Potkraj 19. stoljeća, dok je Osmansko Carstvo odumiralo, na njegovim zapadnim granicama se živjelo onako, kako se moglo i umjelo. Bosna, ta najzapadnija pokrajina, čekala je Tanzimat i sve što nosi isti, a pogotovo oko ljudskih prava i sloboda. Gospodarska kretanja u samoj Bosni, tako i Kiseljaku, bila su uglavnom oslonjena na privatnu inicijativu, bez potpore tadašnjeg Carstva. Tadašnji Kiseljak, malo turističko mjesto, pored domaćih, mamilo je strane investitore, koji su željeli da oplode svoj kapital. Sedamdesetih godina pretprošlog stoljeća Kiseljak je imao nekoliko hanova, koji su odgovarali tadašnjim standardima i potražnji. Među njima se svakako isticao Hađiristićev han, Malininin, Skićov han - Osmana Skića, i dr. Pored samih hanova, moglo se naći i drugih kućnih smještaja.
Mjesto koje obećava i privlači investitore
Unatoč teškoj financijskoj situaciji u Carstvu, Kiseljak je ipak imao status mjesta koje obećava. Razvijajući turizam, Kiseljak je predstavljao malo mjesto koje čeka svjetlija budućnost. Turisti koji su ga u sezoni posjećivali, dolazili su iz svih krajeva Carstva, pa i iz drugih država. Vraćajući se kući, nosili su sa sobom glas o kiseljačkoj mineralnoj vodi i svim njenim ljekovitim svojstvima.
Đorđe Sjeranović, zvan Sjeran, mostarski trgovac krznom, nadaleko poznat i jednako tako bogat, dolazi u Kiseljak kako bi napravio hotel. Vođen poslovnom idejom i procjenom da će upravo tu, ne u Mostaru ili Sarajevu, najprije oploditi stečeni kapital tako što će napraviti prvi hotel u BiH, a samim time i najveći. Pored toga manipuliralo se podatkom da će upravo ovdje proći željeznička pruga na relaciji Visoko-Fojnica, a u neposrednoj blizini planiranog hotela i sagraditi željeznička postaja.
Zamišljeni hotel imao bi 44 spavaće sobe, dio predviđen za restoran, kafanu, baštu, prateće objekte i ostali sadržaj, a u podrumskom dijelu bi bile štale za smještaj konja i krava koje bi hotel snadbjevale svežim mlijekom. Znao je Sjeran da izgradnjom te reprezentativne zgrade, neviđene građevine u ovom dijelu Europe, ne može izgubiti. Uostalom, tko ne bi imao želju navratiti u takav objekt?
Gradnja hotela
Zemljište, koje je za tu namjenu kupio, nalazilo se tek stotinjak metara od samog izvora mineralne vode, a opet tik uz glavnu prometnicu. Radovi na istom krenuli su 1870. god., a za izvođače radova, unajmljeni su Mujići iz Paleža, za ono vrijeme vrsni neimari. Pored očekivanih problema, odmah u samom startu naišli su na probleme kod izgradnje temelja, koji su stalno tonuli, te su nekoliko puta iznova betonirani, a samim time znatno poskupili predviđenu građevinu. Razlog tomu je bio nestabilan aluvijalni nanos i barovito tlo koje je rijeka Lepenica nanijela. Sličan problem i danas imaju neke velike zgrade u Kiseljaku, koje su građene u blizini rijeke. Nadalje, radilo se s temeljnim ciljem da se napravi nešto grandiozno i neviđeno na ovim prostorima, pa su samim time rasli i nepredviđeni troškovi. Do samog završetka, Sjeran je, pored toga što je potrošio sav svoj kapital, prodao nekoliko njiva, a samu zgradu dao pod hipoteku, kako bi uzeo kredit u iznosu od 1600 dukata, što bi preračunato u današnju valutu iznosilo oko 800 000 KM.
