× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • Misionar iz Lepenice

fra ivica misa

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Fra Ivica se nije slučajno zadesio u ovoj sarajevskoj župi, nego je to jedan, možemo reći, od njegovih redovitih posjeta kada svrati u domovinu budući da sa sadašnjim župnikom vlč. Marinkom Filipovićem na misijskom polju surađuje već nekoliko godina.

Fra Vjeko i nakon smrti spaja
Nas je tako zanimalo kako se rodila ova suradnja, a možemo reći i prijateljstvo kojemu su temelj misije. „Poveznica s vlč. Marinkom najveća je bila to što je on iz župe koja je bila osovska, a fra Vjeko Ćurić je iz Osove. Mislim da je kad je bio u Kopanicama, on govorio nešto mojim kolegama koji su sa mnom zajedno studirali, a kada sam jednom dolazio u Tolisu, ondje smo se sreli. I onda kako smo već uspostavili kontakt, pozvao sam ga da dođe, što je on i učinio za godišnjicu fra Vjekine smrti i tada se pokrenula naša suradnja“, ispričao nam je fra Ivica koji je trenutno na kratkom odmoru budući da je stigao 16. rujna, a već 2. listopada mora letjeti natrag.

S obzirom na novonastalu situaciju u svijetu zbog pandemije koronavirusa, upitali smo ga i kako je bilo putovati i prebacivati se iz daleke Ruande. „Ovo je samo kratki posjet da vidim što se radi jer sad su nam djeca na raspustima, odnosno nije još počela škola i onda mise imamo samo nedjeljom. Glede samog puta – nikad ljepše nije bilo – sve je pitanje kako se što doživljava. Trebao sam samo uraditi test i nositi masku, drugo sve je bilo super – najljepše vrijeme za putovanje“, dodao je naš sugovornik koji kaže kako oni, zapravo, imaju godišnji odmor svake tri godine, ali je ovo bila iznimka zbog cjelokupne situacije.

Iskoristili situaciju
Slično kao i kod nas, kako se pojavila korona, škole su zatvorili što je njima dobro došlo pa su ono što su planirali preurediti u školi – i uradili. „Svi kukaju, a nama je korona 'dobro došla'. Glede same situacije koju je izazvao koronavirus, teško je to suditi u odnosu selo – grad, kao i ovdje. Mi smo na selu, nama nije učinila skoro apsolutno ništa. Kad je tek proglašen lockdown, nije bilo javnog prijevoza, kod nas su sve taksisti na biciklima i motorima i oni nisu mogli voziti, ali narodu je blizu grad – sedam kilometara, ako su trebali ići. Ali na selu što imaš – kopaj, radi... Prvih 15 dana nismo ništa radili, a potom smo počeli. Budući da su učitelji bili slobodni jer nije bilo djece, organizirali smo se da promijenimo sve što je u školi trebalo mijenjati. Naime, mi imamo dvije škole koje su na razdaljini od jednog kilometra, stara i nova. Sada smo staru htjeli osloboditi budući da je u zatvorenom prostoru, te napraviti ondje vrtić i osnovnu školu. A za sve teške strojeve koje smo imali za stolariju trebalo je napraviti novu radionicu, blizu nove škole i prenijeti ih, zajedno s drvima i građom koju smo imali. Nadogradili smo i još učionica, tako da nam je ovo baš dobro došlo – sve smo poslagali“, zadovoljno je ispričao misionar Perić.

Kazna 10 000 franaka
Kada je riječ o zabranama tijekom najintenzivnijeg razdoblja pandemije, kod njih je, kaže, bilo još više to izraženo nego ovdje. „Nama kada su zabranili, naređeno je da djeca koja su kod nas bila u domovima, ujutro moraju biti spremna – autobusi su došli i razvezli ih. Mise su bile zabranjene do početka kolovoza, a sada možemo imati samo nedjeljom – ne i radnim danom, s ograničenim brojem vjernika – na način da je jedna klupa popunjena, druga prazna i s razmakom od dva metra. I kod nas svi nose maske jer ako ih ulove bez maske, kazna je 10 000 franaka, a plaća učitelja u osnovnoj školi je 35 000. Također, koga ulove, on mora ići na veliko igralište u središtu grada, udaljeno 11 kilometara, i ondje provesti dan“, otkrio nam je fra Ivica o još uvijek rigoroznim mjerama povezanim s koronavirusom.

