51337436_2213048568956691_7984058338830712832_n.jpg

 

U nedjelju se obilježava obljetnica pokolja u mjestu Gojakovac.Tužna 26.godišnjica stradanja civila.

Prije nego počnete čitati ovaj tekst imajte na umu da ovo nije jedan od mrzilačko-huškačkih tekstova, kojim vas truju vodeći portali i tiskovine u Bosni i Hercegovini. Ne, ovo je tekst koji se prisjeća, opominje i traži pravdu. Pravdu koja je davno morala biti pronađena, a za koju je nada sve tanja.

Gojakovac. Maleno mjesto u općini Kiseljak,koje pripada lepeničkom skupu sela i zaseoka. Ne baš poznato široj javnosti, možda su tek ponekad letimično preletjeli taj toponim kada su čitali o gradnji koridora 5C, koja prolazi kroz ovo seoce. Gojakovac je naselje koje je posebno privlačno "vikendašima" ali i selo koje se podiglo kao Feniks iz pepela. I to doslovno iz pepela.

Danas kada prolazite kroz ovo naselje, nećete ga ni po čemu , osim po veličini, razlikovati od mnogo drugih naselja. Ali, taj kobni 17.lipanj 1993. zauvijek je ostao u sjećanju, urezan je u srca svih mještana ovog sela i svih koji znaju za ovo selo. I to urezan najdebljim komadićem stakla, koji je u srca ispisao imena devet mučki pogubljenih sumještana. Armija BiH je tog nesretnog datuma ušla u selo, u kojem su tada boravila samo civilna lica. I tada - sve je stalo. Plamen mržnje zapalio je Gojakovac, a civili su ugušeni u krvi. Bila je to bitka bez bitke, bitka u kojoj stradaš s bijelom zastavom u zraku i sklopljenim rukama. Među pogubljenima bili su starci i starice, i dječak Spomenko sa svojih 14.

Nedužni su platili najgori danak, onaj u krvi. Svake godine 17.lipnja obilježava se spomendan na žrtve. Obilježavao se kod spomenika koji je postavljen u mjestu, ali isti je morao biti izmješten jer je zbog blizine prometnice bio pod napadima vandala, skrnjavljen i okaljan. A možda su ti isti vandali i barbari upravo uzrokovali to što spomenik uopće postoji. Ne, ovo nije i neće biti tema najčitanijih web portala i tiskovina, baš onih koji se kunu u svoju neovisnost. Nitko neće potegnuti temu da nitko za ovaj zločin nije osuđen, niti da ima naznake da će biti. Kažu da savjest je tihi ubica svih ljudi, ali pišući ovaj tekst zapravo još čvršće vjerujem da nije tako. Jedina utjeha je taj nebeski sud, jedini neutralan i pravedan...

Danas Gojakovac izgleda kao da ništa nije bilo. Porušena zgarišta su ili obnovljena ili potpuno uništena. No, sjećanja nisu, niti će ikad biti. Ona žive i jezgrovita su, i vidljiva u svakoj suzi koja padne na tlo prilikom sjećanja, ili onoj koja zalije grobove. Žive u srcima, u dušama. U Gojakovcu danas obitava 80-ak stanovnika. Selo nije previše opustošeno odlaskom u inozemstvo, tek oko 5 posto. A 25 posto mještana starosti je do 30 godina. Nitko od starijih neće puno pričati o nemilom događaju. Potegnut će se ta tema tek uz koju čašicu više, pitat će se je li moglo i moralo se to zaobići. Je li moralo biti sve uništeno, počevši od najvrijednijeg, a to su ljudski životi. Gojakovac - selo heroj.

 

Povodom obiljetnice stradanja donosim i jedan svoj literarni ostvaraj, nagrađivani, upravo s temom tog prokletog 17.lipnja 1993.

Želim biti i ostati svoj

Slijevali se potočići niz trošni put,žuborila šumno nabujala rijeka.Padale su tmurne jesenje kiše na sivi mramorni spomenik što se gubio u sivilu nadolazećeg sutona.Nijemo i tiho dogorijevale su svijeće u obliku crvenih,plavih i bijelih križeva.Slova su se gubila u titranju plamenčića i tužno su šutile krizanteme na svježem vijencu.
A u meni su se rojile u pričama oslikane slike,dočarane očevom šutnjom.Molio sam se,poluglasno i pobožno.Danas je Dušni dan,a ja nisam molio za mrtve.Ovaj put sam molio za žive,za sebe,svoju obitelj i prijatelje...
...Zvonilo je jutarnje zvono i pozivalo na molitvu.Otac je bio tek dvadesetogodišnjak tek stigao iz vojske.Odavno je svuda okolo tutnjao rat,odjekivale granate,crvenilo se nebo u daljini.Selo se budilo sporo i teško,umivalo se bistrim šumskim potočićem i spremalo se za rad,kad je odjeknula prva puška...Pa druga,treća,četvrta...Selo se streslo,zadrhtalo i ušutilo.Sledilo se!Nijema i sablasna panika širila se zrakom.Otac je užurbano stegao pušku i pojurio na crtu.Još minut,dva,tri...Selo se zatalasalo,vrisnulo,jauknulo.Dozivanja,topot uplašenih koraka i vatra na zbunjenim krovovima slali su vapaj k nebu.Nebo je šutilo,zgranuto količinom bola,besmisla i smrti.Umorna šačica dječaraca i sredovječnih ljudi pokušavala je očuvati selo,a unaprijed su gubili bitku,jer devet njihovim suseljana već su platili danak u krvi.Druge su odveli.Nad zgarištem mrtvog naselja spuštala se noć.Izmučena,blijeda,nenavikla na rat,nekolicina branitelja sela,s posljednjeg uporišta,sa sklopljenim rukama gledala je pustoš.Srcem su tražili ostatke svojih kuća a oči krili jedni od drugih...
I opet je zvonilo večernje zvono,miješalo se sa žalopojnim,umirućim rikanjem ranjenih životinja.S jezom u srcu čuo se isprva tihi,pa sve glasniji šapat!:Oče naš,koji jesi na nebesima...I otpusti nama duge naše,kako i mi otpuštamo dužnicima našim...
Dvadeset godina poslije stojim nad spomenikom,dok me obavija tama i nijemo molim istu molitvu...Kako i mi otpuštamo dužnicima našim...Dušni je dan a ja ne molim za mrtve.Molim za snagu Gospodina našega, koji ju je smogao kad je okrenuo drugi obraz,molim za mir i spokoj u duši moga oca koji ujutro prvo vidi ovaj spomen.Spomen stradanja.Molim za sebe i težnju da budem i ostanem svoj,dovoljno hrabar da ljubim svoje rodoslovlje i svetu vjeru svojih pradjedova.I da svoju silnu tugu i bijes ne pretvorim u mržnju!Jer Ti si me,Gospodine,stvorio kao svoju sliku i priliku a to znači kao ljubav...
...Poklanjam se žrtvama i zahvaljujem za kišu.Ne,ne i ne...To nisu suze,to sitno sipi jesenska,olovna kiša i pere jad u duši.I stvara čežnju,duboku,istinsku i iskrenu.I ponosno dižem glavu,svjestan snage u grudima,dok mi se na licu presijavaju crveni,bijeli i plavi odsjaji svijeća.A u srcu mi harfe sviraju psalam:“I da mi je i dolinom smrti proći,zla se ja ne bojim...Jer Ti si sa mnom...
I ponovno postajem svoj...
Vjeran svome hrvatstvu i svetoj vjeri katoličkoj!!!

 

0
0
0
s2sdefault

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17