Otvorenje hotela
Elem, Sjeran je završio zamišljeno i započeto, i bez obzira na to da je bio dužan „ do guše“, napravio prvi Hotel u Bosni pod nazivom „Stefani“, koji je ujedno bio i najveća privatna zgrada pod jednim krovom, 480 četvornih metara na tri etaže. Isti je pored niza čuda, koja su se mogla vidjeti, imao i tekuću toplu vodu, što je do tada bilo neviđeno. Sam hotel građen je u europskom stilu, moderne arhitekture, a ipak je dijelom zadržao orijentalni stil. Pokriven crijepom, ožbukan, dotjeran, s uzdignutim badžama, ukrašen duboreznom drvenarijom, uz najbolju tišljeriju onog vremena, modernog eksterijera i još modernijeg interijera. Bio je opremljen najmodernijim namještajem koji se u to doba mogao nabaviti na europskom tržištu: istambulskim dekorima, italijanskim kristalom, češkom keramikom, njemačkim beštekom i drugim, za to vrijeme luksuznim, sitnicama.
Godine 1875., tri godine nakon otvorenja, Artur Evans, engleski putopisac koji je proputovao kroz Bosnu zapisuje: „Ovdje sam naišao na hotel europskih standarda, i nakon mog ulaska u Bosnu, po prvi puta sam spavao u krevetu“ .Opisao je Evans i druga zapažanja oko samog mjesta, turista, kisele vode itd.
FOTO: Sprski pravoslavni popovi u hotelu
Brojna imena i vlasnici
Podatke o prvim godinama poslovanja, nemamo, ali već 1875. godine, nailazimo na podatak u službenom glasilu vilajetske vlade, listu “Bosna” br. 491 od 22.11. da se hotel nudi na licitaciju tj. prodaju. U narednom broju istog lista nalazimo da je kupac hotela Šua Šalom. U vlasništvu obitelji Šalom hotel ostaje sve do Drugog svjetskog rata kada ga vlast NDH nacionalizira i upisuju u vlasništvo novonastale države, a to stanje amenuje i nova Jugoslavija 1946. te hotel stavlja u funkciju kiseljačke općine. Hotel je često mijenjao zakupce, a i samo ime, pa kroz njegovu povijest, nailazimo na više naziva, kao što je Hotel Stefani, Štefanija, Grand-Hotel, Hotel Park, Hotel Kiseljak, Princov han, Šuin han i drugi neslužbeni nazivi.
Hotel je kroz svoju povijest ispratio osmansku vojsku koja sa sama povukla sa ovih prostora, dočekao i ispratio za par dana Hadži Lojine ustanike, dočekao okupacijske trupe Austro-Ugarske Monarhije, pa opet iste ispratio 1918. god., nakon koje dolazi neka nova vojska i nova država. Doživio je i preživio Drugi svjetski rat, sa svim silnim vojskama koje prođoše kroz Kiseljak, a nakon toga u sasvim novom ruhu, i u drugoj funkciji postao je općinska zgrada, te je stariji Kiseljačani i danas pamte kao takvu. U ratnim godinama općinska administracija se seli u drugu zgradu, a u nekadašnji hotel useljavaju se izbjeglice i tu ostaju nekoliko godina i nakon rata.
Potkraj 20 stoljeća, dotrajala, oronula zgrada, i dalje nestabilnih temelja, našla se na meti tadašnjih općinskih vlasti i njihovog plana da se ista sruši i na istom mjestu sagradi nova i veća zgrada općine. Nažalost, stari hotel nije bio uvršten na popis zaštićenih objekata od strane Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, pa ga srušiše 1998. godine. Da nije srušen, danas bi Hotel Stefani imao 150 godina, i bio bi i dalje prvi i najstariji hotel u Bosni i Hercegovini, i deset godina stariji od sarajevskog Hotela Evropa koji danas ima taj status. Ostaje da se kroz pisanu riječ, te poneku izbledjelu razglednicu, prisjetimo nekad slavnog, nadaleko čuvenog, Sjeranovog hotela, koji je pišući svoju povijest, ispisao dijelom i povijest Kiseljaka.
Milan Tuzlak/artinfo.ba
