Uznesenje Blažene Djevice Marije: Velika Gospa jedna je od dogmi i sadržaja naše vjere o Blaženoj Djevici Mariji, Majci Isusovoj. Predaja i vjera o Marijinu usnuću i uznesenju dušom i tijelom na nebo traje već od samih početaka kršćanstva, od samog usnuća – preminuća Blažene Djevice Marije.

Piše: Ante Marić

Najraniji su kršćani vjerovali da Isus Krist nije uzeo svoju presvetu Majku Mariju odmah sa sobom na nebo jer je htio da ona bude još neko vrijeme kršćanima na utjehu. Ali je u Mariji neprestano gorjela čežnja da se na nebu što prije združi sa svojim Sinom. Gospodin je uslišao njezinu molitvu i poslao je anđela da joj navijesti čas blaženoga preminuća. Prije odlaska u nebo željela je vidjeti svoje apostole. Isus je ispunio tu želju svojoj dragoj majci. Tako su se kod njezina smrtnog kreveta okupili svi apostoli, osim Sv. Tome koji je bio u Indiji i Sv. Jakova koji je već pretrpio mučeništvo. Toma je stigao tri dana kasnije i zaželio je vidjeti Majku Božju barem mrtvu u grobu. Tada su otvorili grob, ali u grobu nisu našli Marijino tijelo, nego su osjetili miris njezinih haljina i čuli anđeosko pjevanje, kako je Blažena Djevica Marija uznesena na nebo dušom i tijelom (Ane Katarine Emmerick, 8. rujna 1774. – 9. veljače 1824.).

Nema Marijinih relikvija

Na Saboru u Kalcedonu 451. biskupi iz cijelog mediteranskog svijeta okupili su se u Carigradu, pa je car Marcijan zatražio od patrijarha Jeruzalema da mu donesu Marijine relikvije u Carigrad kako bi bile posebno štovane u glavnome gradu. Patrijarh je objasnio caru kako u Jeruzalemu nema nikakvih relikvija, da je „Marija umrla u prisustvu apostola, ali je njezin grob, kad su ga kasnije otvorili… pronađen prazan i tako su apostoli zaključili da je tijelo… uzeto na nebo.“

Dana 1. studenog 1950. u Apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus papa Pio XII. proglasio je Marijino Uznesenje dogmom Katoličke Crkve ovim riječima: „Bezgrješna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.“ Tako je drevna vjera već od samog Marijina preminuća postala službenom vjerom Crkve Marijina uznesenja na nebo.

Marijin strah pred božanskim

Čitanja za današnju svetkovinu Velike Gospe kao da svojom svakom riječju daju ovoj vjeri i tradiciji pobožnosti prema Djevici Mariji to iskreno i predivno značenje i sadržaj. Luka evanđelist u svom prvom poglavlju opisuje Marijin susret s anđelom Gabrijelom. Pretrpjela je Djevica neizmjerni strah i zbunjenost. I nakon što joj je anđeo rekao:

„Ne boj se, Marijo, jer si našla milost u Boga. Ti ćeš začeti u utrobi i roditi Sina i nadjenuti mu ime Isus“ (Lk 1,30-31).

Marija to nije shvaćala. Usudila se razgovarati s anđelom: „Kako će se to dogoditi kad ja ne poznajem muža?“ (r. 34).

Nakon što joj je anđeo objasnio, Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (r. 38).

Anđeo je Mariji kao dokaz za istinitost svojih riječi rekao: „Eno i tvoja rođakinja Elizabeta također zače sina u svojoj starosti“ (r. 36).

Život na putu

Olujnim je morem Djevica kročila bez trunke straha. Ni pola razgovora nije razumjela, ali je vjerom i svojom dušom počela sve slagati u svojoj božanskoj duši. A Dijete je počelo kucati pod srcem. Njezino Dijete, sin Božji. Josip se vratio u kuću i u Marijinim je očima vidio sve što se dogodilo. Zaštitio je Blaženu Djevicu očinski. A Marija ga je zamolila da je pusti da ide svojoj rođakinji Elizabeti. Da joj bude od pomoći. Josip je opremio Mariju za put i zabrinuta je pogleda ispratio s molitvom na usnama.

Od toga će dana Marijin život biti na putu. Sve do usnuća i uznesenja. Marija je na putu. Na putu bez sna, sa svojim pukom, sve ove godine, sva ova desetljeća, sva ova stoljeća.

I mnoge su naše majke na putu danas. Od nemila do nedraga. Za korom tvrdoga kruha za svoju obitelj. Bože, daj im snage! Bože, neka stanu svako jutro, svako podne i svaki suton, čuli ili ne čuli angelus, i neka ponove razgovor iz Nazareta! Razgovor Božjeg anđela Gabrijela i Blažene Djevice. Neka svaki dan pozdrave Gospu i neka reknu barem jedan Očenaš za svoj život i svoju obitelj.