Kada počinje školska godina?
Budući da je kod nas nedavno započela nova školska godina, koja je u raznim dijelovima države „šarena“ – i online i tradicionalna nastava – zanimali smo se i za stanje tamo glede školstva, s obzirom da znamo kako je njima online nastava samo misaona imenica. „Nova školska godina još nije počela. Kod nas je školski sustav bio kao i ovdje, u Europi i 2005. promijenili su ga na Istočno-afrički sistem na način da školska godina počinje s kalendarskom. I kada je počela korona, mi smo skoro bili završili prvo tromjesečje i samo su nam ostali ispiti. Škole, pa tako i naša, tražile su da se promijeni sustav, odnosno da se vrati na stari jer su nam djeca u školi u lipnju, srpnju i kolovozu kad je najveća suša i nema dovoljno vode. Obećali su vratiti, i sada je korona išla na ruku i trebali smo početi u rujnu, pa nismo, pa u listopadu i sad se nešto nagađa da ćemo početi tek u siječnju 2021. s drugim tromjesečjem – jer imamo prvo, drugo, treće i ispite – i onda bismo nastavili, a oni bi završili u lipnju, znači vratili bismo se na stari sistem. Uz to, kod nas su ispiti poslije svakog tromjesečja: za prvo se polaže iz škole, za drugo iz općine i za treće na državnoj razini. Nemamo princip kao ovdje da učitelji ocjenjuju djecu, nego idu na ispite“, saznali smo od našeg sugovornika.

Jesti tri puta tjedno
U razgovoru s našim misionarima uvijek nastojimo pitati i koji su trenutno aktivni projekti kod njih, te na koji način naši čitatelji, ali i svi prijatelji misija mogu pomoći. „U siječnju su se momci uselili u svoj dom, djevojke su već prije. Sada pokušavamo dobiti dozvolu za pravljenje sportske dvorane. Tamo je djece 'more'. U našoj župi koja je jako mala imamo 6 000 djece od 6 do 12 godina, a toliko ih možda ima i kod kuće, pa nam dvorana treba da se oni mogu igrati kad je kišna sezona. To će tako biti druga sportska dvorana u Ruandi, jedna je u glavnom gradu, a druga će biti kod nas. Nedavno smo dobili i potvrdu ministarstva da imamo daleko najbolju školu u državi“, ponosno je istaknuo fra Ivica.

Nažalost, kroz razgovor smo saznali i kako ima obitelji koje samo tri puta tjedno jedu. „Toga ima jako puno. U našoj župi, što mi znamo, 60% obitelji nema svaki dan jesti. Nemaju zemlje, to je problem jer je prenapučeno. Podijelili smo 17 tona hrane jer nemaju dovoljno sada. Ali, što nam je najveći problem? Dvije prošle sezone su uništene jer je bilo previše kiša. Inače je u kolovozu suša, a prošle godine u kolovozu su počele kiše, i do lipnja ove godine nisu stale. Sadimo u rujnu, što znači da su pred Božić usjevi ubrani. Onda sadimo od veljače do svibnja i te su nam dvije sezone skoro uništene. Glede povrća uzgaja se isto kao i ovdje, još njihovo tropsko kasava ili maniok, krumpir, jam... Ali, voće je potpuno drugo, nema ništa od našeg. Imamo papaju, mango, avokado, japansku šljivu, marakuju“, dodao je misionar koji je rado s nama podijelio kako nije osjetio da tijekom pandemije pristiže manje donacija.

„Naprotiv, skoro čak i više. Vjerojatno ljudi znaju i to su pratili neki da smo mi dijelili hranu jer ljudi nemaju što jesti, a znate kako je naš narod osjetljiv na to jer su nekad iskusili isto. Onda imamo još prijatelje Centra otac Vjeko“, spomenuo je.

