Nakon ispovijesti visočke trudnice/porodilje koja je tokom utorka izazvala veliku pažnju javnosti, na adresu naše redakcije stigao je i drugi dio priče u kojem je autorica ispovijesti otkrila javnu ustanovu i nadležne zbog kojih je, kako sama tvrdi, ostala bez ugovora dva mjeseca pred porođaj.
Da paradoks bude veći riječ je o dešavanjima u visočkom obdaništu, koje bi upravo i trebalo da brine o budućnosti naše djece, a o čemu je riječ pogledajte u nastavku ispovijesti visočke trudnice koju donosimo u nastavku, bez ikakvih intervencija.
“Dok smo, uz pomoć mojih roditelja, tražili novog poslodavca, istovremeno smo kontaktirali ljude koji bi mogli imati eventualno uticaj na odluku direktora/ice te „moje“ radne organizacije. Mnogi su nas saslušali, rekli da će pokušati. Da li su ili nisu pokušali i koliko, to znaju samo oni. Hvala svakome ko me je samo saslušao. Nije morao. S obzirom da smo mi mala čaršija, obratila sam se i nekim općinskim vijećnicima. Nisu ni oni mogli ništa uraditi.
Poruka za općinske vijećnike je: Nisam vam se obratila samo zato što se znamo ili znate moje roditelje, već kao visočka trudnica, a vi ste izabrani da štitite prava građana/ki koji su vas izabrali. Mogli smo biti to novo i lijepo Visoko koje pazi svoje trudnice, a ne koje ih izbacuje na ulicu. Morate znati ko su vam direkori i koliko su sposobni i za šta su sposobni…
Zove me otac, nakon desetak obavljenih razgovora s ciljem pronalaska osobe koja će mi dati ugovor o radu, pronašao je ko će nam pomoći. OK, to smo uspjeli. Dobri ljudi u našoj čaršiji postoje, zaista. Hajmo dalje. Imamo jedan dio novca za uplatu plate i doprinosa. Fali nam još puno, puno novaca. A sve manje vremena. Naravno, tu su roditelji. Ostatak novaca dobijamo od njih.
Iz te radne organizacije odlazim tiho i bez ikakve buke. Pozdravila sam se sa svim kolegama/ icama. Svi oni misle da odlazim na porodiljno bolovanje. Ne znaju šta mi je direktor/ica priuštio/la. Ili znaju, a šute i trpe. Otišla sam tiho jer sam se plašila za zdravlje bebice. Samo mi je bilo važno da hairli rodim zdravo i živo dijete. I jesam! Hvala dragom Allahu.
Kada sam se porodila, dobila sam čestitku od direktora/ice. Najavio/la se da će doći na babine sa kolegama/icama. Onako porođena i sa svojom bebicom u rukama, uopće mi nije bilo bitno ništa. Bila sam najsretnija na svijetu. Ne želim da trošim svoje misli na nekog ko to ne zaslužuje. Mislila sam da ima obraza pa da možda i neće doći. A ne mogu reći da ne dolazi, jer znam da će doći kolege/ice koji ne zaslužuju da ih vratim. Ima tu dobrih ljudi. Ima tu kvalitetnih ljudi. Ali trebala sam reći da ne dolazi. Nauči se čovjek. Najbolje se nauči na greškama.
Svanuo je dan kada će doći. Suprug i moja mama su spremni da sve saspu u lice i kažu da nema obraza. Ja ih molim da to ne rade i budu kulturni jer sve što mi je direktor/ica uradio/la je njegovo/njeno oličje. Rekla sam im da će doći vrijeme kada će se sve saznati. I evo došlo je.
Došlo je nakon tri mjeseca od porođaja. Došlo je vrijeme nakon 5 punih mjeseci od neprodužavanja ugovora. Morala sam se posvetiti svom djetetu. Morala sam se posvetiti sebi. Morala sam i fizički i psihički se stabilizovati, trezveno razmisliti i sprovesti svoju davno donesenu odluku da ću sve reći.
Mama me je naučila da nikada nije kasno reći. I evo vidim da nije. Okidač zašto da kažem sada nije samo zato što sam se fino oporavila već što se po stoti put pokazalo gdje sam i s kim radila.
Dobijam poruku od administrativnog radnika „moje“ radne organizacije da dođem po GIP. Preuzimam GIP i odlazim u porezni ured radi informisanja o povratu poreza. Oni mi daju informaciju da se obratim računovođi radi popunjavanja obrasca.
Odlazim u „svoju“ radnu organizaciju i pitam da mi taj obrazac računovođa popuni, ne pomišljajući da će me odbiti i za to. Naravno, kulturno i sa dobro poznatim „nevinim“ izrazom lica rečeno mi je da oni to popunjavaju samo svojim radnicima. U glavi mi odzvanja: a šta sam ja bila do prije 5 mjeseci?! Šta ste mi uradili?! I sad mi ne možete popuniti ni jedan papir?!
Stvarno nisam vjerovala šta čujem svojim ušima. Rečeno mi je da kad bi to uradili za mene, da bi to bila ogromna iznimka. E tu je došao kraj! Rekla sam da nije to nikakva iznimka u odnosu na to šta su mi uradili i da su jedino mene od svih zeznuli.
„Poštovana direktorica“ je tada posivila i rekla kako se ona tome od mene nije nadala. Rekla mi je da ona onda ima iskrivljenu sliku svega. Ona ima iskrivljenu sliku svega!!! Sramotno!
Ne bih joj se obratila riječima, jer ne zaslužuje ništa. Ali zaista ne znam kako ima stida i obraza tako da mi kaže. Nakon svega što mi je uradila, ona se nađe uvrijeđena. U takvim trenucima bude mi žao što me je mama odgojila tako, jer ispada da je dobar i budala na istom.
Zato kažem da je najgora poslovica ikad: ŠUTI I TRPI! Neću više šutjeti. Jedini razlog što nisam rekla ranije jeste jer sam se borila za svoju egzistenciju, jer sam se borila za svoje dijete i nisam htjela da posvećujem pažnju nekome ko ništa vrijedi. Ja nisam imala tu više šta tražiti. A da sam rekla sve što mislim i što mi je bilo na duši, naškodila bih svom djetetu, jer kada sam u afektu nemam granicu.
Iza cjelokupne situacije i neprodužavanja obećanog ugovora stoji direkorica Javne ustanove za predškolski odgoj i obrazovanje Visoko Halima Abdukić
Ponosna mama Edna Dragunić-Husić.
P. S. Na kraju mi je “moja” radna organizacija refundirala troškove ljekarskog pregleda u iznosu od 45 KM kroz posljednju platu. Direktorica me, nakon što sam im rekla da su me zeznuli, obrisala iz prijatelja na Facebooku kao epilog cijele priče.”
artinfo.ba | preuzeto s portala visoko.co.ba/Č
