„Zvanje je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja!“, poručio je bogoslovima i sjemeništarcima Sveti papa Ivan Pavao II. u sarajevskoj katedrali u travnju 1997. O toj „pustolovini“ u današnjem vremenu nedjelja.ba donosi razgovor s duhovnikom fra Mirom Relotom.
Razgovarao: Josip Vajdner
Fra Miro je rođen 1965. u srednjobosanskom gradu Busovači, točnije u selu Gusti Grab gdje je proveo djetinjstvo prije nego je stupio u franjevačko sjemenište u Visokom. Slijedom duhovnoga zova pohađao je Franjevačku teologiju u Sarajevu, a studij teologije završio u Bariju. U Italiji je 1991. i zaređen za svećenika te slijedom događaja ostao duže vremena obavljajući različite službe među kojima je i ona gvardijana u Bitettu na jugu zemlje. Tijekom nesretnoga rata u BiH i Hrvatskoj organizirao je brojne konvoje humanitarne pomoći. U svoju se domovinu vratio 2015. te imenovan gvardijanom u Fojnici, a od prošle je godine duhovnik bogoslova u Franjevačkoj bogosloviji u sarajevskom naselju Nedžarići. Kao čovjek s velikim iskustvom u mnogim poljima svećeničkoga života, s iskrenom je lakoćom odgovarao na pitanja o duhovnom zvanju, radostima i izazovima koji ga prate.
Poštovani fra Miro, na Četvrtu uskrsnu nedjelju obilježava se Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Što biste na osnovu vlastitoga, ali i duhovničkoga iskustva mogli kazati: gdje se rađa duhovno zvanje?
Hvaljen Isus i Marija i sretan Uskrs i blagoslov Uskrslog na sve vas, a posebno na one mlađe i starije koji su u traženju smisla svoga života. Kažem traženju smisla ili u traženju vječnoga odgovora: tko sam, odakle dolazim i kamo idem? Na vaše pitanje koje dolazi sigurno iz jasnoće i konkretnosti koja karakterizira novinare koji postavljaju izravna pitanja i traže koliko se može jasan odgovor, i ja ću biti jasan: duhovno zvanje se rađa u srcu, u glavi ili, bolje rečeno, u tijelu i duši vjernika i ponavljam mlađeg, ali i starijeg. A zašto na vaše pitanje koje glasi ,,gdje“ ne govorim odmah o nekom mjestu, nego o unutarnjoj zbilji čovjeka, to je zbog toga što smo „svi“, to jest mnogi pozvani, ali malo ih se odaziva na taj poziv. Žetva je velika, ali radnika je malo, kaže Sveto pismo. Ukratko poziv je Dar Božji.
Ovogodišnji molitveni dan za duhovna zvanja, na razini opće Crkve, događa se u svjetlu Godine Sv. Josipa. Što na temelju životnoga primjera ovoga svetca možemo reći o dinamici duhovnoga zvanja?
Govoreći o Sv. Josipu kao prototipu specifičnih zvanja, s velikom enigmom promatram tog svetog Čovjeka koji ima namjeru lijepo se oženiti i osnovati sretnu obitelj i dragi Bog mu sve to omogućuje, ali opet na partikularan način. On je Božji pravednik. Poštuje Zakon i hramske propise. Ne samo da se treba oženiti, on je i ludo zaljubljen u Mariju. Međutim, Bog je na prvom mjestu, a Marija je njegova izabrana ljubav prva između svih duševnih i tjelesnih vrjednota. Kada je čuo da je Marija u blagoslovljenom stanju, zamislite on nastoji poigrati se i sa zakonom Židova tako da je u potaji želi otpustiti i sačuvati život. On ljubi Boga, poštuje Zakon, ali ljubi i Mariju. E, tu je Božja intervencija: Ne boj se, Josipe, uzeti Mariju sebi za ženu, jer tu sam Ja, Jahve Bog veliki i Milosrdni. To je moj plan. I Josip prihvaća i u potpunosti ostvaruje svoje zvanje. Mislim da ne treba dalje nama koji poznajemo Svetu povijest spasenja dodavati išta drugo.
Sam je Isus svojim apostolima, dok im je govorio o zapovijedi ljubavi, posvijestio: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“ (Iv 15,16). Prema kojim biste rekli kriterijima da danas izabire?
