„Kava – crna kao đavo, vrela kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav“. Ovako je božanstveni napitak koji skoro svi na svijetu konzumiraju na dnevnom nivou opisao Šarl Morie de Taleran. Dnevno se u svijetu popije više od dvije milijarde šalica kave, ali malo tko zna za povijest pića bez kog ne može zamisliti svoju dnevnu rutinu.
Za P.U.L.S.E Miloš Todorović
Kava ima zanimljivu prošlost. Ljudi su prvi put počeli da je konzumiraju u Etiopiji, ali kao hranu. Vremenom smo shvatili da je ukusnija kada se kuha u vodi, ali ovo piće je u Europu stiglo znatno kasnije. Prvo se konzumiralo na Bliskom istoku, a u Europu su je donijeli Turci. Šta više, prva kavana (ustanova u koju su ljudi dolazili da piju kavu) u Europi je otvorena upravo u Srbiji! Beograd je dobio prvu kavanu 1522. godine, a tek potom se ovakva ustanova otvorila u Carigradu i Veneciji.
Jasno je zašto kava nije brzo zaživjela u Europi. Ljudi su je vidjeli kao piće Osmanlija – njihovog najvećeg protivnika. Osmanlije su bili neprijatelj Europljana i zato su bili skeptični po pitanju čudnog crnog napitka koji oni piju. Priča se da je kava viđena kao „đavolje piće“ zato što su je konzumirali Turci, ali da je šalicu popio papa Klement VIII i da je izjavio da je „ovo đavolje piće toliko ukusno da bi bila šteta da pripada samo nevjernicima“. Naravno, da li je legenda ili istina nije sigurno, ali je svakako sjajna priča koja dobro ilustrira našu ljubav prema ovom piću.
Vremenom će „đavolje piće“ postati vrlo popularno. Zapravo, toliko popularno da će oblikovati svijet u kom danas živimo i to ne samo zbog toga što bi nam bez njega bilo mnogo teže da se razbudimo ujutro. Da nije bilo kave ne bi nastalo čuveno Doba prosvjetiteljstva koje nam je donijelo skoro sve tekovine današnjeg društva. Da nije bilo kavana, moguće je da danas ne bi imali univerzalno pravo glasa, odvojenost države od crkve, jednakost i sve ostale principe do kojih nam je stalo.
Kada neko danas čuje kavana prva slika koja mu se javlja su ljudi koji se nadvikuju dok piju rakiju ili pivo i jedu meze, a za to vreme je u pozadini starogradska muzika. Međutim, to nije slika koju bi dijelio neki stanovnik bilo kog većeg europskog grada u 18. stoljeću. U to vreme kavana je bila ustanova u koju su ljudi dolazili da piju kavu i diskutiraju. Dolazili su ljudi koji nisu imali gdje drugdje da dijele svoja tada ne toliko popularna mišljenja. Vjerovali su u pravo glasa, princip sekularnosti, da znanje treba pripadati svima… Kavane, a ne univerziteti, su bila mjesta gdje su ljudi mogli da misle slobodno i da bez straha iznose mišljenja koja se kose sa interesom države i crkve. Ironično kako se vremena mijenjaju.
U ove ustanove su dolazili svi. Od siromašnih građana preko intelektualaca do buržoazije. Svi su sjedili jedan pored drugog i razgovarali dok su pili svoje omiljeno piće. Café Procope je jedna takva ustanova koja je otvorena u Parizu još 1686. godine i bila je jedno od centralnih mjesta doba Prosvjetiteljstva. Među čestim gostima se nalaze velikani poput Voltera i Deni Didra. Zapravo, Deni Didro i D’Alembert su ovde odlučili da sastave prvu Enciklopediju – što je samo po sebi promijenilo svijet.
Naravno, ne možemo reći da su samo kavane bile jedini uzrok Prosvjetiteljstva. One nisu bile jedine ustanove u kojima su se ljudi okupljali da bi debatirali, popularizirali svoje ideje i mijenjali svijet. Bile su dio jednog šireg fenomena, jer u tom istom periodu postaju popularni Saloni i masonske lože. Kao i sa kavanama, u njima su se pametni ljudi okupljali da bi razgovarali, a postojali su i brojni klubovi za diskusije i naučna društva. Mada, kada se pogleda nazad na Prosvjetiteljstvo u Zapadnoj Evropi – café pun filozofa je najčešća slika.
Saloni, masonske lože, ali ponajviše kavane pune intelektualaca su „zaštitni znak“ Prosvjetiteljstva. Ovdje su se okupljali slobodni mislioci koji su polako mijenjali svijet. Postavili su ideale kojima mi i dan danas težimo. Naravno, kavane postoje i danas. Dugo nakon Prosvjetiteljstva, intelektualci i umetnici su ih posjećivali i u njima radili, a pogotovo u Francuskoj. Jedan od najpoznatijih i najstarijih u Parizu je Café de Flore, a na spisku gostiju se mogu naći Žorž-Šarl Ismans, Rober Desnos i Pablo Pikaso. Njegov najveći rival je Les Deux Magots koji su posjećivali velikani poput Sartre, Simon de Bovoar i Alberta Kamia.
Kava je vekovima služila kao inspiracija. Danas je postalo dio svakodnevnice – „hajdemo na kavu“. Kada nešto toliko često konzumiramo, nekako zaboravimo da mu se divimo. Šalica tog toplog napitka ljudima daje energiju, ali i služi da se ispričaju dok piju. To piće i taj razgovor ponekad mijenjaju svijet. Nekoliko takvih razgovora je dovelo do velikih filozofskih rasprava i širenja ideja koje su dovele do Francuske revolucije i Američkog rata za nezavisnost, ali i do inspiracije za stvaranje velikih umjetničkih djela.
Svakako da se svijet mijenja, ali neke stvari ostaju iste. Prije dvjesta godina su se intelektualci, buntovnici i revolucionari okupljali da piju kavu i rade, međutim, danas je ovo ponovo slučaj. Nisu više filozofi i umjetnici, već brojna zanimanja. U današnjem digitalnom svijetu posao možete raditi gdje god se nalazite, a hiljade ljudi bira da radi iz kafića.
Ukoliko pažljivo pogledamo café u nekom većem gradu, vidjeti ćemo barem jednu osobu koja sjedi, pije kavu, ima slušalice u ušima i radi za laptopom. Da li je novinar, pisac, grafički dizajner, programer, aktivista, fotograf koji obrađuje slike ili pokreće svoj biznis? Možda je frilenser koji se bavi digitalnim marketingom ili nešto sasvim treće. Kava ponovo počinje da mijenja svijet. Ponovo ljudi dolaze u coworking prostor i café da rade i razgovaraju sa istomišljenicima. Šalicu po šalicu, razgovor po razgovor, javljaju se nove ideje. Tko zna, možda će kao što je Café Procope mjesto odakle je promijenjen svijet zato što je tu došlo da uz kavu radi par ljudi, Starbucks ili neki drugi moderni café biti mjesto odakle je promijenjen svijet.
pulse.rs
