× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • Tadija Senjić

 obitelj-florida.jpeg

Od Bosne i Hercegovine, preko Njemačke sve do sunčane Floride. Tim bi se riječima najkraće mogao opisati životni put 55-godišnjeg Tadije Senjića, čija je obitelj dom pronašla u Palm Harboru, mirnom i pitomom gradiću, smještenom nedaleko od prelijepog grada Tampa na zapadnoj obali Floride.

„Sunshine State“ (Sunčana država) kako nazivaju Floridu, postala je dom mnogim Hrvatima koje je privukla unatoč tomu što je sklona uraganima, tropskim kišama i visokim ljetnim temperaturama.

Sunčana ali „divlja“ zemlja nije obeshrabrila doseljenike u njihovim snovima. Mnogi su došli, ostali i uspjeli osnovati tvrtke, ostvariti značajne karijere, pružiti bolji život sebi i svojoj obitelji.

Tadija Senjić je u svemu tome uspio. Na Floridi živi od 1999. godine kada se u Palm Harbor iz Njemačke doselio sa suprugom Marom i sinom Dominikom, piše Fenix-magazin.

– Na Floridu smo se iz Njemačke doselili 17. kolovoza 1999. Imao sam 32 godine. Zašto Florida? Bio je to splet sretnih okolnosti. Vlasti su dopuštale doseljavanje onima koji tu imaju nekoga tko će za njih „garantirati“. To znači, pomoći im oko smještaja i početnog snalaženja. Srećom, jedan od mojih prijatelja iz srednje škole je već živio ovdje te nam je ponudio pomoć. Tako smo došli ovdje i tu smo i ostali. Sin mi je rođen u Njemačkoj, a kćer ovdje na Floridi, kaže Tadija.

Tadijin životni put počeo je u Zasavici, selu u kojem je rođen i koje leži na istočnoj obali rijeke Bosne kod Bosanskog Šamca u Bosni i Hercegovini. Iako posljednjih godina Zasavica slovi za jednu od najuspješnijih povratničkih mjesta u Posavini, mnogo je Hrvata iz nje iselilo i nikad se nije vratilo.

Odrastanje u Bosni i Hercegovini, kaže Tadija, bilo je idilično.

– Osnovnu školu sam pohađao u susjednoj Crkvini, srednju u Bosanskom Šamcu, a poslije završene srednje škole, zaposlio sam se u Elektro Distribuciji, a kasnije u telefonskoj centrali u okviru Pošte u Bosanskom Šamcu. Bilo je to lijepo vrijeme. Zapravo, bilo je lijepo živjeti u svom selu, domu, okružen svojim najbližima. Mislim da je to osjećaj kojeg cijeli život nosimo u sebi ma gdje god nas život odveo, govori Tadija.

Tadija ima dvije sestre i brata. Ljilja je starija od njega dvije godine, brat Marko je mlađi od Tadije četiri godine i sestra Zora je od Tadije mlađa devet i pol godina.

– Kada razmišljam o svom djetinjstvu, prve misli koje mi prolaze kroz glavu su nebrojeni sati provedeni u igri i zabavi s bratom, sestrama, rođacima i prijateljima. Bez obzira što smo od malena pomagali roditeljima u svim kućanskim poslovima, kao i u polju, uvijek je bilo vremena za igru. Nogomet je također imao svoje značajno mjesto u našem životu od ranih dana, govori Tadija. Naš nogometni klub je postigao zapažene rezultate usprkos činjenici da smo jedno od najmanjih sela u regiji.

Početak rata je sve promijenio. Tadija je kao zarobljenik u srpskim logorima proveo nekoliko mjeseci.

– Bio sam zarobljen u srpskim logorima od 15. svibnja 1992.godine do Badnjaka iste te godine, kada sam izašao na slobodu putem razmjene zarobljenika. Ali, ne želim govoriti puno o tom periodu života. Nekome tko nije preživio logor i rat, teško je razumjeti neljudskost, strahove i teror koji su u to vrijeme bili naša svakodnevica. Gladovanje, iscrpljenost i fizička bol nam i nisu padale tako teško, barem mi se tako čini. Bez obzira na sve te teškoće, osjećam se da mi je to dalo jednu drugu perspektivu na život općenito, pomoglo mi je da budem jači i borbeniji, mišljenja je Tadija.