Ovdje bih se više usredotočio na ovaj drugi dio koji kaže da i ,,rod donosite“. Mislim da je jasno i meni i vama da je Bog taj koji poziva, a mi smo ti koji kažemo: evo me ili ne, to jest ne želim ili želim ići tvojim stopama. I eto tu smo oko kriterija po kojima On danas izabire. Pa rekao bih po uvijek istim kriterijima: kriterijima Oca Milosrdnog koji želi da se svi ljudi spase. Ponavljam riječi Sv. pisma: mnogi su pozvani, ali i riječi Sv. Pavla da nisu svi sposobni odgovoriti iskreno i potpuno na taj poziv. Naravno parafraziram riječi Sv. Pavla, ali je tako. I onaj koji ima jedan talent, ima istu šansu kao i onaj s pet talenata. Razlika je u tome kako će čovjek odgovoriti na te talente.
Bog poziva, ali tko je odgovoran da će mu jedan mladić ili djevojka pozitivno odgovoriti i slijediti ga izbliza? Tko je zapravo „odgovoran“ za duhovna zvanja?
Odmah ponavljam da evo i u vašem pitanju dolazi do izražaja, a što je sasvim dobro i tradicionalno, da govorite o mladićima i djevojkama, ipak ja bih općenito radije govorio o svakom čovjeku i ženi koji su u traženju i ostvarenju svoje duhovnosti, dakle i o odraslima koji imaju 30, 40 pa i više godina, a da ne govorimo o onima koji su možda ostali bez muža i žene. Ali da pokušam odgovoriti na vaše pitanje. Prvi koji je odgovoran jest sam onaj koji je pozvan/pozvana. Ta osoba mora biti hrabra, jasna i iskrena sa svojim srcem. Ne smije sebi uskratiti tu mogućnost da upravo Bog njega i nju zove. Ovdje mi dolazi na um poneko iskustvo iz Italije kada sam bio meštar franjevačkih bogoslova i duhovnik u dijecezanskom sjemeništu. Jedne prilike u popodnevnim satima kada je kod nas u samostanu ,,santa siesta“, dotrča u moju sobu brat laik fra Gerardo i onako „grubo“ provali unutra. Nisam razumio je li nešto dobro ili loše jer izražavao se na dijalektu malo govoreći, ali više mašući rukama. Razabirao sam riječi: papa Giovanni, papa Giovanni… telefono, telefono. O čemu se radilo, objasnit ću u dvije riječi. U samostan je telefonirao tajnik pape Ivana Pavla II. Papa je saznao da s mons. Toninom Bellom, biskupom iz Molfette, idemo u Sarajevu koje je bilo pod opsadom. Tu smo bili nas dva fratra iz Bosne Srebrene, fra Anto Radoš i ja. Papa je jednostavno želio dati nam blagoslov i poželjeti uspjeh u toj misiji koja se zvala Blaženi mirotvorci – mir sada. Kako je Papa to saznao i kako je nazvao, to zna on jer on je uistinu bio Pastir Crkve. Moj zaključak je: pa zar Isus Krist Dobri Pastir ne može upravo tebe pozvati na svoj specijalni telefon i pozvati te na specifično poslanje. Dakle, prvi odgovoran za zvanja je upravo naš Uskrsli Gospodin, a zatim ja osobno, zatim moja obitelj gdje sam se rodio, župa gdje sam odrastao. Ako bih želio malo konkretnije reći, podvukao bih ulogu općenito župnika i kapelana, a posebno ispovjednika i duhovnika. Ako obitelj voli Krista i Crkvu, onda neće biti zaprjeka duhovnom zvanju svoje kćeri ili sina, a često je upravo obitelj, nažalost, zaprjeka jer imamo obitelji s jednim sinom ili jednom kćerkom ili, još žalosnije: imamo roditelje koji ne žele da se njihovo dijete „ne ostvari u životu“. Kada kažem općenito da su odgovorni fratar ili svećenik, onda mislim na originalnost i svetost života tog fratra – svećenika. Umorni i bezvoljni, a ne želeći uvrijediti ni sebe ni druge, ispuhani svećenici kao nogometne lopte nisu privlačni nikome. I uistinu nisu ni za Crkvu ni za društvo. Naprotiv svećenici, a tu stavljam i one koji rade u pastoralu kao i u našim institucijama crkveno-odgojnim, a i u školama koji su radosni zbog toga što su to što jesu – oni, ne samo da su odgovorni, nego su i veliki promicatelji duhovnih zvanja. Mogu reći da sam upoznao i jedne i druge.
