Prije više od pola tisućljeća, točnije 555 godina, 5. lipnja u Ključu je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Upravo je taj događaj i obljetnica bio povod za intervju katoličkog tjednika s profesorom crkvene povijesti Milenkom Krešićem.
Don Milenko je rođen 1971. Osnovnu školu završio je u Hutovu, 1986. te se iste godine upisao u srednju Interdijecezansku školu za spremanje svećenika (Sjemenište) u Zagrebu koju je završio 1990. Filozofsko-teološki studij polazi u Sarajevu na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, a za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 1997. u Trebinju. Jedno vrijeme je bio župni vikar u katedralnoj crkvi Marije Majke Crkve u Mostaru i u Studencima. U listopadu 2002. upisao je licencijat iz teologije, smjer Povijest Crkve na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, koji je završio u lipnju 2004. Nakon povratka u BiH bio je predavačem na Teološkom institutu u Mostaru. Za vrijeme službe u Aladinićima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Povijest upisao doktorski studij te napisao i obranio doktorsku disertaciju na temu: Odnosi katolika jugoistočne Hercegovine s muslimanima i pravoslavnima u vrijeme osmanske vladavine: Od osmanskog zauzeća do Bečkog kongresa (1482.-1815.). Profesorom na Katoličkog bogoslovnom fakultetu u Sarajevu imenovan je krajem veljače 2015. i izabran u zvanje docenta na katedri Crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Poštovani, početkom mjeseca lipnja, točnije 5. lipnja obilježava se 555 godina od pogubljenja Stjepana Tomaševića… S obzirom na različite interpretacije toga događaja i samog kralja možete li nam reći zapravo tko je bio Stjepan Tomašević i što je značio taj čin pogubljenja?
Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je posljednji bosanski kralj i prvi kralj koji se okrunio papinskom krunom. Papinska kruna značila je u to vrijeme da je Bosansko kraljevstvo postalo u punom smislu suverena država ondašnje Europe. Bosanski kraljevi prije Stjepana Tomaševića bili su također suvereni na području svojeg Bosanskog kraljevstva, međutim u međunarodnim odnosima ipak su bili barem formalno ovisni o kruni Sv. Stjepana, odnosno o ugarskoj kruni.
Kako nam prenose neki kroničari u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske vojske na čelu s Mahmut-pašom sustigao ga je kod Ključa. Mahmut-paša nagovorio je kralja na predaju uz jamstvo da će mu biti očuvan život i sloboda. Međutim, kad je sultan Mehmet II. stigao pod Ključ s glavninom vojske, pošto je od kralja iznudio zapovijed za predaju Jajca i ostalih bosanskih gadova bez borbe, zatražio je od svojih „učenjaka“ mišljenje je li Mahmut-paša imao ovlast izdati kralju spomenuto jamstvo. „Učenjaci“ su donijeli fetvu (odluku) da nije. Potom je sultan naredio da se bosanski kralj pogubi. Pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja značio je kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.
Što je smaknuće kralja značilo za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?
Srednjovjekovna bosanska država bila je kršćanska država i, rekao bih, unatoč svim unutarnjim vjerskim previranjima ipak katolička država. Veze bosanskih vladara sa Svetom Stolicom nikad nisu prekidane. Bez obzira na unutarnje vjerske trzavice (a i one su se događale unutar katoličke ekumene) ipak su bili svjesni da pripadaju tome kulturološkom i civilizacijskom krugu. Osmanskim osvajanjem Bosne, a potom i Hercegovine, ove zemlje prestaju biti kršćanske i postaju sastavni dio islamske države, u kojoj je nemuslimanima bio dozvoljen opstanak i to uz vrlo restriktivne mjere.
Za katolike i Katoličku Crkvu to je bio veliki lom. Rastanak s jednim svijetom pozitivnog okruženja i ulazak u svijet u kojem nisi mogao napredovati nego samo stagnirati i nazadovati. Osim toga Bosna je u vrijeme osmanskih osvajanja i populacijski opustjela. Velik dio stanovništva je izbjegao, mnogi su stradali u vrijeme ranijih osmanskih upada i tijekom samog osvajanja te su mnogi odvedeni u roblje. Kasnije je država favorizirala prelazak na islam, uslijedila su i neka progonstva tako da je opstanak katolika i Katoličke Crkve bio upitan.
