Obitelji ogorčene, njihovu djecu predstavljali su kao bošnjačke žrtve

       Lipanjsko predvečerje u viteškom prigradskom naselju Podgradina. Sa suncem koje se nakon kiše probija kroz oblake ulice ovog naselja oživljavaju, ponajviše zahvaljujući djeci koja su uvijek željna igre i druženja. Potpuno iste motive imalo je i osmero viteških mališana čije je živote na najokrutniji način 10. lipnja 1993. godine, u predvečerje prekinula granata ispaljena s položaja Armije BiH u Počulici prema Zenici.

Primirje

„Dan ranije potpisano je primirje, i skoro cijeli dan nisu se čuli pucnjevi, tek jedna granata negdje u daljini. Suprug je bio na crti,  ja sam u kući brinula o nepokretnoj svekrvi. Dan je bio lijep i djeca, željna igre izašla su na košarkaško igralište. Tko bi im zamjerio, danima su bili zatvoreni. Svima nam je teško padalo što nismo mogli vani, a djeci posebno“, počela je priču o najtežem danu svojega života Mira Garić, majka koja je tog dana izgubila dvoje djece, sina Milana koji je na mjestu preminuo od posljedica ranjavanja i kćer Sanju koja je umrla nekoliko dana poslije u Splitu.  Sin Ivan koji je također bio na igralištu s ostalom djecom iz naselja teško je ranjen, ali je preživio i danas je 80 postotni invalid. Pored Milana (1981.) i Sanje Garić (1975.),  granata ispaljena s položaja Armije BiH 10. lipnja 1993. godine usmrtila je i Borisa Antičevića (1983.), Dražena Čečuru (1978.), Sanju Križanović(1978.) , Dragana Ramljaka(1978.) te brata i sestru  Velimira (1981.) i  Augustinu Grebenar (1984.) koja je s devet godina i najmlađa žrtva ovog stravičnog i nekažnjenog zločina koji  jednostavno „ledi krv“ u žilama. 

Spin medija

Tijela nekih od mališana čiju je igru prekinula slijepa mržnja bila su razbacana oko igrališta, a najpokvareniji oblik ratne propagande  u trenu je promijenio  nacionalnost žrtava s ciljem predstavljanja bošnjačkog naroda kao jedine žrtve rata u središnjoj Bosni. „Samo nekoliko dana poslije rodbina u Švicarskoj javila nam je da su na televiziji vidjeli snimke zločina u kojima su kao žrtve predstavljena bošnjačka djeca. Ja sam nekoliko godina poslije u Haagu svjedočila u predmetu Blaškić kako bi dokazala da su to naša djeca, među kojima i mojih dvoje Sanja i Milan. Sa sobom sam nosila njihove fotografije i video snimke koja sam imala“, ispričala nam je Mira Garić, majka kojoj je 10. lipnja ubijeno dvoje djece, a treće je teško ranjeno.  Osim Haaške epizode dokazivanja istine o stradaloj djeci u najtežem ratnom zločinu kojeg je počinila Armija BiH u središnjoj Bosni ispalivši granatu na igralište na kojemu su se igrala djeca, Mira i njezin suprug Milko te sin Ivan prošli su još jednu agoniju. Tijelo kćeri Sanje koja je preminula u Splitu, u bolnici na Firulama, pod još nerasvijetljenim okolnostima,  po svemu sudeći greškom ljudi koji su koordinirali akcijama prebacivanja i prihvata ranjenika iz opkoljene enklave u Lašvanskoj dolini helikopterima u Split,  završilo je u Požegi gdje je njihova kćer  pokopana.