Očito je, pak, da se ne može svakoga prepustiti u bogoslovije. Primjerice, Crkva ne dopušta da pristupe svetim redovima osobe s homoseksualnim sklonostima (usp. Dar svećeničkog zvanja, br. 199). Što se traži da posjeduje onaj ili ona koji bi krenuli put duhovnoga zvanja?
Da, isto tako mora postojati i velika razboritost koga primiti i uputiti na ovaj put posvećena života. Mi živimo u jednom sekulariziranom društvu gdje mladi, a i odrasli, ne poznaju dovoljno, da ne kažem uopće, ni Boga, a ni Crkvu. Ne kažem da nemaju vjere, ali sigurno nisu imali priliku osobno i u zajednici i preko zajednice ostvariti svoj osobni dodir sa Svetim. Osoba koja je došla do spoznaje Boga i koja je tek krenula putem obraćenja, ne znači da ima i duhovno zvanje, pogotovo zvanje na posvećeni život: redovnički ili svećenički. Manjak zvanja ne bi smio biti razlog da se na takav način pune sjemeništa ili bogoslovije. To je korak koji više liči na samouništenje, nego na obogaćenje Crkve i njezinih svetih službenika.
Razvidno je da su sjemeništa u BiH – u Visokom i Travniku – unatrag pet-šest godina doživjela veliki (da ne kažemo dramatičan) pad broja pitomaca. U čemu prepoznajete osnovne razloge za to?
Naše ustanove, a posebno sjemeništa u Travniku i Visokom su hvale vrijedne odgojne institucije. U prošlosti to su bili glavni rasadnici duhovnih zvanja. Međutim, uvijek se znalo da je od velika broja pozvanih samo jedan, i to manji dio dolazio do cilja. To ne znači da oni koji su odlazili ili bili savjetovani da promijene svoj put nisu postali uspješni ljudi i dobri očevi u obitelji. Možemo reći da su to danas odgovorni ljudi u društvenom i socijalnom životu naše šire zajednice, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Poznajem prijatelje iz sjemeništa i iz bogoslovije koji su osnovali posebna udruženja u Zagrebu i Beču za pomoć i sjemeništu i bogosloviji i koji su na ponos svima nama.
Danas su sjemeništa poluprazna i to je očigledno. A prvi razlog nije to da nema zvanja, nego nema, nažalost, više mladih. Treba biti iskren i gledati stvarnosti u oči. Mladih je malo, a kako sam rekao, roditelji ne žele slati svoju djecu u sjemenište. Ovdje ću dodati još nešto što će mi sigurno zamjeriti neki fratri i svećenici, a to je da župnici i kapelani – kako fratri, tako i dijecezanski – ne podržavaju mlade koji žele ići u sjemenište i bogosloviju. Sigurno ne svi, ali mnogi da.
U našoj Provinciji Bosni Srebrenoj imamo ekipu koja radi na promociji duhovnih zvanja. Iako je ova poteškoća COVID-a-19 otezala općenito rad na župama i rad s vjernicima i naravno mladima, mogu reći da nismo dobili baš podršku od nekih župnika. Uspjeli smo to uraditi u devet župa, a namjera nam je bila u sve župe poći pa bilo da imaju sto, tisuću ili pet tisuća vjernika. Gdje smo bili, imali smo tri dana susreta s mladima i s odraslima od petka pa do nedjelje. Išli smo u ekipi po tri fratra – svećenik i bogoslovi, i mislim da je bilo uspješno. Međutim, u nekim župama nismo ,,bili potrebni“ jer već se dovoljno radi i nije potrebno više uznemirivati mlade duhove za ,,te neke stvari“ koje njih ne zanimaju. Pitam se da nije možda manjak vjere u pitanju ili umor ili nešto drugo?
Sjemenište ne treba gasiti, nego obnoviti ako bude mladih. Mislim da se treba sada potruditi i duhovno djelovati na promociji zvanja kod odraslih, to jest onih koji su na sveučilištima. Trideset ili četrdeset godina nam se čini puno, ali to nije istina. Te mladiće – ljude i te djevojke – žene, treba samo potaknuti da se zapitaju: gdje sam sada i što želim biti? Jesam li ja možda pozvan posvetiti svoj život Crkvi i Bogu s ljubavlju prema čovjeku. I to sada jer nikad nije kasno da se čovjek preporodi, kako kaže Gospodin Nikodemu u Svetom pismu.