Nema klasičnih kumstava
Na to smo nadovezali priču o „popularnim“ kumstvima za djecu u misijama... „Mnogi su kod nas tražili kumstva – mi nemamo klasičnih kumstava jer je preskupo. Tako neki ljudi počnu, izgube posao i onda problem jer ja ne mogu djetetu reći: 'Ići ćeš u školu dok ovaj plaća.' To se dogodilo našem Sebastijanu – on je baš iz Kopanica gdje je Marinko bio župnik – on je nekoliko puta išao na sud. Ljudi ne pošalju, otkažu – što će on s djetetom. Kod nas to ide u zajedničku blagajnu i mi znamo komu treba pomoć i onda pomažemo. Znamo kada jedno dijete dođe nama, da će završiti školu“, objasnio je fra Ivica spomenuvši da se Misijska nedjelja ne obilježava kao kod nas, jer su oni sami misija, nego narod prikupi nešto što može, uglavnom su to grah, tikve, luk, voće, i oni to onda obično daju u sjemenište.

Župa na 1 900 mnv
Na kraju nam je fratar Perić kratko predstavio i mjesto gdje djeluje. „Nas su sada tamo trojica: imamo jednog Ruanđanina, Uganđanina i ja. U našoj provinciji je devet država: Mauricius, Madagaskar, Kenija, Uganda, Ruanda, Burundi, Tanzanija, Zambija i Malavi. I sad kod nas kako se već mijenja kud koji ide... Trebao nam je još jedan doći, ali zbog potreba na drugim mjestima nije mogao. Ja radim u školi i pomažem koliko mogu. Mathias je iz Ugande i on je župnik. Inocent on je brat i radi sa mnom najviše u školi, te jasno druge stvari koje treba obavljati. Ove godine smo imali 700 djece, dogodine će biti još više. Ipak nas treba. Mada smo mi organizirani jako dobro, ali ipak treba nas za neke stvari koje ne mogu učitelji, nego moramo isključivo mi to raditi“, napomenuo je misionar.

Zahvalan hrvatskome narodu
Shvativši prema njegovim riječima da im je uvijek dobrodošla ruka više i ispomoć, pitali smo i za njegova iskustva s volonterima. „Kod nas dolazi puno volontera, rijetko je da nemamo nikoga. Ja kažem svakomu – kod nas je jako dobro organizirano. Naši učitelji su jako dobro obučeni, održavaju strojeve i sve. Ne mogu ja sad mijenjati čitav sistem ako je već stvar uigrana. Kroz to kad ljudi vide, onda dođu i kad se vrate, mogu bolje ispričati. Jer meni je dolje sve normalno, a oni kada dođu, pitaju: 'Pa što ovo ne kažeš?' – meni je to normalno. Meni su ovdje mnoge stvari, kada dođem sad poslije toliko godina, čudne... A dolje mi je sve normalno, 31 godina je to ipak“, spomenuo je fra Ivica.

Privodeći razgovor kraju, naglasio je kako zaista treba zahvaliti hrvatskome narodu koji je uradio mnogo toga u njegovoj misiji. „A ja sam samo jedan od misionara Crkve u Hrvata... Oko milijun eura je kod nas već uloženo. Ljudi vjeruju: novci kada dođu, odmah se ulažu. Ni jednog eura mi nismo dobili od neke organizacije, nego samo i isključivo od hrvatskoga naroda. I toliku smo djecu iškolovali te na taj način osigurali tolike obitelji. Tko želi pomoći, može pratiti humanitarnu udrugu Srce za Afriku, i onda tko želi, može postati prijatelj Centra otac Vjeko. Napravili smo to ovako: tko pošalje 100 eura godišnje, onda dobiva redovito, svako tri mjeseca, pismo od jednog učenika kako oni vide Centar, kako to funkcionira i dobije izvješće“, ispričao je na kraju misionar Perić u čijoj misiji školovanje jednog djeteta godišnje košta 350 eura.

