Molila sam da mi samo jednog ostave, nisu imali milosti, kao što je nama ni pravosuđe koje zločince nije kaznilo iako je sama nebrojeno puta svjedočila i u Haagu i u Sarajevu
Katoličko groblje u kakanjskom selu Grmače. Zaraslo u korov jer nema ga više ni tko pokositi, pred Spomen križem spušten vijenac udruga, kao da je bačen jer spomenik je također zararastao, u selu nema nikoga od prijeratnih stanovnika,kuće su i dalje bez krovova, zarasle kao i sjećanje na jedan sasvim drugačiji život kakvim su do 13. lipnja 1993. godine živjeli ne samo stanovnici ovog već i brojnih drugih kakanjskih sela.
Naravno, u pitanju su Hrvati. Dok s nevjestom Zrinkom čisti grobove svojih sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana te supruga Jure 75- godišnja Anica s nostalgijom se sjeća sretnih vremema i svega onoga što je na današnji dan izgubila prije 29 godina.
„Lijepo smo živjeli, suprug je radio, Stjepan i Ljubomir se oženili, dobili smo unuke, najmlađi Dragan završavao je školu i zaručio se, napravili kuće. A onda je došao taj nesretni rat. Govorila sam Juri da se sklonimo, a on mi je govorio, pa gdje ćemo sa svoga i iz svoje kuće, nikom ništa nažao nismo učinili“, prisjeća se Anica trenutaka prije zločina koji joj uzeo skoro sve, svu djecu i supruga, a nevjesta i ona su ranjene.
„Bilo nas je 20-ak otprilike, krenuli smo bježati jer vidjeli smo da u svojim kućama nismo sigurni. Stigli su nas nedaleko od kuće pripadnici Armije R BiH, poredali pred zid i naredili da legnemo. Moj Jure nije htio i ubijen je metkom u glavu. Počeli su pucat po nama, jednog po jednog gledala sam kako bi ubijaju sinove, molila i preklinjala da poštede barem jednom. Nisu ih poštedili, ubili su mi jetrvu, nevjestu od najstarijeg sina Stjepana Antoniju ranili. I ja sam ranjena u nogu. Uzela sam unuku Lidiju od Antonije koja je teško ranjena, bile su joj samo dvije godine, unuku Ivi tek pet mjeseci.
Odveli su nas u jednu kuću, pa u Kraljevu Sutjesku, dalje za Vareš. Preživjela sam, nevjesta se oporavila ali od te tragedija koja mi se dogodila nikad neću i ne mogu se oporaviti. Da mi je netko rekao Anice ubili su ti svu djecu, ne bi mu vjerovala. Ali ja sam gledala svojim očima, pa i vojnika koji nogom udara tijelo moga sina Stjepana koji je ležao sav krvav i psuje mu majku ustašku. U samo 15 minuta ja sam ostala bez svega“, kaže nam Anica.
Suprug Jure ubijen je u 52 godini, najstariji Stjepan imao je 25, Ljubomir 21, a Dragan ni punih 20. Svi su kaže nam Anica bili u civilu i bez oružja. „HVO se ovdje tek ustrojavao, oni su se prijavili, ali ih nisu stigli ni pozvati. U toj grupi bilo je puno djece, nekoliko ih je i ranje, nas žena, ali nisu štedjeli nikoga. Tijela supruga i snova Anica je pokopala tek nekoliko godina poslije, pronađeni su u masovnoj grobnici unutar groblja Grmače u blizini spomenika koji je u krugu groblja podignut za sve poginule hrvatske branitelje i civile iz ovog dijela općine Kakanj.
O svojoj teškoj sudbini kao i tragediji u kojoj je izgubila svu djecu i supruga Anica Jurić svjedočila je nebrojeno puta i u Haagu i u Sarajevu. „Bila sam najprije u Haagu odmah nakon rata, pa u Sarajevu više puta, i meni su dolazili i saslušavali me, ali nikad ništa nije urađeno. Zadnja informacija koju sam dobila je da je jedan od osumnjičenih umro. Rekla sam, jel čekate da i ja umrem pa da nešto uradite. Neće meni nikakva presuda vratiti ni djecu ni muža, ali ja hoću da se zna šta se dogodilo ne samo meni već i brojnim drugim kakanjskim Hrvatima koji su u samo jednom danu ostali bez svega, bez najmilijih, bez domova“, ispričala nam je Anica. Ona bi se kaže opet odazvala pozivu za saslušanje jer od istine i pravde odustat neće dok je živa.
„Skoro je 30 godina od zločina, a nitko još nije osuđen. U tih 30 godina rodi se dijete, odraste, završi pravo i podigne optužnicu. Samo naše pravosuđe to nije u stanju“, kaže Anica Jurić koja je ogorčena ne samo izostankom pravde već i ignoriranjem njezine teške životne sudbine. Nitko je se kaže od hrvatskih političara ne spomene, ne pita kako joj, kao ni od udruga, čak ni ne zna tko su ljudi koji vode udruge proizašle iz Domovinskog rata Kaknja. Nikakvog kontakta s njima nema. Unuk Ivo otišao je poput mnogih zbog posla u Njemačku.
Ovu heroinu koju svi si zaboravili, hrabru ženu koja je doslovno pomjerila granice izdržljivosti bola i patnji, na životu kaže drže vjera, molitva, unučad i praunučad. „Moja Lidija i moj Ivo darovali su mi dvoje praunučadi, Lidija Stjepana koji nosi djedovo ime i Ivo malenu Neu. Stjepanu su tri i pol, a Nei
će za koji dan godina i pol. Oni su moja najveća radost u životu, oni mi, uz vjeru, daju snagu za život“, kaže nam Anica koja je godišnjicu ubojstva svojih sinova u Grmače iz Čapljine u kojoj trenutačno živi kako bi bila bliža unuci i praunuku, došla s nevjestom Zrinkom, a uskoro joj se pridružila i nevjesta Antonija, Tonka i unuka Lidija. Četiri žene dostojastvene u svojoj boli stajale su pred četiri groba prepuna cvijeća, s neizmjernom tugom, ali i odlučnoću da njihova teška tragedija ne smije biti zaboravljena.
Anica će kaže svoju priču pretočiti u knjigu, na sramotu svih koji su morali pogledati na njezinu tragediju i žrtvu kakanjskih Hrvata, žrtvu od koje se njezine Grmače ni okolna sela nikad nisu niti će oporaviti. Armija R BiH na današnji je dan iz Kaknja protjerala 10 tisuća Hrvata, njih 14 tusuća protjerano je u samo nekoliko dana intenzivne agresije u kojoj su ubijena 22 hrvatska civila, dok su 102 pripadnika Brigade HVO „Kotromanić“ Kakanj položila živote na oltar Domovine. Niti jedan zločin nad Hrvatima Kaknja, uključujući i etničko čišćenje ove srednjobosanske općine, do danas nije kažnjen.
AP/artinfo.ba
