Što razlikuje teroristički napad na WTC tornjeve 11/9/2001 od terorističkog napada na Dusinu 26/1/1993-e daleko prije eskalacije bošnjačko-hrvatskog rata. Na prvu događaji su posve različiti. Na drugu povezuje ih mržnja i ideologija te sastav sudionika i napadača. Zločin u NYC urađen je u ime džihada. I povike džihada. Zločin u Dusini urađen je u ime džihada i uz povike džihada. Razlikuje ih međutim nekoliko ključnih stvari koje ćemo pojasniti u nastavku.
Međunarodna zajednica pokazala je interes za otkrivanje identiteta zločinaca iz NYC. Pronađeni su. Otkriveno je da su neki od tih džihadista bili i u Dusini. Međunarodna zajednica ostala je škiljiti na jedno oko kad se dogodila Dusina. Iako je ona ekstremno važna. Zašto? Zato što je zločin u Dusini počinila jedna europska vojska, jedne države, no uz džihadističke manire. Ne dakle došljaci s Istoka nego domaći momci.
Postoji još nekoliko poveznica. Ime stanovitog Alispahića spominje se i kod preživjelih svjedoka Dusine. Isti taj Alispahić dolazi na američku crnu listu nakon 11.9.2001. Zbog poveznica s Bin Ladenom. Možemo li biti naivni pa vjerovati kako Bin Laden i bliskoistične teror grupe nemaju ništa s Mudžahedinima i da su oni u BIH dolazili stihijski i bez patronata istih onih organizacija koje je SAD u međuvremenu raskrinkala?
Zašto je svijet dakle ostao šutjeti na Dusinu? Onako kako šuti i danas.
Sedma muslimanska dakle, prva je brigada Armije BIH koja je javno proglasila džihad. Nisu to više momci u polupartizanskim odorama. To nije etnički mješovita brigada. U Dusini se pojavljuju kao hipsteri, kao mudžahedini koji su ideološki, modno i kulturološki postali pravo i kasnije, kako će se rat razvijati, dominantno lice ABiH. Svjedoče o tome i izjave nekadašnjih Alijinh suradnika koji su ga optužili za islamizaciju armije.
Novi val oblačenja, novi đir oblikovanja brade, novi način “obrade” zarobljenika, novi stil borbe Armije BIH, novi ukusi u glazbi i ratnim popevkama, tako su u 7. muslimanskoj, omiljenoj brigadi Alije Izetbegovića u potpunosti zaživjeli. I kako danas vidimo, ostali su i ostat će zauvijek amnestirani. Jer pos'o je bio dobar, a para laka. Sponzor jako moćan. BiH je bila tek samo simulakrum, područje za uvježbavanje.
ABiH preko Sedme javno se deklarirala kao džihad. Snimak koji ćete vidjeti to zorno dokazuje. I kao takva je dočekala kraj rata. I kao takva je primila zlatne ljiljane i srebrne štitove. Oni koji su naše sugrađane ubijali na pravdi Boga, čak i djecu, danas su korisnici proračuna koji i mi punimo. Mi Bošnjaci, Srbi, Hrvati koji jesmo protiv islamističkih ideja u BiH.
Međunarodna zajednica, s druge strane, nije pokazala interes za otkrivanje zločinaca iz Dusine. Naročito ne Haaški sud. Zašto?
Zato što preko Dusine pada jednostrana teza o hrvatskom krimenu stvaranja Banovine i čišćenja cijelih bošnjačkih gradova. Pada teza da su Hrvati prvi napali.
Uz put budi upitano, koji to grad u Bosni je HVO počistio od Bošnjaka nakon upornih napada u cilju stvaranja Banovine? Možda Travnik? Fojnicu? Možda Bugojno? Koji točno grad smo do iznemoglosti granatirali da iz njega protjeramo Bošnjake? Nije li Fojnica uzeta i vraćena Armiji BH? Nije li HVO mogao uzeti Mostar da je htio? Koji su to logori HVO-a na prostoru Središnje Bosne u koje su Hrvati utamničili tisuće Bošnjaka? I tko je otvarao logore po Bosni? Armija ili HVO? Koliko je Bošnjaka Središnje Bosne završilo u logorima HVO-a? Ako je UZP imao za cilj banovinu nije li logično da se logori otvaraju u daleko većoj mjeri u Bosni nego u Hercegovini?
Kada nastaju logori u Hercegovini? Poslije Konjica ili prije Konjica? Tko je naredio napad na HVO u Konjicu? Otkud logori Armije BiH za Hrvate i Srbe ako Armija BiH nije radila zločine? Otkud silovanja u tim logorima? I kako to da presude u Haagu po tom pitanju nema? Dok se u BiH daju simbolične kazne šefovima bošnjačkih logora?
Koji su to gradovi u koje su Hrvati zaustavili povratak izbjeglih? Možda Jajce? Možda Stolac? Koliki je povratak danas u Bugojno, Konjic, Jablanicu? I zašto ga nema? Kao ni optužnica za Bugojno?