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
Sarajevski kiseljak - novi 28.6.
  • Misionar iz Lepenice

fra ivica misa

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Fra Ivica se nije slučajno zadesio u ovoj sarajevskoj župi, nego je to jedan, možemo reći, od njegovih redovitih posjeta kada svrati u domovinu budući da sa sadašnjim župnikom vlč. Marinkom Filipovićem na misijskom polju surađuje već nekoliko godina.

Fra Vjeko i nakon smrti spaja
Nas je tako zanimalo kako se rodila ova suradnja, a možemo reći i prijateljstvo kojemu su temelj misije. „Poveznica s vlč. Marinkom najveća je bila to što je on iz župe koja je bila osovska, a fra Vjeko Ćurić je iz Osove. Mislim da je kad je bio u Kopanicama, on govorio nešto mojim kolegama koji su sa mnom zajedno studirali, a kada sam jednom dolazio u Tolisu, ondje smo se sreli. I onda kako smo već uspostavili kontakt, pozvao sam ga da dođe, što je on i učinio za godišnjicu fra Vjekine smrti i tada se pokrenula naša suradnja“, ispričao nam je fra Ivica koji je trenutno na kratkom odmoru budući da je stigao 16. rujna, a već 2. listopada mora letjeti natrag.

S obzirom na novonastalu situaciju u svijetu zbog pandemije koronavirusa, upitali smo ga i kako je bilo putovati i prebacivati se iz daleke Ruande. „Ovo je samo kratki posjet da vidim što se radi jer sad su nam djeca na raspustima, odnosno nije još počela škola i onda mise imamo samo nedjeljom. Glede samog puta – nikad ljepše nije bilo – sve je pitanje kako se što doživljava. Trebao sam samo uraditi test i nositi masku, drugo sve je bilo super – najljepše vrijeme za putovanje“, dodao je naš sugovornik koji kaže kako oni, zapravo, imaju godišnji odmor svake tri godine, ali je ovo bila iznimka zbog cjelokupne situacije.

Iskoristili situaciju
Slično kao i kod nas, kako se pojavila korona, škole su zatvorili što je njima dobro došlo pa su ono što su planirali preurediti u školi – i uradili. „Svi kukaju, a nama je korona 'dobro došla'. Glede same situacije koju je izazvao koronavirus, teško je to suditi u odnosu selo – grad, kao i ovdje. Mi smo na selu, nama nije učinila skoro apsolutno ništa. Kad je tek proglašen lockdown, nije bilo javnog prijevoza, kod nas su sve taksisti na biciklima i motorima i oni nisu mogli voziti, ali narodu je blizu grad – sedam kilometara, ako su trebali ići. Ali na selu što imaš – kopaj, radi... Prvih 15 dana nismo ništa radili, a potom smo počeli. Budući da su učitelji bili slobodni jer nije bilo djece, organizirali smo se da promijenimo sve što je u školi trebalo mijenjati. Naime, mi imamo dvije škole koje su na razdaljini od jednog kilometra, stara i nova. Sada smo staru htjeli osloboditi budući da je u zatvorenom prostoru, te napraviti ondje vrtić i osnovnu školu. A za sve teške strojeve koje smo imali za stolariju trebalo je napraviti novu radionicu, blizu nove škole i prenijeti ih, zajedno s drvima i građom koju smo imali. Nadogradili smo i još učionica, tako da nam je ovo baš dobro došlo – sve smo poslagali“, zadovoljno je ispričao misionar Perić.

Kazna 10 000 franaka
Kada je riječ o zabranama tijekom najintenzivnijeg razdoblja pandemije, kod njih je, kaže, bilo još više to izraženo nego ovdje. „Nama kada su zabranili, naređeno je da djeca koja su kod nas bila u domovima, ujutro moraju biti spremna – autobusi su došli i razvezli ih. Mise su bile zabranjene do početka kolovoza, a sada možemo imati samo nedjeljom – ne i radnim danom, s ograničenim brojem vjernika – na način da je jedna klupa popunjena, druga prazna i s razmakom od dva metra. I kod nas svi nose maske jer ako ih ulove bez maske, kazna je 10 000 franaka, a plaća učitelja u osnovnoj školi je 35 000. Također, koga ulove, on mora ići na veliko igralište u središtu grada, udaljeno 11 kilometara, i ondje provesti dan“, otkrio nam je fra Ivica o još uvijek rigoroznim mjerama povezanim s koronavirusom.