Agonija

 Tijelo su u Vitez uspjeli dopremiti tek nakon godinu dana. Spriječiti ovako tešku pogrešku nije mogao ni Ivan koji je zajedno sa  sestrom Sanjom nakon što su oboje ranjeni,  također prebačen na liječenje u Split. „Iako sam tada bio nepokretan, stalno sam pitao za sestru. Bio sam svjestan da neće preživjeti i stalno sam tražio da je vidim još jednom, a ako umre i identificiram. Zašto mi to nisu dozvolili ne znam. Znam samo da sam sa svojih 16 godina prošao agoniju“, kaže nam Ivan Garić koji je svojom voljom i željom za ozdravljenjem demantirao crne prognoze liječnika da će zbog brojnih gelera u tijelu, ostati nepokretan.  Ivan je završio  fakultet, oženio se i otac je četvoro djece, djevojčica čije je rođenje vratilo osmijeh na lica i radost u srca i njegovih roditelja Mire i Milke. „Moje su mi unuke najveća radost u životu. Uz njih mi je lakše preživjeti  dan,  a svaki je bolan. Posebno je teško ovih dana pred godišnjicu “, ispričala nam je Mira Garić, majka koja je u samo jednom danu ostala bez sina i kćeri.

Borba se nastavlja

Jedinom preživjelom Ivanu također je teško. Osim boli i tuge zbog gubitka brata i sestre, u Ivanu se nakupilo gorčine i zbog odnosa prema žrtvama. „Svatko od nas koji je tog dana izgubio dijete, brata ili sestru na svoj se način nosi s tugom. Ja sam jedan od onih koji svakodnevno  brinu u Spomen obilježju kojeg smo izgradili na mjestu stradanja, a za koje smo nakon tek nakon  višegodišnjih borbi od općinskih vlasti dobili dozvolu. Nakon što smo je konačno dobili prije tri ili četiri godine, pojavili su se pojedinci koji bi rušili hrast koji je dio igrališta. I opet borba, jer ne želimo da itko narušava ovaj kompleks niti da ga se posjećuje jednom godišnje, na godišnjicu zločina. Moja je želja da se u školi djecu poučava o ovoj tragediji, da znaju istinu o tomu što se to dogodilo. Nažalost, toga nema i ja sam ogorčen, prije svega na sve koji su nam godinama odugovlačili s legaliziranjem spomenika, od udruga do predstavnika općinskih službi i vlasti.

Incident

To je razlog zbog kojeg sam jedne godine i potjerao sve one koji dođu na godišnjicu stradanja bez ikakvih emocija, samo kako bi se uslikali na spomeniku. Nama ne treba istinsko poštovanje žrtava koje je dosad, po meni, izostalo“, kazao nam je Ivan Garić. Ogorčen je kaže i što se niti jedna ulica u Vitezu ne zove imenima osmero viteške djece koja su ubijena prije 28.godina kao i odnosom pravosuđa prema stravičnom zločinu u kojemu je izgubio sestru i brata, a sam je teško ranjen. „Jedini proces i kojemu smo svjedočili bilo je dokazivanja identiteta žrtva u jednom drugom predmetu i to je žalosno“, kaže nam Ivan. Njegova majka Mira 28 godina poslije također želi pravdu i istinu iako bi je, priznaje nam, teško podnijela. „Vjerujete da nekad pomislim da ne bi voljela ni znat tko je tu granatu ispalio. Preteško je i nakon svih ovih godina“, kazuje nam Mira Garić, majka dvoje od osmero ubijene viteške djece. Sva su pokopana jedno do drugog na mjesnom groblju. Pogled na osam dječjih grobnica poredanih jednu do druge tužno je svjedočanstvo zločina koji već 28 godina vapi za pravdom. 

Izostanak pravde

Jedna granata ugasile je živote osmero djece, ali nije život u njihovoj Podgradini i Kamenjači. Jer spomen obilježje danas je mjesto okupljanja mnogih mališana čiji igra prkosi zločinu i dokazuje da mržnja i smrt nikad ne mogu imati zadnju riječ. Nisu je imali ni u ovom slučaju, a smijeh i igra djece na košarkaškom igralištu u Vitezu, kaže nam Ivan Garić, najljepši su spomenik njegovim sestri i bratu kao i preostalih šestoro djece čiji su životi tragično prekinuti 10. lipnja 1993. godine. Izostanak pravde i istine na sramotu je svih koji su dosad trebali procesuirati i kazniti odgovorne ako primjerena kazna za ispaljenu granatu na igralište puno djece  uopće postoji.

AP/artinfo.ba