U Njemačku je došao 1993.godine i ostao je do ljeta 1999. godine kada se sa suprugom i sinom preselio u SAD. Imao je 32 godine.

-Svaka promjena mjesta boravka zahtijeva prilagodbu i privikavanje na novu sredinu, tako je bilo i s nama u oba slučaja. Kad smo stigli u Njemačku, učili smo njemački jezik a kasnije, kad smo došli u SAD, engleski jezik. U početku nikome nije lako u novoj sredini, ali ako se potrudimo naučiti jezik i prihvatimo norme novog društva, sve ostalo se polako posloži. Vremenom smo stvorili nova prijateljstva s ljudima iz svih krajeva svijeta, djeca su nam odrasla i odškolovala se ovdje, tako da smo se već odavno saživjeli s ovom sredinom, govori Tadija.

Foto: Fenix-magazin

Tadija i Mara su na Floridi nastavili daljnje obrazovanje uz rad. Tadija je završio informatički fakultet. Paralelno s fakultetom je polagao ispite za Microsoftov program certifikacije. Danas radi u IT sektoru.

– Već duži niz godina vodim privatni obrt koji se bavi informatičkim uslugama. Glavninom su to projektiranje, instalacija i održavanje kompjuterskih mreža sa svom pratećom opremom. Dodatne usluge su IT podrška, telekomunikacije, video nadzor i kibernetička sigurnost, kaže Tadija.

Tadijina je obitelj aktivna i u hrvatskoj zajednici.

– Ovdje imamo hrvatski klub koji postoji već desetljećima i često se okupljamo. Upoznali smo ovdje puno Hrvata iz raznih dijelova Hrvatske i BiH. Mnogi su se doselili u SAD još davno 50-ih i 60-ih, a neki i poslije nas. Svake godine organiziramo svetu misu u klubu pred Uskrs i Božić. Tada nam dođe svećenik iz Chicaga jer u našem kraju nema hrvatske crkve niti mise na hrvatskom jeziku. Osim toga organiziramo proslavu Nove godine, proslavu berbe grožđa i još mnogo drugih okupljanja, otkriva Tadija.

Na pitanje je li lakše biti stranac u nekoj europskoj zemlji ili u prekooceanskim zemljama, Tadija odgovara kako je to relativno.

– Sve ovisi o tome kako se netko postavi i organizira svoj život. Osim toga, svatko od nas ima različite ciljeve i očekivanja. Svaka zemlja i svaka zajednica imaju svoje dobre i loše strane. Savršenstvo ne postoji. Ako već trebam napraviti nekakvu generalnu usporedbu, iz vlastitog iskustva bih rekao kako se mnogo manje osjećamo stranci u SAD-u nego smo se osjećali u Njemačkoj. SAD je zemlja s mnogo manje ograničenja po pitanju individualnih ljudskih sloboda. Također, nudi mnogo, mnogo više mogućnosti svakome tko želi unaprijediti sebe i svoju kvalitetu života. Moja obitelj i ja smo mnogo truda, vremena i novca uložili kako bi postigli bolju kvalitetu života, kaže Tadija. Govori kako su im se itekako isplatila sva odricanja i velike investicije u edukaciju.

-Zasigurno da se naš život danas razlikuje od našeg prijašnjeg života. Bilo bi neprirodno da se ne razlikuje. Čak i da smo ostali živjeti u BiH cijelo ovo vrijeme naš današnji život bi bio drugačiji nego ranije. Promijenilo se društvo u kojem smo živjeli, promijenilo se društvo u kojem već dugo živimo, promijenio se i broj godina koje su iza nas. Sve je drugačije, pa i mi sami, kaže Tadija.

Iako voli odlaziti u BiH, kaže kako se trenutačno kući ne bi vratio.

-Kasnije u mirovini, vrlo lako moguće. Mi dolazimo svake godine u BiH i Hrvatsku. Uvijek se potrudimo da provedemo što više vremena s najbližima i da nazočimo svim vrstama okupljanja gdje možemo provesti neko vrijeme s rodbinom i prijateljima. O trajnom povratku ćemo razmišljati pred odlazak u mirovinu, zaključio je Tadija Senjić.

