Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Ćosić rođen je 22. svibnja 1973. u Tesliću, s prebivalištem u župi Bežlja. Osnovnu školu pohađao je u Studencima, klasičnu gimnaziju u Pazinu i Zadru, a teološki studij završio je u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1998. Poslijediplomski studij prava pohađao je na Papinskom Lateranskom sveučilištu gdje je i doktorirao 2004. U Papinsku crkvenu akademiju primljen je 2002. U diplomaciji Svete Stolice djelovao je od 2004. do 2019. U tom je razdoblju bio na službi u različitim nuncijaturama: tajnik u Zambiji i Malaviju, tajnik i savjetnik u Brazilu, savjetnik pri Vijeću Europe u Strasbourgu, savjetnik u Čadu te otpravnik poslova na Tajvanu. U Vrhbosansku nadbiskupiju vratio se 2019. kada je imenovan generalnim vikarom. Govori nekoliko stranih jezika, među ostalim: engleski, talijanski, francuski i portugalski.

S njime su razgovarali o trenutnom stanju u nadbiskupiji, izazovima s kojima se ona susreće, Sinodi, duhovnim zvanjima, preustroju župa… 

Poštovani mons. Ćosiću, nepune dvije godine ste generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije. Kako biste u kratkim crtama predstavili stanje u nadbiskupiji?
Nije jednostavno na temelju dvogodišnje službe predstaviti cjelokupno stanje u nadbiskupiji. Stoga bih kratko naznačio dva područja koja osobno smatram prioritetnima. Na pastoralnom planu događa se mnogo dobra uz razne inicijative i projekte usmjerene prema svim kategorijama vjernika. Plod su djelovanja dijecezanskih i redovničkih svećenika, redovnica, vjeroučitelja, vjernika laika, mladih i mnogih drugih. Svakome od njih osobno pripada poštovanje i zahvalnost iz razloga što uz pastoralnu skrb koju svakodnevno pružaju u svakom kutku nadbiskupije, ujedno daju jedno lijepo svjedočanstvo ljudske i kršćanske ljubavi prema svima, a posebno prema starijim i nemoćnim osobama i siromašnima. U mnogim župama crkva i župnik jedini su svjetionik nade, utjeha i podrška. No, je li to dovoljan razlog za reći da je stanje u nadbiskupiji dobro, tim više jer svi znamo da uvijek može puno bolje i više? A to više i bolje posebno ovisi o zauzetosti na evangelizacijskom planu. Tu je potrebno, čini mi se, kod svih nas probuditi svijest da ovdašnji čovjek i društvo trebaju još više Isusa Krista i evanđeoskih vrjednota, možda više nego ikad prije. Kada bi u nama gorio odlučan i hrabar misionarski duh, lako bismo pronašli način za približiti se onima koji su se umorili, zastali ili skrenuli s puta, ostali negdje vani – a takvih uvijek ima među našim vjernicima – kao i onima koji Krista još ne poznaju. Tu se ne radi ni o kakvom prozelitizmu ili nametanju, nego o misionarskoj obnovi osoba i struktura koja je zapovijed trenutka i pretpostavka za učiniti korak naprijed, ili još bolje, za skok unaprijed – prema poznatom pozivu Sv. Ivana XXIII. „balzo in avanti“ – odnosno mijenjati stanje na bolje, malo-pomalo rasti i s pravom očekivati zoru novog vremena. S tim u svezi, ako dopustite, osvrnuo bih se i na materijalno stanje nadbiskupije, ne zato da kažem koliko je ono dobro ili loše, nego nadasve zato da izrazim zahvalnost svim našim vjernicima i dobročiniteljima bez čije bi stalne i velikodušne potpore doista teško bilo naviještati Radosnu vijest i činiti dobro.