Dusina je, podsjećamo, zločin koji se događa već prvi mjesec 1993. godine. Daleko je vremenski ispred vremena za koji je presuđen UZP. Kako vrijeme u BIH bude odmicalo Dusina će se sve jače spominjati.
Dusinu ne čini El Mudžahid. On je tu tek supervizorski, tek da provjeri ubijaju li polaznici tečaja džihadluka, mladi muhmini, u skladu s običajima džihada, onako kako se to mora raditi. Dusinu čini dakle vojska koje se politički i vojni vrh u Sarajevu ne stidi kako se danas navodno stide El Mudžahida. I danas su oni ponosni na njih.
Priznaju Sedmu kao legalan dio tzv. ABIH. Šef 7. muslimanske danas je odlikovan čovjek. Mirovinu mu plaća i žena koja ga je optužila da joj je osobno mužu izvadio srce. Supruga pokojnog Kreše Rajića.
Radi se o brigadi čiji prvi čovjek, pred Alijom govori – “ovo je vojska džihada. Zapad neumitno propada. Ovdje, u Bosni, Čečeniji, Afganistanu, jedna je borba”. Jedan svijet dakle, jedna borba. Jedan islamski kalifat jedna borba. Zvuči soroševski ali nije.
Nije to dakle borba građana protiv okupatora nit protiv korupcije. Nitko nikog u Dusini nije okupirao pa da Alijina Antifa mora reagirati s povikom Smrt fašizmu, tekbir narodu.
Patković jasno kaže za što se on bori. On se bori za Islam. Bosna bez Islama, ili Bosna jednakih, nije nešto u čemu on vidi motiv svoje borbe. I ne postoji razlika između njega džihadiste ili bilo kojeg drugog džihadiste Čečenije, Afganistana, Sirije. To je jedna borba, kaže Patković. Uostalom svjedoči tome i brojni vojnik Čečenije, Jordana, Sirije, koji u trenutku dok Patković pjeni i pozorno sluša.
Stoga je tu ključna razlika između pripadnika Armije BIH u Dusini i pripadnika Armije BIH u New Yorku.
U Nici ubija klasični terorizam, terorizam bez glave i repa, stihijski terorizam. Doduše umrežen. Prema CIA-i umrežen čak s diplomatskim kadrovima BiH. Živaljima i Alispahićima.
No u Dusini ubija etatizirani džihad. Vojnik Države BiH, ne vojnik s ulice, vojnik dakle naše države koji građaninu BiH vadi srce, samo zato jer je taj građanin kršćanin a on nije. To je čisti čin patološke mržnje. Kad imaš potrebu, i samo zato jer ga on, pripadnik državnog džihada ima pravo ubiti. Država, džihadizacijom Armije BiH tako postaje kalifat prije kalifata. Prvi europski podržavljeni džihad. Sud koji ne istražuje tko je Rajiću izvadio srce postaje tako poštovatelj kalifata. Činjenica da ista ta država potom oprašta taj zločin, potvrđuje ovu tezu. Jer Dusina se što se BIH države tiče nije dogodila. Nema kažnjenih ni četvrt stoljeća nakon Dusine.
Ako današnja BIH dakle oprašta onoj Alijinoj BIH ubojstvo u ime džihada, nije li time današnja BIH potvrdila da je slijednica Alijinog kalifata 90-ih? U Dusini su ubijali vojnici Alijini. Vojnici predsjednika države. Čovjeka koji je kazao da to nije njegov rat dok je rušeno kršćansko naselje na jugu zemlje.
Danas izlaze filmovi o Aliji. Hrvati u BIH premali su i neutjecajni da bi mogli bilo što promijeniti. Nemaju naftu, nemaju dolare. Nemaju ljude u Tužiteljstvu.
Oni će i danas nemušto i ovaj grozan dan nazvati “obljetnicom”. Popovi i fratri održat će par patetičnih govora. Pustit će se koja suza, i kršćanski patos, gurnut će nas u novi dan. U zaborav. Na sramotu svih nas.
Siječanj 93-e je datum straha za ABiH. To je vjerojatno jedini razlog, zašto je tužitelj Scott odlučio da se Dusina neće procesuirati.
Em što se dogodila prerano, van zamišljenog vremenskog razdoblja stvaranja Banovine Hrvatske u BiH, em što je Alijin vojnik, uz povik tekbir, počinio ratni zločin koji po svom izričaju potpuno korespondira sa zločinima ISIL-a danas.
