S 15 godina otišao je u franjevce. U Zagrebu je završio studij filozofije, a bogoslovije u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 1845. u Travniku, a služio je u različitim bosanskim mjestima, najveći dio života kao župnik u Sarajevu.

Fra Grgo se pridružio ilirskom pokretu prilikom boravka u Zagrebu, gdje je postao suradnik Danice i drugih listova (pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac). Pisao je lirske i epske pjesme, među kojima se ističe epski ciklus Osvetnici, o crnogorsko-osmanskim sukobima. Po svom pjesničkom radu predstavlja najplodnijeg književnika 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini, a po djelu Osvetnici, koje je izlazio više od 20 godina u Zagrebu, Osijeku i Đakovu, dobio je naslov bosanski Homer, piše povijest.hr.

Pisao je i djela religiozne tematike: Obrana Biograda godine 1456., Slavje sv. Ivana Kapistranskoga, Posvetnici te putopise. Za povjesničare su zanimljiva Zapamćenja, što ih je po njegovu kazivanju zabilježio J. Koharić. Prevodio je i djela Homera, Racinea, Chateaubrianda, Tolstoja… Uz hrvatski jezik, govorio je latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski i njemački.

Što se tiče politike bio je na čelu franjevaca koji su se suprostavljali priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori te se zalagao za Austro-Ugarsku vlast. Bio je jedna od najpovjerljivijih osoba austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini, ali kada je postalo očito da Beč odbija te krajeve ujediniti s Hrvatskom, on se razočaran povlači iz političkoga života.

Poznat je po mudroj domoljubnoj izreci 1860.: “Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske.” Shvativši vremenom što velikosrpski krugovi planiraju preusmjerio se prema idejama hrvatskog državnog prava, zbog čega je došao u sukob sa pravoslavcima i muslimanima.

Fra Grgo Martić preminuo je u samostanu u Kreševu 1905.

artinfo.ba