Iz godine u godinu statistike nam ne idu na ruku jer se smanjuje broj vjernika. Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se suočava Vrhbosanska nadbiskupija?
Dopustite mi, prije svega, naglasiti da je smanjivanje broja vjernika jedan od izazova s kojim se Crkva već neko vrijeme suočava na mjesnoj, europskoj i svjetskoj razini. Tako je u nekim nad/biskupijama, kao što je naša, riječ nadasve o fizičkom smanjivanju broja vjernika, dok je u drugima opet izraženije udaljavanje od Crkve uopće, odnosno opadanje broja vjernika koji aktivno sudjeluju u životu i poslanju Crkve. Što je od toga izazovnije? Za pretpostaviti je da će svatko stvar gledati iz nekog svog kuta – što je donekle opravdano – ali prevažno je biti svjestan da traženje bilo kakva rješenja ipak pretpostavlja cjelovit i realan pogled na izazov kao takav. Pored toga, treba „vjerovati“ da nijedan izazov nije a priori uvijek nešto loše ili zlo, nego naprotiv jedna nova prigoda ili prilika za rast. A mi smo osobno i kao mjesna Crkva pozvani stalno i postojano rasti u vjeri upravo kroz kušnje ili izazove! Stoga mi se čini da je rast u vjeri koja nije običajna, tradicionalna, nego je smisao i snaga života trenutno najveći izazov s kojim se suočavamo. Iz tog unutarnjeg izazova, ako ga se na vrijeme ne riješi, mogu lako izrasti drugi izazovi koji se više tiču morala i vrjednota, kao i razne krize, na primjer: identiteta, autoriteta, poslušnosti, zvanja pa čak i gubitak želje za očuvanjem status quo stanja, a kamoli za obnovom i napretkom.

Da nije sve tako crno, pokazuje i podatak kako je za Vrhbosansku nadbiskupiju u protekloj godini zaređeno osam novih svećenika. Kakva je trenutna situacija s duhovnim zvanjima u nadbiskupiji? Imamo li razloga za strah?
Bog je uvijek bio vrlo darežljiv prema našoj mjesnoj Crkvi s novim duhovnim zvanjima. Jedan dio zasluge svakako pripada našim roditeljima koji su bili otvoreni životu i rado su Bogu darivali svoju djecu. Takva situacija je još uvijek itekako vidljiva u Africi, a donekle i u nekim azijskim zemljama: Filipini, Indija, Vijetnam. Mi, nažalost, iz vremena kada smo „izvozili“ duhovna zvanja sada ulazimo u vrijeme opadanja koje opet, Bogu hvala, poznaje povremene skokove na gore što je uvijek razlog za radost. Ne vrijedi tugovati nad prošlim vremenima, nego činiti što je moguće u pronalaženju novih duhovnih zvanja, uključujući među srednjoškolcima i onima zrelije životne dobi. Istodobno, dobro bi bilo razmišljati o tome da jedan dio poslova koje rade svećenici polako preuzimaju laici.

Unatoč svim nedaćama s kojima se Crkva u BiH, ali i cjelokupno društvo suočava, ipak postoji mnoštvo projekata i aktivnosti koje nemaju, po broju vjernika, ni veće biskupije. Koji su po Vama najuspjeliji projekti Vrhbosanske nadbiskupije?
Svatko tko želi iole biti iskren, mora priznati da se Vrhbosanska nadbiskupija uvijek zalagala oko dobra svojih članova i svih ljudi dobre volje, odnosno cijeloga društva. Koliko je u svemu tome bila uspješna i je li mogla učiniti više, pitanja su o kojima se uvijek može raspravljati. No, ona ne umanjuju opće ljudsko i crkveno-pastoralno nastojanje nadbiskupije oko otklanjanja i ublažavanja nedaća koje su za sve nas, takoreći, često bile poput egipatskih nedaća.

Na tragu tog istog nastojanja, u ovo novije doba nadbiskupija je uspjela razviti nekoliko uspješnih i prepoznatljivih projekata. Kronološki gledajući, to su: Katolički školski centri u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Travniku i Žepču, osnivanje koje je počelo u vrijeme ratnih nemira kao znak nade i sigurnosti za djecu i mlade koji su naša zajednička budućnost i nada. Jednom prigodom kard. Jean Louis-Tauran, dobar poznavatelj ratnih i poratnih događanja i zavrzlama na ovim prostorima, s uvjerenjem je rekao da su ovi Centri jedini uspješan projekt u post-daytonskoj BiH i dobar primjer za rješavanje mnogih drugih pitanja koja svakodnevno utječu na život svih nas, pa tako i naše zemlje.