Proslava onoga što je objavljeno

Roditelji su Ivana Krstitelja živjeli u jednom gradiću u judejskom gorju. Blizu Jeruzalema. A kad je Marija došla i pozdravila Elizabetu „… zaigra čedo u njezinoj utrobi, i Elizabeta se ispuni Duhom Svetim“ (r. 41). Elizabeta izgovara predivne i nadahnute riječi Djevici Mariji: „Blagoslovljena ti među ženama! I blagoslovljen plod tvoje utrobe. Odakle meni ta milost, da majka moga Gospodina dolazi k meni“ (r. 42-43). Marija ne dolazi svojoj rodici Elizabeti da bi provjerila Anđelove riječi, već da bi proslavila ono što joj je objavljeno. Došla se radovati Začeću Svoga i Elizabetina Sina.

Marija, ushićena i presretna, izriče predivnu pohvalu svome Bogu što je pogledao na nju neznatnu službenicu i na narod Izraela – Magnifikat. Ova Marijina pohvala ima svoje korijenje u tradiciji Staroga zavjeta i židovstvu, ali je i posve svježa i nova. Najprije hvali Boga da je baš nju između svih žena izabrao i blagoslovio. Sebe smatra dijelom tog vjernog ostatka naroda Bogu odana. Naroda koji s Bogom dijeli svoj život. Boga hvali jer raspršuje ohole, a uzvisuje neznatne. Gladne hrani, bogate otpušta prazne. Pomaže svom narodu ispunjavajući svoje obećanje. Nastavlja dijeliti svoje milosrđe od Abrahama do njegova potomstva do vijeka.

Isus je brinuo za svoju Majku

Marija je ostala kod Elizabete tri mjeseca. Zasigurno do rođenja Ivanova. I onda se vrati svojoj kući. Prepuna dojmova i sa svojim i Božjim Sinom pod svojim srcem. Ta je nebeska trudnoća posvetila Djevicu, i samim tim otvorila mogućnost Uznesenja. Jer ne priliči da u grobu trune Tijelo koje je nosilo Sina Božjeg; Tijelo koje ga je rodilo; Tijelo koje ga je dojilo, njegovalo i bdjelo nad njim; Tijelo koje ga je pratilo do Njegova zadnjeg životnog daha. A da se Isus brinuo o svojoj majci, potvrđuje Njegov zadnji ovozemaljski čin. Svoju Majku povjerava svome prijatelju Ivanu. Da je čuva umjesto Njega. Do onog trenutka kad će svoju Majku uzdići na nebesa s dušom i tijelom i okruniti za Kraljicu neba i zemlje.

Marija, veliki zmaj i Europa

A tu Majku i tu Ženu opisuje baš taj Ivan koji ju je umjesto Njezina Sina čuvao – Ivan u Otkrivenju: „Potom se na nebu pokaza veliko znamenje: Žena odjevena u sunce, Mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i vikala u bolovima i mukama rađanja“ (Otk 12,1-2).

I ta predivna ljepota znamenja ima i svoju drugu stranu medalje, ružnu i zlo: „Zatim se pokaza drugo znamenje na nebu: Veliki Zmaj plamene boje, sa sedam glava i deset rogova. Na njegovim glavama sedam kruna (…) I zmaj stade pred ženu koja ima roditi, da joj proždre dijete, čim ga rodi“ (r. 3-4).

Misli li Ivan na Djevicu Mariju ili na Crkvu, nebitno je, no Žena je predivna. Odjevena u sunce. Pokušajmo je pogledati i zamisliti tu ljepotu. U Nju se ne može gledati. Mjesec, ta predivna srebrna čarolija pod Njezinim nogama. A na glavi kruna od dvanaest zvijezda. Zlatnih zvijezda.

Kada je Vijeće Europe raspisalo natječaj za svoj stijeg, pristigli su mnogi prijedlozi. No, prihvaćen je onaj Arsena Heitza. Na plavoj podlozi vijenac od dvanaest zlatnih zvijezda – kruna s dvanaest zlatnih zvijezda. Autor je nakon što je prihvaćen njegov prijedlog, objasnio da je inspiraciju za svoje heraldičko rješenje stijega pronašao u Bibliji, i to u knjizi Otkrivenja u 12. poglavlju: „Potom se na nebu pokaza veliko znamenje: Žena odjevena u sunce, Mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.“ Tek da znamo! Ta ista Europa pod tim stijegom izbjegava svoje kršćansko korijenje. Jer veliki je plameni zmaj stao pred tu divnu Ženu. No, na kraju će pobijediti Ona i Njezin Sin. Jer Bog je na Njihovoj strani.

nedjelja.ba