Mjesecima kasnije dogodit će se Ahmići. Hrvatski džihad. Dan kad su ljudske zvijeri ušetale u to selo i krenuli paliti i ubijati. Najsramotniji zločin u povijesti Hrvata novijeg doba. Zločin za koji nema opravdanja. I nema onog “ali”. Čitajući svjedočenja preživjelih muslimana u Ahmićima, jedan mladić opisuje HOS-ovca iz Busovače, koji je upadajući u to selo kazao “Platit ćete za Dusinu”. Ne postoji, međutim, zločin koji može opravdati ono što je urađeno u Ahmićima. Ne postoji nikakav zločin koji može pravdati bilo koji zločin. Pa tako ni zločin u Dusini. No ovo naglašavamo, da se podsjetimo, kako je frustracija jednim zlom stvarala ubojice na drugoj strani za novo zlo. Što je bio povod Dusini? Možemo li to znati? Što su točno Hrvati uradili da Sedma Muslimanska uradi što je uradila? Točno prije 25 godina. I što je povod današnjoj pravdi u BIH da selektivno pristupa mjestima naših međusobnih pokolja? Zašto za njih ne postoji 26.1.1993?
Dok to ne saznamo zaboravimo Dusinu. To vaša domovina želi od vas. Nemojmo pričati o njoj. Jer Dusina, kako dani budu prolazili, u ovoj zemlji rekonstruirane prošlosti bivat će sve veća i veća, a izvađeno srce Kreše Rajića kucat će sve snažnije. Vidjet ćemo tko će pobijediti. Istina. Ili Bosna i Hercegovina kako ju je zamislio Alija. Po onoj rečenici “Islam ne može živjeti s građanskim opcijama”.
U petak, 26. siječnja 2018. godine navršava se 25 tužnih i bolnih godina od zločina nad Hrvatima Dusine, zaseoka koji teritorijalno pripada Zenici, a gravitira Busovači.
Prije Ahmića, i prije svega…
Taj dan, ratne 1993. godine ostat će zapisan crnim slovima u povijesti Hrvata Busovače i Središnje Bosne. Gnjusan i masovan zločin nad hrvatskim stanovništvom počinili su pripadnici Armije BiH kada je u kući Stipe Kegelja ubijeno devet zarobljenika, a posljednji, deseti zarobljenik, Mladen Kegelj mučen je i ubijen u seoskom Mejtefu. Jednom od zarobljenika – Zvonki Rajiću, nakon strijeljanja izvađeno je srce.
Pokolj u Dusini izveli su pripadnici 7. muslimanske brige koja je bila u sastavu 3. korpusa Armije BiH, a akcijom je zapovijedao Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se „hvalio da joj je osobno ubio muža“.
Misa za poginule i odavanje počasti
Posljednjih dvadesetak godina članovi Udruge dragovoljaca i veterana HVO HB Busovača odaju počast i prisjećaju se žrtve sunarodnjaka i branitelja koji su htjeli raditi, privređivati i živjeti kao svoji na svome u rodnom selu Dusina. Tako će biti i ove godine. U petak, 26. siječnja, s početkom u 13 sati, na samu godišnjicu zločina i obljetnicu prvog masovnog stradanja Hrvata Središnje Bosne, na spomen obilježju Dusina, slavit će se sveta misa zadušnica.
Komemoracija
Misa zadušnica uvertira je komemoraciji koja će biti održana dan sutra, u subotu, u kino dvorani “Theatre” Napretkova doma u Busovači, s počekom u 16 i 30 sati. Prigodnim programom odat će se počast žrtvama Dusine i svih drugih stratišta.
Vesna Kegelj, kćer ubijenog Vinka Kegelja, ujedno i organizatorica komemoracije, u izjavi za grad-busovaca.com portal kazala je kako predstojeća dvadeset peta godišnjica zločina na Dusini nosi bolne rane koje neće nikada zacijeliti:
– Želja mi je bila u suradnji sa busovačkim braniteljskim udrugama organizirati prigodnu komemoraciju kako bi se svi zajedno s dubokim poštovanjem sjetili ubijenih na Dusini, a to se i ostvarilo. U subotu u 16 i 30 sati svi sugrađani mogu doći u kino “Theatre” na komemoraciju. Uz kratki program i prezentaciju prisjetit ćemo se nedužnih žrtava koji su stradali na Dusini, kazala je Vesna za Grad Busovača.com.
Pet žrtava obitelji Kegelj u jednom danu
Vesnina obitelj u jednom danu je izgubila pet članova obitelji. Ubijen je njen otac – Vinko, dva strica i dva stričevića… Uz pet Kegelja (Vinko, Stipo, Mladen, Draženko i Niko), na Dusini je mučki ubijen Vojo Stanišić, Augustin Radoš, Pero Ljubičić, Franjo Rajić i Zvonko Rajić.
Etničko čišćenje
Iako su svi akteri zločina nad Hrvatima međunarodnom kao i domaćem pravosuđu poznati, jer su izašli na vidjelo tijekom haaških procesa, za zločin u selu Dusina, uključujući i ubojstvo zarobljenika Zvonka Rajića, još uvijek nitko nije procesuiran. Zločin u Dusini primjer je i etničkog čišćenja, budući da se ni nakon više od dva desetljeća u ovu selo nije vratio nijedan Hrvat.
artinfo.ba | preuzeto s portala poskok.info