Zatim, Katolički tjednik koji nakon ponovnog pokretanja 2002., unatoč raznim poteškoćama, već 20 godina znalački i postojano djeluje kao glas u službi nove evangelizacije dajući značajan doprinos promišljanju o temama iz vjerskog, crkvenog, kulturnog, socijalnog ili društvenog područja. U tome mu je podrška vlastiti portal Nedjelja.ba koji povremeno donosi i reakcije na važnije događaje iz političkog života.

Treba svakako spomenuti Nadbiskupijski centar za pastoral mladihIvan Pavao II. u kojemu se mladima nudi mogućnost odgoja i rasta u vjeri i ujedno prilika za susrete s drugim i drugačijim, a s ciljem da ih se pripremi i podrži u projektu izgradnje mostova, koga im je papa Franjo povjerio tijekom svog posjeta Centru 2015.

Dakako, ovo su samo neki uspješno ostvareni projekti nadbiskupije, djelovanje koje ima dugoročno pozitivne učinke za naše vjernike i za mnoge pore društva u cjelini. Stoga mi je osobito drago da su nadležne ustanove prepoznale važnost i doprinos spomenutih ustanova od kojih neke također podupiru. Ujedno, raduje činjenica da neki državni službenici ne kriju svoje oduševljenje zbog toga što u nadbiskupijskim ustanovama imaju pouzdana partnera, a često i prethodnika u činjenju dobra svakom čovjeku.

Na tragu prethodnoga pitanja, a na osnovu Vašega iskustva rada u diplomaciji Svete Stolice, gdje ste imali prigodu djelovati u različitim zemljama i kontinentima, što je to na čemu bi ova mjesna Crkva trebala poraditi?
Da, imao sam prigodu upoznati stvarnost i djelovanje nekoliko mjesnih Crkava u različitim zemljama i kontinentima, počevši od Afrike, preko Brazila pa sve do daleke Azije. U svim tim crkvenim stvarnostima posebno me se dojmila otvorenost za suodgovorno i aktivno sudjelovanje vjernika laika u cjelokupnom životu i djelovanju Crkve. Nije, naime, tajna da je u nekim zemljama Afrike Crkva živa i raste zahvaljujući upravo angažmanu vjernika laika u svim temeljnim dimenzijama crkvene zajednice, kako na razini župe, tako i na širim crkvenim razinama. Slično vrijedi za Crkvu u Aziji, točnije Tajvan gdje su laici kroz više od 200 godina odsutnosti misionara uspjeli sačuvati sjeme vjere iz koga je s vremenom izrasla jedna, doduše još uvijek malobrojna, zajednica, ali vrlo aktivna i osviještena s obzirom na poziv i poslanje vjernika laika nadasve u prenošenju vjere. A to je jedan od najvećih izazova za današnju Crkvu, pa tako i za našu nadbiskupiju. Smatram stoga da bismo trebali više raditi na uključivanju vjernika laika od kojih mnogi žele staviti na raspolaganje svoje stručno znanje i životno iskustvo. Jasno, to pretpostavlja pokretanje škole o vjeri s ciljem opismenjivanja u vjeri i osposobljavanja za govor o vjeri.

Jednako sam ostao zadivljen zauzetnom brigom oko cjelokupnog i trajnog odgoja svećenika, posebno onih mlađih, u čemu kao nadbiskupija također trebamo uložiti dodatni napor.