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
  • Tadija Senjić

 obitelj-florida.jpeg

Od Bosne i Hercegovine, preko Njemačke sve do sunčane Floride. Tim bi se riječima najkraće mogao opisati životni put 55-godišnjeg Tadije Senjića, čija je obitelj dom pronašla u Palm Harboru, mirnom i pitomom gradiću, smještenom nedaleko od prelijepog grada Tampa na zapadnoj obali Floride.

„Sunshine State“ (Sunčana država) kako nazivaju Floridu, postala je dom mnogim Hrvatima koje je privukla unatoč tomu što je sklona uraganima, tropskim kišama i visokim ljetnim temperaturama.

Sunčana ali „divlja“ zemlja nije obeshrabrila doseljenike u njihovim snovima. Mnogi su došli, ostali i uspjeli osnovati tvrtke, ostvariti značajne karijere, pružiti bolji život sebi i svojoj obitelji.

Tadija Senjić je u svemu tome uspio. Na Floridi živi od 1999. godine kada se u Palm Harbor iz Njemačke doselio sa suprugom Marom i sinom Dominikom, piše Fenix-magazin.

– Na Floridu smo se iz Njemačke doselili 17. kolovoza 1999. Imao sam 32 godine. Zašto Florida? Bio je to splet sretnih okolnosti. Vlasti su dopuštale doseljavanje onima koji tu imaju nekoga tko će za njih „garantirati“. To znači, pomoći im oko smještaja i početnog snalaženja. Srećom, jedan od mojih prijatelja iz srednje škole je već živio ovdje te nam je ponudio pomoć. Tako smo došli ovdje i tu smo i ostali. Sin mi je rođen u Njemačkoj, a kćer ovdje na Floridi, kaže Tadija.

Tadijin životni put počeo je u Zasavici, selu u kojem je rođen i koje leži na istočnoj obali rijeke Bosne kod Bosanskog Šamca u Bosni i Hercegovini. Iako posljednjih godina Zasavica slovi za jednu od najuspješnijih povratničkih mjesta u Posavini, mnogo je Hrvata iz nje iselilo i nikad se nije vratilo.

Odrastanje u Bosni i Hercegovini, kaže Tadija, bilo je idilično.

– Osnovnu školu sam pohađao u susjednoj Crkvini, srednju u Bosanskom Šamcu, a poslije završene srednje škole, zaposlio sam se u Elektro Distribuciji, a kasnije u telefonskoj centrali u okviru Pošte u Bosanskom Šamcu. Bilo je to lijepo vrijeme. Zapravo, bilo je lijepo živjeti u svom selu, domu, okružen svojim najbližima. Mislim da je to osjećaj kojeg cijeli život nosimo u sebi ma gdje god nas život odveo, govori Tadija.

Tadija ima dvije sestre i brata. Ljilja je starija od njega dvije godine, brat Marko je mlađi od Tadije četiri godine i sestra Zora je od Tadije mlađa devet i pol godina.

– Kada razmišljam o svom djetinjstvu, prve misli koje mi prolaze kroz glavu su nebrojeni sati provedeni u igri i zabavi s bratom, sestrama, rođacima i prijateljima. Bez obzira što smo od malena pomagali roditeljima u svim kućanskim poslovima, kao i u polju, uvijek je bilo vremena za igru. Nogomet je također imao svoje značajno mjesto u našem životu od ranih dana, govori Tadija. Naš nogometni klub je postigao zapažene rezultate usprkos činjenici da smo jedno od najmanjih sela u regiji.

Početak rata je sve promijenio. Tadija je kao zarobljenik u srpskim logorima proveo nekoliko mjeseci.

– Bio sam zarobljen u srpskim logorima od 15. svibnja 1992.godine do Badnjaka iste te godine, kada sam izašao na slobodu putem razmjene zarobljenika. Ali, ne želim govoriti puno o tom periodu života. Nekome tko nije preživio logor i rat, teško je razumjeti neljudskost, strahove i teror koji su u to vrijeme bili naša svakodnevica. Gladovanje, iscrpljenost i fizička bol nam i nisu padale tako teško, barem mi se tako čini. Bez obzira na sve te teškoće, osjećam se da mi je to dalo jednu drugu perspektivu na život općenito, pomoglo mi je da budem jači i borbeniji, mišljenja je Tadija.

