Iako se mnogima čini maleno i beznačajno
Od svih kriza koje potresaju BiH, pored političkih i ekonomskih o kojima se najviše javno govori, nikako ne bismo smjeli zanemariti ni krizu morala koja je, uz sve češči potpun izostanak empatije, možda i najozbljnija koja pogađa bh. društvo. Sve skupa rezultiraju kroničnim nezadovoljstvom, apatijom i beznađem. U jednom takvom danu vijest o spašavanju mačića baćenih u rijeku koja je stigla iz Kiseljaka, u jednom jedinom trenutku vratila je nadu da je u nama ostalo još ljudskosti, suosjećanja za bespomoćne i slabije, a tek okoćeni mačići na slikovit način simboliziraju svu bespomoćnost situacije u kojoj su se našli. Akteri ove priče, ujedno i heroji našem mjesta, su aktivisti Udruge za zaštitu životinja „Šapa“ koji su kartonsku kutiju u rijeci uočili, te uvijek i bilo kakvoj situaciji spremni pomoći, kiseljački vatrogasci.
Mačići baćeni niz rijeku što je jedan od okrutnih običaja ovih prostora u odnosu prema životinjama su spašeni, a dodatnu lekciju iz humanosti i prihvaćanja očitala nam je zasad nepoznata mama maca koja je spašene mačiće prihvatila kao svoje i nahranila. I onda nek netko kaže da od životinja nemamo što naučiti! Itekako imamo, jer one žive bez predrasuda, prihvaćajući one kojima pomoć treba da bi preživjeli.
Jednog će dana, nema sumnje, spašeni mačići svojim vragolijama uveseljavati neko dijete, odmičući ga barem na tren od po njega štetnog interneta i crtića često prepunih nasilja. I tu se krug polako zatvara, jer djeca i životinje uvijek su bili najbolji saveznici sretnog i zdravog odrastanja. Djeca koja životinjama prilaze s neskrivenom radošću koju znaju pokvariti samo roditelji i najbliži govoreći im kako su životinje opasne, prljave i štetne. Zaboravljaju pri tom da je najvaća štetočina koja hoda ovom našom planetom čovjek koji iz interesa i mržnje nemilice uništava prirodu i sav živi svijet koji je u njoj, pretvarajući svojim nemarom i nebrigom životinje u zvijeri koje da bi preživjele napadaju i njega samog.
Vratimo se mi priči o zaštitnicima kiseljačkih šapica, vatrogascima i mačićima koje su spasili od sigurne smrti. Iako će se ovaj potez mnogima učiniti malim i beznačajnim, on je zapravi veličanstven i vrijedan divljenja jer nas uči da budemo ljudi, budi u nama suosjećanje za one najslabije i nezaštićene, bilo da su u pitanju mačići, djeca s poteškoćama u razvoju, invalidne osobe ili malobrojniji narodi.
Za sve ima mjesta u ovoj zemlji ukoliko izaberemo biti ljudi, ne okrenemo glavu od napuštenih i potrebitih i zagazimo poput kiseljačkih vatrogasaca u duboku rijeku predrasuda i mržnje kako bi spasili bespomoćne ili slabije. Oni će na to budimo sigurni, vratiti na najljepši način, ako ne oni onda oni u čiju čast i slavu punimo bogomolje , a po izlasku iz njih, nastavljamo po svom, gazeći i uništavajući prirodu, životinje i slabije od sebe.
artinfo.ba