To je jako lijepo pitanje, a nadam se da će i odgovor biti kratak i razgovijetan. U životu se često nalazimo na raskrižjima ili, bolje rečeno, pred raznim izborima i to nas donekle zbunjuje. Pitamo se kako možemo biti sigurni da smo donijeli ispravnu odluku? Stavljajući u fokus ovo pitanje, kao odgovor na njega u našim odgojnim kućama imamo osobu koja se zove duhovnik ili duhovni pratitelj. On pomaže bogoslovu da što dublje shvati i razumije što znači posvetiti se Bogu. Iznimno je teško shvatiti vlastiti poziv, pogotovo ako je čovjek mlad. Kao što je i sam papa Franjo rekao: „Mlada osoba, upravo zato što je dio današnjeg svijeta koji nudi širok spektar izbora, paradoksalno živi u nedoumici da osobno i odgovorno shvati svoj izbor. Suočena s tisuću mogućnosti, vrlo teško odabire i ostaje vjerna jednoj odluci koja bi trebala biti za cijeli život.“ Evo rekao bih da je odgovor na ovu neizvjesnost u donošenju odluke zadaća duhovne pratnje. Pitanje je dakle uzajamna odnosa i povjerenja dviju osoba: duhovnik je osoba zrela u vjeri i u potpunosti živi vlastiti poziv kao svakodnevno iskustvo Božje milosti. Druga osoba crpi iz tog iskustva pomoć na ostvarenju svog vlastitog poziva. Duhovnik u usporedbi s kandidatima koji se pripremaju za svećeništvo ili vječne zavjete već je prošao taj put i zna njegove zaprjeke i radosti: sjeća se svog duhovnog putovanja i svog iskustva i sjeća se njegovih prolaza. Živeći zrelost svoje vjere, duhovnik dobro zna koliko je važno shvatiti vjernost pozivu, važnost bratskog života, molitve i Crkvenog zajedništva.
Duhovni otac je pomoć: njegova zadaća nije nametati se, već savjetovati i podržavati, hrabriti i jačati rast u vjeri i nadi. Tri su stvari koje mora raditi duhovnik: jačati volju u iskušeniku da slijedi i bude vjeran donesenoj odluci; druga da prosvijetli um kako bi bolje shvatio svoj poziv i da jasno kaže način na koji to činiti; i treće da pruži duhovnu potporu svaki put kad je potrebno. I na kraju duhovnik pomaže da osoba, bogoslov, redovnik, redovnica, nauči razlikovati osobnu želju, koliko god ona bila lijepa i plemenita, od stvarne Božje volje koja je obećanje urezano u tvoje srce od majčine utrobe, od vječnosti.
Postoji li, prema Vašem mišljenju, na prostoru BiH dovoljan broj redovničkoga i dijecezanskoga svećenstva?
To je isto tako zanimljivo pitanje. Zapravo, ovdje ima više i pitanja i odgovora. Je li riječ o broju svećenika koji su uključeni u pastoral na župama, u školama ili institucijama? Zatim veliko pitanje je može li svećenik ići u mirovinu? I tako još neka druga. Odgovor je jednostavan i svetopisamski: radnika je malo, a žetva je velika, molimo Gospodina da pošalje radnike nove u žetvu svoju. Svećenika je uvijek malo ako su to srcem i dušom i ako izgaraju za Božje poslove i ako su pastiri koji daju život za ovce svoje. To najbolje znaju naši poglavari, a i mi sami ako smo iskreni. Ima svećenika dovoljno i brojem, i radom i prožetih ljubavlju za ovu našu Crkvu i pobožni narod. Ima i umornih i malo izgubljenih kao i Isusovih učenika koji nakon Velikog petka odlaze u Emaus. Pun sam nade da će ponovno prepoznati Isusa u lomljenju Kruha. Kroz dugu povijest Isus je ljubio našu Crkvu i to će sigurno i nastaviti ako ostanemo vjerni.
Imajući dugogodišnje iskustvo življenja u Italiji, što biste kao usporedbu mogli reći: u kakvoj se duhovnoj situaciji nalazi društvo u BiH? Je li vjera još uvijek živa da donosi plodove u obliku duhovnih zvanja?