Kada počinje školska godina?
Budući da je kod nas nedavno započela nova školska godina, koja je u raznim dijelovima države „šarena“ – i online i tradicionalna nastava – zanimali smo se i za stanje tamo glede školstva, s obzirom da znamo kako je njima online nastava samo misaona imenica. „Nova školska godina još nije počela. Kod nas je školski sustav bio kao i ovdje, u Europi i 2005. promijenili su ga na Istočno-afrički sistem na način da školska godina počinje s kalendarskom. I kada je počela korona, mi smo skoro bili završili prvo tromjesečje i samo su nam ostali ispiti. Škole, pa tako i naša, tražile su da se promijeni sustav, odnosno da se vrati na stari jer su nam djeca u školi u lipnju, srpnju i kolovozu kad je najveća suša i nema dovoljno vode. Obećali su vratiti, i sada je korona išla na ruku i trebali smo početi u rujnu, pa nismo, pa u listopadu i sad se nešto nagađa da ćemo početi tek u siječnju 2021. s drugim tromjesečjem – jer imamo prvo, drugo, treće i ispite – i onda bismo nastavili, a oni bi završili u lipnju, znači vratili bismo se na stari sistem. Uz to, kod nas su ispiti poslije svakog tromjesečja: za prvo se polaže iz škole, za drugo iz općine i za treće na državnoj razini. Nemamo princip kao ovdje da učitelji ocjenjuju djecu, nego idu na ispite“, saznali smo od našeg sugovornika.

Jesti tri puta tjedno
U razgovoru s našim misionarima uvijek nastojimo pitati i koji su trenutno aktivni projekti kod njih, te na koji način naši čitatelji, ali i svi prijatelji misija mogu pomoći. „U siječnju su se momci uselili u svoj dom, djevojke su već prije. Sada pokušavamo dobiti dozvolu za pravljenje sportske dvorane. Tamo je djece 'more'. U našoj župi koja je jako mala imamo 6 000 djece od 6 do 12 godina, a toliko ih možda ima i kod kuće, pa nam dvorana treba da se oni mogu igrati kad je kišna sezona. To će tako biti druga sportska dvorana u Ruandi, jedna je u glavnom gradu, a druga će biti kod nas. Nedavno smo dobili i potvrdu ministarstva da imamo daleko najbolju školu u državi“, ponosno je istaknuo fra Ivica.

Nažalost, kroz razgovor smo saznali i kako ima obitelji koje samo tri puta tjedno jedu. „Toga ima jako puno. U našoj župi, što mi znamo, 60% obitelji nema svaki dan jesti. Nemaju zemlje, to je problem jer je prenapučeno. Podijelili smo 17 tona hrane jer nemaju dovoljno sada. Ali, što nam je najveći problem? Dvije prošle sezone su uništene jer je bilo previše kiša. Inače je u kolovozu suša, a prošle godine u kolovozu su počele kiše, i do lipnja ove godine nisu stale. Sadimo u rujnu, što znači da su pred Božić usjevi ubrani. Onda sadimo od veljače do svibnja i te su nam dvije sezone skoro uništene. Glede povrća uzgaja se isto kao i ovdje, još njihovo tropsko kasava ili maniok, krumpir, jam... Ali, voće je potpuno drugo, nema ništa od našeg. Imamo papaju, mango, avokado, japansku šljivu, marakuju“, dodao je misionar koji je rado s nama podijelio kako nije osjetio da tijekom pandemije pristiže manje donacija.

„Naprotiv, skoro čak i više. Vjerojatno ljudi znaju i to su pratili neki da smo mi dijelili hranu jer ljudi nemaju što jesti, a znate kako je naš narod osjetljiv na to jer su nekad iskusili isto. Onda imamo još prijatelje Centra otac Vjeko“, spomenuo je.