Možemo li u budućnosti očekivati imenovanje pomoćnog biskupa vrhbosanskog? Ima li potrebe za takvom službom?
Donekle razumijem novinarsku potrebu za „svježom“ informacijom, ali moram reći da je tražite od pogrešne osobe. Čak i onda kada se takvu informaciju posjeduje, ne može ju se podijeliti sa svima, nego isključivo s onim komu je ona izravno namijenjena. Osim toga, ne bih se upuštao u predviđanja bilo koje vrste. Smatram da je puno bolje i zdravije da svi zajedno zahvalno i odgovorno živimo sadašnji trenutak i uzajamno se potpomažemo, a da brigu o budućnosti prepustimo Bogu jer On jedini zna tko i kada je uistinu potreban za ispunjenje njegova djela spasenja.

Snagom službe aktivno ste uključeni i u rad Sinode Vrhbosanske nadbiskupije koja je ušla u svoju devetu godinu. Doima se da taj proces predugo traje, ali i dalje su očekivanja velika. Dokle se došlo i što nas očekuje u budućnosti?
Ako se na pripravu Sinode isključivo gleda kao na proces, devet godina je uistinu dugo razdoblje. Ali, ako se pozornost usredotoči na dobre stvari koje se u tom procesu sigurno događaju, u prvi plan dolazi konačni rezultat koji se od samog početka želi postići, a on je uvijek dobar, kvalitetan. Treba se stoga više radovati dobrim i kvalitetnim plodovima Sinode, a manje samom završetku iste. U protivnom, ne vidim kako će biti moguće odgovoriti očekivanjima koja su, kako primjećujete, „i dalje velika“.

Smatram da s takvim raspoloženjem treba ući u završnu fazu rada Sinode. Naime, pripravno povjerenstvo sinode je završilo svoj rad i sada predstoji vrijeme izbora i imenovanja članova sinodskih tijela: skupština, predsjedništvo, tajništvo, povjerenstva za tematska područja, odbori i stručne komisije, dodatno iščitavanje Radnog dokumenta članova sinodskih povjerenstava za tematska područja: eklezijalno-pravno, pastoralno, religiozno-pedagoško, liturgijsko, medijsko; otvaranje i održavanje sinodskih zasjedanja u mjesecu rujnu i listopadu na kojima će biti izglasovani tekstovi o pojedinim tematskim jedinicama, te priređivanje završnog dokumenta i proglašavanje sinodskih izjava i odluka. Pred nama je, očito, zahtjevno razdoblje koje traži predanu suradnju svih koji su na bilo koji način uključeni u rad Sinode i ujedno postojanu molitvu svih vjernika nadbiskupije. U razdoblju nakon slavlja Sinode, valja još više „zasukati rukave“ i raditi na provedbi sinodskih izjava i odluka koje mogu biti pravne i programsko-pastoralne, a ne isključivo ili prvenstveno strukturalne naravi, kako se to često pogrešno predstavlja.

Sve se više govori o potrebi reorganizacije nadbiskupije, prije svega kada je riječ o župama. Hoće li do toga doći i, prema Vašem mišljenju, koji bi bio najbolji način za takvo što?
Ako je reorganizacija ili preustroj nadbiskupije opći osjećaj njezinih članova, ona je, ne samo potrebna, nego i poželjna i lako provediva, što je razlog više da joj se pristupi. Međutim, bojim se da to baš i nije posvema slučaj, pogotovo u dijelu koji spominjete, točnije preustroj župa. Vjernici, poznato je, itekako žele imati svog župnika jer u njemu nalaze nekog i nešto više. Dakako, to ne znači da se može ili treba bježati od preustroja koji će doći, prije ili kasnije; štoviše, ima dekanata u kojima je on de facto već proveden. Hoće li se nastaviti primjenjivati sadašnji „model“ ili će se pak posegnuti za nekim od četiri oblika pastoralnih jedinica koje predviđa Zakonik kanonskog prava, ostaje za vidjeti. Treba se nadati da će Sinoda, uvažavajući stvarno stanje na terenu, pastoralne potrebe i mogućnosti, kao i na pad novih duhovnih zvanja, ponuditi realna i ostvariva rješenja te ukazati na smjer ili cilj prema kojemu obnova treba težiti. Taj cilj, smatram, treba biti promicanje uspješnijeg i koordiniranijeg zajedničkog pastoralnog djelovanja i evangelizacije na području cijele nadbiskupije, pritom vodeći računa da se u svemu pođe od Krista – u skladu s geslom Sinode Sve obnoviti u Kristu, dakle ne polažući previše nade u sam preustroj nadbiskupijskih struktura, pastoralnih jedinica, i sl., koji, ponavljam, ne treba isključiti.

