Ubojstvo Mirka Barbića, kojeg su kao medicinskog radnika iz zasjede ubile muslimanske snage u selu Bilalovac, ostalo je upisano kao bolni podsjetnik Hrvatima lepeničke doline kako je njihovo uništenje planirano i započeto – iznenada i nemilosrdno, piše Bild.ba.
Priča o Mirku Barbiću nije pala u zaborav prije svega zahvaljujući njegovoj supruzi Mirjani i obitelji: „Jedna je stvar oprostiti se od drage osobe koje više nema. Ali sasvim je druga stvar kad znate da su njegovi ubojice nekažnjeni, i vjerojatno još uvijek tu među nama..“ s tugom govori Mirjana.
Mirkova priča je specifična po nekoliko detalja. Iako su on i supruga porijeklom iz Fojnice, odnosno Kiseljaka, rat su dočekali u Sarajevu. Kao medicinski radnik, Mirko se odmah angažirao oko pomoći ratnim ranjenicima. Krajem 1992., kao pripadnik saniteta, biva ranjen i vrlo brzo prebačen na liječenje u rodnu Fojnicu.
Njegova supruga Mirjana i danas se prisjeća Mirkovog razmišljanja i uvjerenja: „Samo ga je zanimalo da pomaže ljudima. Bio je protiv rata, posebno zato jer je znao
što rat čini ljudima. Ni ranjavanje ga nije obeshrabrilo da odmah po oporavku nastavi svoj posao – pomaganje ljudima“
Zasjeda
Nije prošlo mnogo a rat je došao u Kiseljak. Većina Hrvata lepeničke doline, pa tako ni Mirko, nisu ni znali da je rat s Bošnjacima počeo. Vojska koju se smatralo savezničkom i s kojom se Mirko borio rame uz rame u Sarajevu, blokirala je regionalnu cestu Kiseljak – Busovača u mjestu Kaćuni 24.1.1993. Već sutradan kiseljačkom sanitetu dolazi dramatičan apel da u Kaćunima ima mnogo mrtvih i ranjenih. Tri sanitetska vozila s doktorima i sestrama krenuli su prema Kaćunima. Pred samim selom bilo je jasno da nikakvih ranjenih i mrtvih nema, da je poziv lažan i da je put za Busovaču blokiran.
Osjetivši da nešto nije u redu, vozila se okreću i kreću natrag prema Kiseljaku. Ipak, u mjestu Bilalovac put im je ponovo blokiran. Ovaj put balvanom. Dok su bili zaustavljeni na cesti, na vozila je otvorena paljba iz automatskog oružja. Mirko Barbić je teško ranjen po drugi put. Ovaj put fatalno.
Mirjana i danas čuva džemper u kojem je bio. Pokazuje rupu kuda je prošao metak: „Sačuvala sam džemper za uspomenu. Metak je ušao na leđima i oštetio više organa. Nije mu bilo spasa.”
Nakon deset dana Mirko Barbić je umro.
U međuvremenu je upravo u Bilalovcu pala prva žrtva sukoba Bošnjaka i Hrvata – Mihovil Bojo. Mještani Bilalovca, Hrvati, napustili su selo u smjeru Brestovska, nesigurni zbog brojnih naoružanih bandi, ali i sve agresivnije novoformirane Armije BiH.
Mirko umire od sepse u Fojnici 4. veljače 1993. Ubrzo će i Fojnica doživjeti istu sudbinu kao i selo Bilalovac. U ratu u kojem će kasnije Hrvati biti optuženi za zabijanje “noža u leđa”,
Mirjana je ostala bez supruga, ali i doma: “Nedugo zatim je poginuo i Mirkov brat Anđelko. Ja ostajem sama s djecom. Uskoro se rasplamsao rat s Muslimanima. Ni u Bilalovac ni u Fojnicu više nije mogla ući ni vojna ni civilna policija da istraži tko je poslao lažni poziv sanitetu u Kaćune, ni tko je postavio zasjedu u Bilalovcu ni tko je pucao po sanitetskim vozilima. Ništa se nije moglo. Mirkova smrt nije ni evidentirana kao zločin. A radi se o ratnom zločinu!”
Zaborav
Obitelj se kasnije obratila Sudu BiH s upitom vodi li se bilo kakav postupak zbog ovog zločina koji je obilježio početak sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Kiseljaku. Dobili su odgovor da se nikakva istraga nije vodila niti se vodi.
“Ne očekujem da će se ikad saznati tko je pucao u vozilo i tko je ubio Mirka. Ali želim da se zna da rat u Kiseljaku nije počeo u travnju 1993. kako čujem da neki spominju, nego zasjedom i napadom na Bilalovac! I da se prizna žrtva mog supruga! Da je pao kao sanitetski djelatnik”
Obitelj Barbić je, osim Mirka i Anđelka, koji je stradao od snajperskog hica, bila žrtva još jednog teškog zločina za kojeg, naravno, opet nije bilo ni istrage ni optužnice. U selu Šćitovo Polje u općini Fojnica, odakle je Mirko porijeklom, dok je bilo pod kontrolom Armije BiH, ubijene su i zapaljene Mirkova rodica i tetka, i to na Badnji dan!
Sljedeće godine je 30 godina od navedenih zločina. Njihovo neprocesuiranje je ponavljanje zločina. Ali, Hrvati lepeničke doline, a posebno obitelji poput Barbića, u posljednje vrijeme izloženi su i javnom omalovažavanju kako se nad Hrvatima i nisu činili zločini. A ako jesu, zločine su počinili oni sami.
Od institucija BiH Barbići više ne očekuju ništa. Očekuju samo od Hrvata da ne zaborave svoje žrtve i ne dozvole sami sebi da pomisle kako su sami krivi za zločine koji su nad njima počinjeni.
