Nade za pronalazak tijela sve je manje jer obitelji ubijenih umiru
Stjepan Nuić iz Kreševa imao je 12 godina kada mu je zloglasna UDBA u svibnju 1945 godine u nepoznato odvela brata Matu koji je tada imao 25 godina. Nekoliko godina poslije obitelji stiže smrtni list s Matinim imenom, ali bez ikakvog objašnjenja gdje je i kako završio. „Tadašnja policija privela je mojega brata na putu iz Kiseljaka prema Kreševu, negdje u proljeće 1945. godine. Moj otac Jure tri mu je puta odnio jelo u Policijsku stanicu. Četvrti put kad je došao rekli su mu da je Mato odveden u Slavoniju. Nikad ga više nismo vidjeli, a tek nekoliko godina poslije dobili smo njegov smrtni list, ali nikad nikakvo objašnjenje gdje je i kako ubijen. Pretpostavili smo da je poput mnogih skončao na Crvenoj stijeni. Dok me je zdravlje služilo išao sam upaliti svijeću i pomoliti se, sad mi već treba nečija pomoć da bi došao do Crvene stijene“, ispričao nam je danas 85- godišnji Stjepan priču o svojemu nestalom bratu Mati.
Ovakvih priča je u Kiseljaku, Kreševu, Fojnici, Busovači, Varešu i Brezi na desetine. Prema saznanjima obititelji, nekoliko stotina Hrvata iz navedenih općina, nakon „oslobođenja“ Kiseljaka, komunistička vlast, po nalogu tadašnje UDBA-e, odvodila je na saslušanja s kojih se nikad nisu vratili. Obračun s neistomišljenicima, većinom pripadnicima drugih vojski, uglavnom domobrana, prema svjedočenjima preživjelih, završavao je na lokalitetu Crvena stijena nadomak Kiseljaka. Ondje su lišeni bilo kakvih prava, uključujući i pravo na suđenje, okrutno likvidirani. 50 godina nakon zločina općinske vlasti Kiseljaka podigle su spomenik hrvatskim žrtvama komunističkih zločina na Crvenoj stiijeni. Nakon Domovinskog rata i prekida šutnje o komunističkim zločinima, svake godine, prve subore u svibnju, Udruga hrvatskih političkih zatvorenika, Udruge proizašle iz Domovinskog rata te hrvatski politički predstavnici polaganjem vijenaca pred Spomen obilježjem na Crvenoj stijeni odaju počast žrtvama. Prije toga za njihove duše moli se u obližnjem svetištu Pod stijenom kojeg je još u doba komunizma ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan kako bi barem na neki način dao priliku obiteljima žrtava da se pomole za njihove duše. Svima koji još čuvaju uspomenu na hrvatske žrtve nakon Drugog svjetskog rata na 74. godišnjicu zločina zahvalio se fra Zoran Vuković, kiseljački župnik. Molitva, vijenci i svijeće, bez bilo čijeg govora obilježili su ovaj događaj. Obitelji stradalih među okupljenima nije bilo. Jasan je to signal da je većina pomrla ili ih zdravlje više ne služi. Upravo ova činjenica otvara pitanje zašto na Crvenoj stijeni nisu pokrenute ekshumacije kako bi obiteljima koje su još žive bilo omogućeno da pokopaju svoje očeve, braću, sinove. „Puno bi mi značilo da se pronađu kosti mojeg brata Mate. Prenio bi ih na groblje gdje se kopa moja obitelj“, kaže nam Stjepan Nuić kojemu je bratov nestanak i sve što je obitelj proživjela obilježilo život.
No, ekshumacija na Crvenoj stijeni teško će biti. U Udruzi hrvatskih političkih zatvorenika kažu da sami ne mogu iznijeti proces koji je skup, ali i pun različitih prepreka. „Prije nekoliko godina uputili smo inicijativu prema Općinskom vijeću, ali ona nije dobila potporu jer je Bošnjaci nisu podržali. Teško je to završiti i u Hrvatskoj, a kamoli u BiH“, kaže Predrag Marković, predsjednik Udruge koja okuplja obitelji hrvatskih političkih zatvorenika u Kiseljaku i okolnim općinama. „Ekshumacije su skupe, obitelji su nepovjerljive, a nedostaje i volja mještana na čijem zemljištu bi se trebalo kopati“, kaže nam Ivo Miro Jović, povjesničar koji se godinama bavio istraživanjem zločina na Crvenoj stijeni. Jović je uvjeren da policija raspolaže popisima ubijenih, ali do arhiva se ne može. 74 godine čuvana tajno tko je sve i kako završio na Crvenoj stijeni i dalje će ostati do kraja neistražena. Iduće godine, na 75. godišnjicu zločina, bit će pročitana imena svih nasilno odvedenih i nestalih Hrvata iz Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Vareša i Breze, imena koje su Udrugi hrvatskih političkih zatvorenika dostavile njihove obitelji. Ekshumacije koje bi utvrdile precizne podatke o nestalim čini se sačekat će neka bolja vremena. No, sve je manje vjerojatno da će ta vremena ikad doći jer obitelji žrtava sve je manje. Za kažnjavanje odgovornih također je kasno jer tadašnji načelnik UDBA-e Rešad Dizdarević preminuo je prije nekoliko godina i nikad nije izveden pred lice pravde. Uz sve navedeno, ne treba čuditi da niti jedan zločin nad Hrvatima u središnjoj Bosno ni u Domovinskom ratu nije procesuiran. Povijest se nažalost ponovila na ovim prostorima.
Artinfo.ba
