Volim raditi s ljudima i upravo zbog toga sam pristala prije skoro godinu dana biti dio ekipe H. kladionice. Prije devet mjeseci kada sam započela raditi nisam ni slutila s kakvim ću se problemima, izazovima, strahovima suočavati- da sačuvam svoje zdravlje, zdravlje svojih najbližih, ali na kraju i živu glavu. Vjerujem da mnogi od vas ne vole čitati duge tekstove i postove, zato se unaprijed zahvaljujem svakome od Vas koji ga pročita do kraja, komentira ili čak podijeli.

Ovo nije priča o mome životu. Ova je priča o dostojanstvu jedne djevojke, ovo je priča o jednoj djevojci koja je lošim stvarima odlučila reći ne.

Na samome početku situacije izazvane koronavirusom u BiH, Uprava kladionice u kojoj sam radila odlučila je svim zaposlenim djelatnicama dati neplaćeno, tj. pozvati ih da se odreknu svojih plaća dva mjeseca. Upravo zbog te odluke i sama sam dobila poziv gdje su me kolege pitale može li netko potpisati taj dokument umjesto mene, kako oni ne bi morali dolaziti iz Fojnice u Kiseljak da ja potpišem samo jedan dokument, a njima se ne troši gorivo za osobne automobile, jer su već razdužili poslovne.

Pristala sam na to, ali pod uvjetom da se potpisani papir fotografira i pošalje mi kao dokaz, na što su kolege iz Uprave rekle da nije nikakav problem. Kako mi fotografiju nitko nije poslao, nakon nekoliko dana sam odlučila ponovno prozvati kolege i provjeriti što je s fotografijom, da bi mi rekli da je papir kod kolege s kojim ne razgovaram od ranije iz privatnih razloga.

Kako je kolega s kojim ne pričam po hijerarhiji odmah do glavnog šefa, nakon što sam ga nazvala i tražila objašnjenje što je s fotografijom koju su mi kolege obećale poslati, dobila sam nekoliko sočnih psovki uz objašnjenje da mi papir uopće ne treba, da je sve potpisano umjesto mene i da sam jedina ja radnica koja se našla žaliti u odnosu na ostale kolegice. Kada sam mu objasnila da nema pravo da viče na mene, bez obzira što mi je šef i da ga apsolutno nije briga zbog čega će mi taj papir, fotografija, nego da mi ga pošalju jer je to njihova dužnost koju moraju uraditi.

O ovome problemu sam šutjela sve do situacije kada se vikanje nije ponovilo.

Kada sam ga nazvala, objasnila situaciju i zaprijetila da ako mi još jednom nešto opsuje da ću napustiti firmu, stanje se popravilo, nažalost na samo nekoliko dana. Nedugo nakon toga, doživjela sam još jedan strašni stres na poslu zbog čega sam odlučila napustiti posao, ali i sve ovo javno napisati kako bih potaknula sve one koji prolaze slične ili iste stvari da se odvaže i naprave neku promjenu u životu, jer ne postoji novac koji vam može i smije biti bitniji od vas samih.

Da ne ulazim u detalje, jer nema smisla, šefovi su mi par dana nakon što se situacija smirila opet napravili problem zbog novca, gdje me jedan u pijanom stanju vrijeđao, ponižavao i govorio užasne riječi. Na moju veliku sreću tijekom problema nisam bila sama u kladionici, bio je tu klijent, a i u kafiću koji se nalazi u sklopu kladionici bilo je nekoliko gostiju koji su bez obzira na pojačanu glazbu čuli sve što se događa, došli provjeriti je li sa mnom sve ok i sl. Od straha, šoka jedva sam se uspjela potpisati na kovertu i odgovoriti mu na pitanje. Šokirana zbog svega što se dogodilo, odmah sam nazvala centralu kako bih prijavila što se dogodilo, od suza i jecanja jedva progovarajući, na što sam dobila odgovor da je sutra novi dan ispred mene i da razmislim o ovome, ali da će s mojim slučajem biti upoznat i glavni direktor.

Važno je naglasiti da sve to kada mi se događalo kamere nisu zabilježile ništa jer su bile ugašene i da je nekim slučajem novac nestao, ispalo bi da sam ja kao djelatnica taj isti ukrala. Nakon što sam prespavala situaciju i ponovno nazvala centralu i još jednom im prepričala slučaj, ozbiljnost situacije shvatili su tek kada sam rekla da neću više dolaziti na posao zbog stresa, te kako ću javno ispričati cijelu situaciju. Tijekom razgovora upitala sam ih jesu li kamere vraćene da i sami pogledaju situaciju, na što su mi odgovorili kako su kamere ugašene, ali da ni oni sami ne znaju kako su kamere ugašene i tko ih je ugasio.

Obećavali su da će se stanje popraviti. Odgovorila sam kako je već kasno, jer ne želim raditi u takvom kolektivu s ljudima koji ponavljaju svaki dan iste greške.

Jedna sam koja je ovu priču odlučila javno ispričati, ali nisam jedina koja je ovo doživjela. Zbog sebe, svoga zdravlja, zdravijeg odnosa sa svojim bližnjima odlučila sam stati u kraj ovakvome ponašanju i s vama podijeliti jedno naizgled bezazleno radno iskustvo. Što sam iz ovoga naučila, vrijeme će pokazati, ali ono u što sam sigurna jeste da nitko i ništa nije vrijednije od osjećaja sigurnosti i ljubavi prema onome što radiš, ma kakav god da je posao u pitanju.

Zato, gdje god bili, u banci, trgovini, kladionici, kafiću, restoranu, općini s osmijehom razgovarajte s djelatnicama. Znam da je svatko od njih plaćen da tijekom radnog vremena bude nasmijan, ljubazan, susretljiv- ali možda baš taj dan kad ste vi došli njima nije do radosti, smijeha.

Pohvalite ih za ono što rade, uputite im lijepu riječ i pitajte ih kako su. Možda nećete dobiti odgovor, ali vjerojatno ćete im uljepšati dan, tjedan, mjesec, možda i godinu. Jer, previše je oko nas onih koji će jedva dočekati da vam je pokvare. Vi budite izuzetak!

Čuvajte se.

 

{source}
<!-- You can place html anywhere within the source tags --><iframe src="https://web.facebook.com/plugins/post.php?href=https%3A%2F%2Fweb.facebook.com%2Fdajanaa.josipovic%2Fposts%2F2760267084072843&width=500" width="500" height="309" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowTransparency="true" allow="encrypted-media"></iframe>


<script language="javascript" type="text/javascript">
// You can place JavaScript like this

</script>
<?php
// You can place PHP like this

?>
{/source}