Foto: Ilustracija
U davna vremena, dok je Bosna bila po osmanlijskom upravom, bila je uspostavljena civilna upravna vlast koja je funkcionirala sukladno ondašnjim zakonima i adetima.
Kako je vlast morala imati sve potrebne službe kako bi funkcionirala, tako je uspostavljena i policijska služba, a policijski službenik onog vremena se zvao zaptija. Porijeklo imena zaptija vjerojatno dolazi od glagola zaptiti ili imenice zaptivač ili pak nečeg trećeg. Zaptije su bili ovlašteni carski službenici, koji su direktno na terenu sprovodili osmanske zakone, te bili izvršioci kadijskih naredbi te vršili srodne poslove. Današnjim rječnikom, bili su zaduženi za, pored ostalog, vođenje brige za javni red i mir, te izvršenje kaznenih sankcija itd. Obzirom da je u to vrijeme kiseljački kraj pripadao kreševskom kadiluku, kreševske zaptije su bile nadležne za naše krajeve, gdje su bili komotniji u vršenju službe, jer „nije u čaršiji“. O samom radu onovremenih zaptija imamo malo informacija, a najkonkretnije podatke donosi Augustin Kristić, nekadašnji župnik u župi Kiseljak, koji u svom djelu Građanski život Kreševa iz 1939. godine navodi slijedeće:
Službu policije u Kreševu obavljali su redovito dva čovjeka, službeno zvani zaptije. Prvo doba okupacije, bilu su to muslimani, a od sredine 18.stoljeća, bijahu u toj službi i nekolicina katolika. Za jednoga se priča, da se je „ naročito htio u službi i iskazati“, te rođenog brata „uhapsio“ (u zatvor odveo), jer se kući kasno sa sjela vraćao. „Kajmekan“ dobro prozrevši namjeru, zatvorenoga pusti iz „hapsa“, ali i „zaptiju“ otpusti iz službe primjetivši: „ Kada Ti hapsiš za to rođenog brata, a što ćeš učiniti sa onim, na koga si žedan“ ( tj. komu se hoćeš osvetiti)? Služba zaptija biješe i kazne izvršavati: šibati, „tobati“ (po nogama udarati), u „falage“ metati, tj. noge vezati, u klade noge metati, lance ili teške „sindžire“ na ruke i noge stavljati. Svi ti zadaci „zaptija“ ogadiše narodu službu „zaptija“, te zato i imamo poslovice-rugalice: „Stoji ko zaptija“, „traži ko zaptija“, „priviruju ko zaptija“! Drugačije su u službi bili komotni van samog Kreševa, nisu većega nadzora vodili; policijske prekršioce zakona, koju nisu uhvatili u Kreševu redovito su „ raportirali“: „nije u čaršiji“! Na pijačni ili „pazarni“ još su nadgledali „kutiju“ i „Kantar“.
Zanimljivo je primijetiti da su onovremene vlasti od sredine 18 stoljeća, vodile računa o paritetu pri zapošljavanju u službu, te broj zaptija regulirali u odnosu na broj stanovništva i prostor na kom djeluju. Isto tako je razvidno kakve su bile simpatije naroda prema zaptijama, te kako su i gdje ne dao Bog, zaptije prekoračile svoje ovlasti. Bilo kako bilo, koja god država da postoji, imat će potrebu za svojim zaptijama.
Milan Tuzlak/artinfo.ba
