Foto:  Dr. Ivanka Mađar-Šimić i dr. Ankica Kolar-Jurčević sa sudionicima Bijelog puta

U povodu Međunarodnog dana žena

      Rat u Ukrajini, uz neminovne slike stradanja, donio je i mnoštvo fotografija Ukrajinki u vojničkim odorama. Slike lijepih žena brzo su obišle svijet, ali nas i podsjetile na hrabrost mnogih žena u BiH koje su u vojničkim uniformama ili pak bijelim odorama iznijele  teret rata s muškim kolegama, na crtama obrane kao i u bolnicama u kojima su se također vodile važne bitke, one za spašavanje ljudskih života.

 Pripadnice HVO-a u središnjoj Bosni nisu bile nikakva rijetkost, posvjedočit će mnogi sudionici rata na ovim prostorima. Bilo ih je u svim postrojbama, od  zapovjedništva, centra veze i kuhinje preko saniteta do topništva pa čak i postrojbi posebnih namjena. Uz majke, supruge, sestre i djevojke koje su ispraćale  sinove, muževe, mladiće i braću svjesne da svaki odlazak na ratište vrlo lako može biti i posljednji,  vojnikinje, liječnice i medicinske sestre heroine su rata čija je uloga u društvu danas potpuno marginalizirana. Ukrajinke u vojnim odorama podsjetile su nas da smo i mi imali svoje heroine spremne za obranu svojeg naroda i domovine žrtvovati vlastite živote. Donosimo priče samo dijela njih.

  Jedna od njih je  Fojničanka Marina Šimunić, odnedavno Miličević. „Prošla sam sve faze vojske, od ilegalnih postrojbi hrvatskog naroda 1992. do  legalnih postrojbi i brigada HVO-a, bila na svim mogućim ratištima i terenima, jednako kao i  moje muške kolege“, kaže nam Marina Miličević.

Foto: Marina Miličević

Heroine u bijelom

U povodu međunarodnog dana žena razgovarali smo i s dvije heroine u bijelom Lepeničke i Lašvanske doline, medicinskom sestrom  Anđom Milkulić i dr. Ankicom Kolar Jurčević.  U Ratnoj bolnici Kiseljak, ali i na crtama obrane Lepeničke doline, dok su se izvlačili najteži ranjenici nezaobilazna je bila sestra Anđa Mikulić, poznata po nadimku Anđuka. Išla bi uvijek gdje je bilo najteže, hrabro ispunjavajući svoju misiju spašavanja ljudskih života. „Teško mi je sjetiti  se tih vremena, ali mi je još teže kad vidim kako se danas oni koji nisu rata ni vidjeli ponašaju prema nama koji smo bili na prvim crtama obrane. Ljuta sam na društvo koje je zaboravilo one koji su bili tu kad je najteže i za ovakvo društvo više nikad ne bi nikad ne bi ratovala“, kaže nam u Lepeničkoj dolini  prije svega po hrabrosti ali i po britkom jeziku  koji ne štedi nikoga, prepoznatljiva Anđuka.  Heroine u bijelom pronalazimo i u  improviziranoj crkvi bolnici u Novoj Biloj u kojoj su od početka do kraja radile su i dvije liječnice dr. Ivanka Mađar Šimić i dr. Ankica Kolar Jurčević. S muškim kolegama,  radile su u nemogućim uvjetima, spašavajući živote ranjenicima tek nekoliko stotina metara od crte obrane, dok su granate  s položaja Armije R BiH padale i na crkvu- bolnicu.

„Dr. Ivanka Mađar Šimić i ja smo od početka do kraja bile dio tima liječnika u tim zaista teškim vremenima. Tu su naravno bile i medicinske sestre čija je uloga bila jako važna. Mnoge kolege nisu bile u stanju gledati sve te ranjene ljude, otvorene i teške rane. Nas smo dvije ostale, sve smo izdržale. Bilo je teško raditi u takvim uvjetima. Ipak, najteže su bile amputacije koje smo morale raditi ranjenoj djeci“, dio je ratnih sjećanja dr. Ankice Kolar Jurčević. Kao i mnogi koji su doživjeli rat, dr. Kolar Jurčević pažljivo prati događaje u Ukrajini iznenađena kaže jer još nije vidjela slike bolnica  budući da ranjenika nažalost ima, a među njima i djece čije slike stradanja su najteže koje svaki rat donosi sa sobom.

Foto: Anđa Mikulić-Anđuka

Međunarodni dan žena prilika je i sa ženama koje su iznijele teret rata porazgovarati o položaju žene u današnjem bh. društvu.

„Nisam zadovoljna položajem žena u društvu. Ne tražeći krivca u drugima i mi žene možemo pokazati više podrške i solidarnosti jedna prema drugoj, zanemariti  osobne ambicije i animozitete koji su nekad izraženiji kod nas žena i tako dati priliku sposobnim i vrijednim ženama da napreduju i grade karijeru koja će biti od koristi društvu“, zaključuje dr. Kolar Jurčević. „Kakav položaj žena i društvu, nije ni blizu kakav bi trebao biti. Pogotovu se ne vrednuju žene koje su bile u ratu, kao da i nismo, nikad nas se nitko udostojio pozvat na kakvu obljetnicu, a kamoli šta drugo“, kaže Anđa Mikulić, zvana Anđuka. „Kako da budem zadovoljna položajem žene u društvu. Nakon svega što sam prošla u ratu, obolila sam od teške autoimune bolesti s kojom se sama borim, bez znanja, a kamoli pomoći društva“, kaže nam pripadnika HVO-a iz Fojnice Marina Miličević koja upravo sređuje potrebne vize kako bi mogla napustiti BiH koju je branila u ratu.

Srednjobosanske žene ratnice dokazale su da su sposobne i ništa manje hrabre od muških kolega. Najmanje što im se duguje su zahvalnost i poštovanje koje nažalost često izostaju kada je u pitanju odnos društva prema ženama, pogotovu ženama koje su svojom hrabrošću prkosile ratnim strahotama boreći se za obranu svojih domova i obitelji ali i spašavanje ljudskih života.

AP/artinfo.ba