Protekla godina, obilježena pandemijom koronavirusa, bila je izazovna za sve pa tako i za Vrhbosansku nadbiskupiju. Kako je pandemija utjecala na funkcioniranje nadbiskupije i koje su njezine posljedice?
Crkva kao dio društva jednako doživljava sve „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“ svakog čovjeka, pa tako i pandemiju koronavirusa. Ona je na svjetskoj razini svima bila podjednako težak i nepoznat izazov, a njezine posljedice su se brzo osjetile u svim oblicima društvenog i crkvenog djelovanja. Vrhbosanska nadbiskupija je imala povjerenja u mjerodavne vlasti i svoje funkcioniranje je prilagođavala mjerama koje su iste donosile. Treba, međutim, reći da zbog različitih mjera koje su vlasti donosile na razini entiteta, a ponekad i države, nije uvijek bilo lako davati upute jednako primjenjive u svim dijelovima nadbiskupije. Ipak, opći stav je bio da treba štititi i sačuvati život drugih, a onda i svoj, i naravno osigurati pastoralnu skrb vjernicima u skladu s trenutnim okolnostima. Mnogi susreti su bili otkazani ili pomaknuti za neko „zdravije“ vrijeme, a od nekih se posvema odustalo. Zahvalni smo našim dobročiniteljima koji su nam pomogli nabaviti dezinfekcijska sredstva koja su dostavljena svim našim župama i ustanovama, što je bio dodatni znak naše odgovornosti prema drugima. Nažalost, izgubili smo jednog svećenika, a još nekoliko njih, uključujući kardinala Puljića i nadbiskupa Vukšića, imalo je blaže ili teže oblike bolesti. Ako je vjerovati predviđanjima stručnjaka, sunce je na pomolu, a samim time se treba spremati za povratak na stari ili „novi normalni“ način funkcioniranja.

Dokle se ova mjesna Crkva može angažirati kada je riječ o političkim procesima u BiH, s obzirom da je odviše jasno kako živimo u jednom politički dosta nefunkcionalnom sustavu?
Za politikom ne treba trčati, niti od nje treba bježati. Ravnoteža se postiže tako da se interes za politikom ograniči na pitanja koja se izravno tiču života i djelovanja Crkve, a potom općeg dobra, ljudskih prava i vrjednota. Na taj način moguće je biti vjerodostojan i objektivan. U protivnom, vrlo je lako upasti u političke zavrzlame i trgovanja, posebno u sustavu u kojemu je nefunkcionalnost velikim dijelom plod nedostatka minimalnog političkog znanja, kulture i korektnosti, a samim time i bilo kakve želje da se politika voli kao jedna od uzvišenih stvari ljudskog uma u službi izgradnje i organizacije našeg zajedničkog života (Roberto Benigni).

Za kraj ovoga razgovora možete li kazati što je ono s čime ste zadovoljni u protekle dvije godine otkako ste generalni vikar, a što biste voljeli promijeniti ili poboljšati u ovoj mjesnoj Crkvi?
Zadovoljan sam što imam mogućnost djelovati u svojoj rodnoj nadbiskupiji i surađivati s našim nadbiskupima i kolegama svećenicima. Jednako sam zadovoljan što konačno mogu razmišljati, govoriti i pisati na svom materinskom jeziku, iako je ponekad lakše pronaći odgovarajući izraz ili riječ na drugim jezicima koji su u sadašnjoj službi također od koristi. Na samu pak službu generalnog vikara više gledam kao na oblik pomoći i suradnje s nadbiskupima, što ona zapravo i jest. Dakako, to ne isključuje slobodu predlaganja načina i sredstava promjena nabolje, što nam je, uvjeren sam, svima zajednički interes.