Dok je tada velika svjetska sila, Osmansko Carstvo, nadirala prema srcu Europe, osvajajući jedno po jedno kraljevstvo došla je i Bosna na red, što su za to vrijeme radili europski kršćanski vladari? Je li bilo pokušaja organiziranja zajedničkog otpora i pomoći Bosni?
Bilo je pokušaja zaustavljanja Osmanlija još kod Galipolja 1354., kad su prvi put stupili na europsko tlo, ali bezuspješno. Zbog nesloge, različitih interesa, međusobnih borbi zapadni kršćanski vladari jednostavno nisu mogli zaustaviti dobro organiziranu i jaku osmansku vojsku.
U doba napada na Bosnu pomoć je trebala doći od ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Međutim, on je u to vrijeme bio zauzet borbama s njemačkim carem Friedrichom III. za svoju krunu. Tek poslije pada Bosne, kad je Matijaš sredio svoje odnose s Friedrichom, u listopadu 1463. krenuo je u oslobađanje Bosne. Tom prilikom oslobodio je Jajce, a sljedeće godine Srebrenik. Ova dva mjesta postala su središta dviju banovina koje su trebale poslužiti kao uporišta za obranu i daljnje akcije protiv Osmanlija. Uspjele su opstati 60-ak godina, međutim, u kasnijim osmanskim naletima 20-ih godina 16. stoljeća ponovno su pale u osmanske ruke.
Klasičan primjer različitog tumačenja povijesti je i Ahdnama. Dok je Bošnjaci smatraju skoro pa prvim dokumentom o ljudskim pravima, za Hrvate je to samo jedan od dokumenata koji im je, kako tako, jamčio da će „preživjeti i imati crkvu“, dakle životariti pod okupacijom. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463.?
Ovisi kako tko shvaća „ljudska prava“. Ako se ljudska prava shvaćaju kao davanje mogućnosti opstanka pod strogo određenim odredbama (dimma odredbama) koje je propisao šerijat, a kojima je svrha bila očuvanje primata islama u državi, onda se i ahdnama može smatrati, kako kažete da neki Bošnjaci smatraju „prvim dokumentom o ljudskim pravima“. Međutim, smatram da je takvo poimanje ljudskih prava neprihvatljivo. Ne može se govoriti o ljudskim pravima ako ne postoji ravnopravnost, a ravnopravnost u Osmanskom Carstvu koje je bilo islamska država nije postojala. Tek je ona formalno bila proglašena sredinom 19. stoljeća, ali u Bosanskom pašaluku ni tada nije doživjeli stvarnu primjenu.
Ahdnama je jednostavno bio dokument kojima je podčinjenima bio zajamčen život, imovina i vjera pod uvjetima koje je propisivao šerijat. Kad bi došlo do prekršaja uvjeta i zaštita bi prestajala. Osim toga, Fojnička ahdnama je svojevrsni specificum (ne postoji original nego jedna „vjerodostojna kopija“ iz 16. ili s početka 17. stoljeća). Za razliku od carigradskih ahdnama, ponajprije one koju je sultan Mehmet II. 1453. izdao katolicima carigradske četvrti Galate koja govori o zaštiti katolika, Fojnička ahdmana isključivo govori o zaštiti franjevaca i to i njih u okviru dimma odredbi. Za usporedbu u ahdnami izdanoj katolicima Galate jamči se: 1. da se njihove crkve neće rušiti; 2. da se neće pretvarati u džamije; 3. da imaju slobodu u vršenju vjerskih dužnosti; 4. da nijedan katolik neće biti odveden u ropstvo i 5. da su oslobođeni od „danka u krvi“.
U Fojničkoj ahdnami o tome nema ni riječi. Njom se jamči, prema dokumentu koji je do nas došao, bosanskim franjevcima: 1. sloboda kretanja; 2. nesmetano prakticiranje vjere; 3. posjedovanje i popravljanje crkava; 4. nesmetano kupljenje milostinje i 5. slobodu od nekih poreza.
U BiH povijest često „pišu“ ideolozi, državni činovnici, pa i sudski pisari, a često ni sami povjesničari ne dijele isto mišljenje o istim događajima… Postoji li način kako pomiriti sukobljene „povijesti“?
Dakle, kao što sam već rekao ne postoje različite ili „sukobljene“ povijesti. Postoje samo različite i „sukobljene“ interpretacije istih povijesnih datosti. Najbolji put da se dođe pomirenja tih različitosti ili sukobljavanja je put znanosti koji zahtjeva istinoljubivost, objektivnost i provjerljivost.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