Da, u Italiju sam otišao još kao bogoslov i tamo sam imao vječne zavjete, đakonat, a i svećeničko ređenje. Mladu misu nisam imao jer sam ju želio proslaviti u Bosni, u Busovači. To se nije ostvarilo jer je počeo rat u Hrvatskoj, a onda i u BiH, a među prvim žrtvama bio je i moj pokojni tata. U Italiji sam najviše djelovao u odgoju u sjemeništu, postulaturi i klerikatu. Italija je uistinu zemlja gdje se diše kršćanski i vjernički, posebno na jugu gdje sam živio.
Teško je uspoređivati našu hercegbosansku i talijansku Crkvu. Oni se nalaze u kudikamo boljem položaju, a to se vidi u svakodnevici njihova življenja. Pučke pobožnosti su veoma zastupljene, a zatim rad s mladima u župama i školama je hvale vrijedan. U bolnicama, staračkim domovima, zatvorima, tvornicama, na svim tim mjestima uvijek će se naći svećenici kao kapelani i duhovnici kao dobri samaritanci. U svim župama – i kada kažem u svim – postoji Pastoralno vijeće te Ekonomsko vijeće, a potom bratovštine, obiteljske skupine, udruženja mladih, karizmatički i neokatekumenski pokret, fokolarini i tako dalje. Naravno, ne sve u svim župama, ali sigurno nema župe da nije aktivna na nekom području. I, dakle, iz sve te aktivnosti pastoralne i duhovne rađaju se i svećenička i redovnička zvanja. Ipak, i ovdje još više važi ona ,,da je radnika malo, a žetva je velika“.
Promatrajući našu BiH, u ovih pet godina kako sam se vratio, mogu reći da je sve više volim i cijenim. Naša Crkva u svim biskupijama i provincijama je Crkva misionarska, Crkva svjedoka vjere, Crkva mučenika. U mnogim obiteljima se još uvijek moli i jutarnja i večernja molitva, a nedjeljna misa kao i svetkovinama je sastavni dio života našeg svijeta. Fojnički kraj, gdje sam bio ove tri godine, može biti za primjer, a sigurno vi poznajete i druge župe isto tako aktivne. Postoji skupina mladih framaša, zatim Treći franjevački red, udruga žena i tako dalje.
Ponavljam, za dobar duhovni život u župi i Crkvi treba pobožnih svećenika, učitelja u vjeri i milosrđu. Mislim da je vjera živa i da će donijeti još mnoge dobre plodove i da ćemo biti u stanju i dalje imati svetih svećenika i redovnica, ne samo za nas, nego i za misije.
Promatrajući društveno-političku situaciju, mnogi će reći kako narod ima političke vođe kakve zaslužuje. Može li se kazati da ima i svećenike kakve zaslužuje?
Ne bih uspoređivao ni Crkvu s državom ni svećenike s političarima. Nije lako ni jednostavno voditi ovu zemlju, niti biti pravi političar. Mi kao Crkva, a i kao ljudi iz Crkve, trebamo im pomoći da što bolje ostvare svoje poslanje u društvu. A naša Crkva, već sam rekao, ima svoje stado i svoje pastire svećenike. Velika većina su iskreni i pravi duhovni oci svoje zajednice. Ne smijemo gledati bez ljubavi poteškoće u kojima se poneki svećenici nalaze. Crkva je majka i pazi na dobrobit svojih od Boga izabranih sinova. U to ne treba ni minimalno sumnjati. Nismo sveti, a nismo ni bez grijeha. Istina je da smo svi na putu obraćenja i što više o tome propovijedamo i živimo, sigurniji smo da će jednog dana Dobri Otac pozvati nas da zauzmemo mjesto odabrano za nas. To je vjera i nada naša.
Što biste savjetovali mladiću ili djevojci koji promišljaju o duhovnom pozivu?
Pa to je barem lako odgovoriti. Ne bih se dvoumio. Pozvao bih ih odmah da krenu Kristovim stopama. Ja sam sretan kao fratar i svećenik i tu bih sreću volio podijeliti cijelom svijetu, a još više ponuditi ovu divnu avanturu nekom mladiću, nekoj djevojci i opet kažem zreloj osobi koja traži smisao svog življenja. Krist je radost svih nas. A još ako slijedeći Krista uspiju donijeti i spasenje drugima, gdje ima veće radosti u ovom svijetu.
nedjelja.ba
