg- Bosni trebaju pričati oni koji su bili dio njezine časne uloge, a ne oni koji je mrze jer im je poremetila planove kao što je to danas slučaj. Svima koji u srce nose plemenitu ideju obrane svojega naroda i domovine, nek je sretna 30. obljetnica uspostave HR HB, uz podsjećanje da nam je ostala obveza obraniti njezine ideje i ciljeve, zbog žrtve koju su za nju podnijeli naši očevi i sjećanja koje trebamo ostaviti našoj djeci.
AP/artinfo.ba