U Njemačku je došao 1993.godine i ostao je do ljeta 1999. godine kada se sa suprugom i sinom preselio u SAD. Imao je 32 godine.

-Svaka promjena mjesta boravka zahtijeva prilagodbu i privikavanje na novu sredinu, tako je bilo i s nama u oba slučaja. Kad smo stigli u Njemačku, učili smo njemački jezik a kasnije, kad smo došli u SAD, engleski jezik. U početku nikome nije lako u novoj sredini, ali ako se potrudimo naučiti jezik i prihvatimo norme novog društva, sve ostalo se polako posloži. Vremenom smo stvorili nova prijateljstva s ljudima iz svih krajeva svijeta, djeca su nam odrasla i odškolovala se ovdje, tako da smo se već odavno saživjeli s ovom sredinom, govori Tadija.

Foto: Fenix-magazin

Tadija i Mara su na Floridi nastavili daljnje obrazovanje uz rad. Tadija je završio informatički fakultet. Paralelno s fakultetom je polagao ispite za Microsoftov program certifikacije. Danas radi u IT sektoru.

– Već duži niz godina vodim privatni obrt koji se bavi informatičkim uslugama. Glavninom su to projektiranje, instalacija i održavanje kompjuterskih mreža sa svom pratećom opremom. Dodatne usluge su IT podrška, telekomunikacije, video nadzor i kibernetička sigurnost, kaže Tadija.

Tadijina je obitelj aktivna i u hrvatskoj zajednici.

– Ovdje imamo hrvatski klub koji postoji već desetljećima i često se okupljamo. Upoznali smo ovdje puno Hrvata iz raznih dijelova Hrvatske i BiH. Mnogi su se doselili u SAD još davno 50-ih i 60-ih, a neki i poslije nas. Svake godine organiziramo svetu misu u klubu pred Uskrs i Božić. Tada nam dođe svećenik iz Chicaga jer u našem kraju nema hrvatske crkve niti mise na hrvatskom jeziku. Osim toga organiziramo proslavu Nove godine, proslavu berbe grožđa i još mnogo drugih okupljanja, otkriva Tadija.

Na pitanje je li lakše biti stranac u nekoj europskoj zemlji ili u prekooceanskim zemljama, Tadija odgovara kako je to relativno.

– Sve ovisi o tome kako se netko postavi i organizira svoj život. Osim toga, svatko od nas ima različite ciljeve i očekivanja. Svaka zemlja i svaka zajednica imaju svoje dobre i loše strane. Savršenstvo ne postoji. Ako već trebam napraviti nekakvu generalnu usporedbu, iz vlastitog iskustva bih rekao kako se mnogo manje osjećamo stranci u SAD-u nego smo se osjećali u Njemačkoj. SAD je zemlja s mnogo manje ograničenja po pitanju individualnih ljudskih sloboda. Također, nudi mnogo, mnogo više mogućnosti svakome tko želi unaprijediti sebe i svoju kvalitetu života. Moja obitelj i ja smo mnogo truda, vremena i novca uložili kako bi postigli bolju kvalitetu života, kaže Tadija. Govori kako su im se itekako isplatila sva odricanja i velike investicije u edukaciju.

-Zasigurno da se naš život danas razlikuje od našeg prijašnjeg života. Bilo bi neprirodno da se ne razlikuje. Čak i da smo ostali živjeti u BiH cijelo ovo vrijeme naš današnji život bi bio drugačiji nego ranije. Promijenilo se društvo u kojem smo živjeli, promijenilo se društvo u kojem već dugo živimo, promijenio se i broj godina koje su iza nas. Sve je drugačije, pa i mi sami, kaže Tadija.

Iako voli odlaziti u BiH, kaže kako se trenutačno kući ne bi vratio.

-Kasnije u mirovini, vrlo lako moguće. Mi dolazimo svake godine u BiH i Hrvatsku. Uvijek se potrudimo da provedemo što više vremena s najbližima i da nazočimo svim vrstama okupljanja gdje možemo provesti neko vrijeme s rodbinom i prijateljima. O trajnom povratku ćemo razmišljati pred odlazak u mirovinu, zaključio je Tadija Senjić.

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.

Saznajte više