Nema klasičnih kumstava
Na to smo nadovezali priču o „popularnim“ kumstvima za djecu u misijama... „Mnogi su kod nas tražili kumstva – mi nemamo klasičnih kumstava jer je preskupo. Tako neki ljudi počnu, izgube posao i onda problem jer ja ne mogu djetetu reći: 'Ići ćeš u školu dok ovaj plaća.' To se dogodilo našem Sebastijanu – on je baš iz Kopanica gdje je Marinko bio župnik – on je nekoliko puta išao na sud. Ljudi ne pošalju, otkažu – što će on s djetetom. Kod nas to ide u zajedničku blagajnu i mi znamo komu treba pomoć i onda pomažemo. Znamo kada jedno dijete dođe nama, da će završiti školu“, objasnio je fra Ivica spomenuvši da se Misijska nedjelja ne obilježava kao kod nas, jer su oni sami misija, nego narod prikupi nešto što može, uglavnom su to grah, tikve, luk, voće, i oni to onda obično daju u sjemenište.

Župa na 1 900 mnv
Na kraju nam je fratar Perić kratko predstavio i mjesto gdje djeluje. „Nas su sada tamo trojica: imamo jednog Ruanđanina, Uganđanina i ja. U našoj provinciji je devet država: Mauricius, Madagaskar, Kenija, Uganda, Ruanda, Burundi, Tanzanija, Zambija i Malavi. I sad kod nas kako se već mijenja kud koji ide... Trebao nam je još jedan doći, ali zbog potreba na drugim mjestima nije mogao. Ja radim u školi i pomažem koliko mogu. Mathias je iz Ugande i on je župnik. Inocent on je brat i radi sa mnom najviše u školi, te jasno druge stvari koje treba obavljati. Ove godine smo imali 700 djece, dogodine će biti još više. Ipak nas treba. Mada smo mi organizirani jako dobro, ali ipak treba nas za neke stvari koje ne mogu učitelji, nego moramo isključivo mi to raditi“, napomenuo je misionar.

Zahvalan hrvatskome narodu
Shvativši prema njegovim riječima da im je uvijek dobrodošla ruka više i ispomoć, pitali smo i za njegova iskustva s volonterima. „Kod nas dolazi puno volontera, rijetko je da nemamo nikoga. Ja kažem svakomu – kod nas je jako dobro organizirano. Naši učitelji su jako dobro obučeni, održavaju strojeve i sve. Ne mogu ja sad mijenjati čitav sistem ako je već stvar uigrana. Kroz to kad ljudi vide, onda dođu i kad se vrate, mogu bolje ispričati. Jer meni je dolje sve normalno, a oni kada dođu, pitaju: 'Pa što ovo ne kažeš?' – meni je to normalno. Meni su ovdje mnoge stvari, kada dođem sad poslije toliko godina, čudne... A dolje mi je sve normalno, 31 godina je to ipak“, spomenuo je fra Ivica.

Privodeći razgovor kraju, naglasio je kako zaista treba zahvaliti hrvatskome narodu koji je uradio mnogo toga u njegovoj misiji. „A ja sam samo jedan od misionara Crkve u Hrvata... Oko milijun eura je kod nas već uloženo. Ljudi vjeruju: novci kada dođu, odmah se ulažu. Ni jednog eura mi nismo dobili od neke organizacije, nego samo i isključivo od hrvatskoga naroda. I toliku smo djecu iškolovali te na taj način osigurali tolike obitelji. Tko želi pomoći, može pratiti humanitarnu udrugu Srce za Afriku, i onda tko želi, može postati prijatelj Centra otac Vjeko. Napravili smo to ovako: tko pošalje 100 eura godišnje, onda dobiva redovito, svako tri mjeseca, pismo od jednog učenika kako oni vide Centar, kako to funkcionira i dobije izvješće“, ispričao je na kraju misionar Perić u čijoj misiji školovanje jednog djeteta godišnje košta 350 eura.

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.