Reagirajući na pritisak dijela javnosti i medija na kapetana Hrvatske reprezentacije Luku Modrića, priopćenje je izdala Udruga "Uvijek vjerni HB" kojega u cijelosti prenosimo.
Haranga kojoj je izložen Luka Modrić i nas navijače iz udruge “Uvijek vjerni” ne ostavlja ravnodušnim. Naš kapetan reprezentacije, ponos i zašto ne reći i ljubimac, izložen je medijskim napadima zbog činjenice što se uopće mora pojavljivati na sudu. Gdje mu krivnja nije niti dokazana, niti je Modrić po vokaciji kriminalac kako mu to imputiraju oni koji žele Modriću nametnuti grijeh s kojim on nema veze.
Želimo ovim putem iskazati podršku Luki Modriću, s nadom da će biti kao nevin čovjek pušten na miru da se bavi sportom i svojom obitelji.Ne događa se, znamo, Modriću prvi puta nešto slično. Eto, nažalost, Luka Modrić se i nakon treće osvojene Lige prvaka u nas zna često osporavati i omalovažavati. No, može li baš slučajno biti da jedan igrač osvoji tri naslove Lige prvaka, kao što je to učinio Luka Modrić u dresu madridskog Reala, s pretpostavkom da je on osrednji igrač, viša, a ne najviša svjetska klasa? Ne! I još jednom – ne! Luka Modrić je temelj uspjeha Reala, iste snage i kvalitete kao i Ronaldo. Dakle, Modrić je najviša svjetska klasa. Neupitna! Modrić je bio toliko impresivan u finalu Lige prvaka da je meksički napadač Javier Hernandez Chicharito, koji igra u Bayer Leverkusenu, u svom “tweetu” napisao da Hrvat zaslužuje Zlatnu loptu za najboljeg nogometaša u 2017. godini, piše portal “Give Me Sport”, te napominje kako postoji dobar razlog zašto nogometni navijači ističu da je Modrić trenutno najbolji vezni igrač na svijetu. Novinska agencija Reuters smatra da je veličanstveni Modrić bio ključ Realova preokreta u finalu. “Real je preživio teško prvo poluvrijeme, a onda je Modrić preuzeo kontrolu igre. Kako je Modrićev ujecaj na igru tijekom utakmice rastao, tako se je situacija na terenu okrenula u korist Reala koji je na kraju uvjerljivo slavio. Modrićev pregled igre i donošenje ispravnih odluka omogućili su Realu da konstantno ugrožava Juventus iz kontri i polukontri”, ističe Reuters.
Negdje u ljeto 2005. godine, na turneji mlade nogometne reprezentacije Hrvatske koju je vodio Slaven Bilić sa svojim pomoćnikom Aljošom Asanovićem – vozio je kombi nekoliko hrvatskih reprezentativaca na izlazak u Chicago. Vozač je bio dijete hrvatskih iseljenika, Phill Lisnich, sjajan momak koji se sam potrudio organizirati turneju mlade reprezentacije u Chicagu i Torontu, opet razočaran što zbog obaveza u mladoj reprezentaciji nisu bili tada njene perjanice – Niko Kranjčar i Eduardo da Silva. „Dolazimo nekompletni, tu smo nemoćni, ali zato je s nama Luka Modrić. On će biti veliki igrač“, objašnjavao je Bilić prije turneje u telefonskom razgovoru s Lisnichem, pokušavajući barem malo odagnati nezadovoljstvo hrvatskih iseljenika koji su čekali kompletnu postavu na turneji. Kako bilo, turneja je bila uspješno organizirana, a jedan igrač osvojio je srca tamošnje publike, mahom hrvatskih iseljenika koji su s puno ljubavi i pažnje ugostili nekompletnu hrvatsku reprezentaciju. Luka Modrić igrao je tada sjajno po američkom kontinentu, a mnogi su pitali – „tko je taj mali iz zaprešićkog Intera“? Slobodno vrijeme koristilo se za izlazak u grad, Phill Lisnich vodio je igrače na izlazak i tako jednom prigodom u kombiju, s početka priče, je bio sam Luka Modrić. Htio je malo pogledati čikaške znamenitosti. S njim su bila i dva novinara, još dva igrača, pa i potpisnik ovih redaka. I tako, upali Phill automobil, krene, a mali Luka u šali, a tko zna možda je mislio i ozbiljno, kaže: „Phille, budi pažljiv, pa voziš u autu dvadesetak milijuna eura“. Eto, prošlo nešto više od deset godina, a cijena Lke Modrića je tri puta veća. Real je morao Tottenhamu isplatiti više od 40 milijuna eura za transfer, a Luka Modrić biti će plaćen u tom Realu više nego Prosinečki, Jarni i Šuker zajedno. Lukin put do zvijezda bio je sve samo ne idealan. I trnovit i mučan i težak, opet toliko jednostavan i pošten, pa se ne može reći da on to nije zaslužio.
Njegova priča je poznata i opjavana. Obitelj je morala usred ratnog vihora napustiti svoj dom, zaseok Modrići nedaleko Obrovca. Ubijen mu je i djed Luka, po kojem je današnja zvijezda Reala dobila ime. Otac Stjepan morao je odvesti obitelj na sigurno,a i sam je kasnije krenuo na prvu liniju bojišnice. Obitelj Modrić živjela je tako godinama po hotelima koji su bili pretvoreni u prave izbjegličke centre. Dječak Luka igrao je nogomet, u hotelu, ispred hotela, a kada je završio u Nogometnom klubu Zadar, u podmlatku brigu o njemu preuzeo je nepoznati trener – Tomislav Bašić.
Iako su ga zbog niskog rasta mnogi smatrali neperspektivnim Bašić nije gubio niti nadu niti energiju. Nije ju izgubio niti kada je stigla i „cipela“ iz Hajduka. U splitskom klubu grubo su otpovrnuli nakon probe na Poljudu: „Slabašan je, mi ga ne želimo“. Eh, to je bio najveći promašaj u procjenama u cijeloj povijesti hrvatskog nogometa! Nije bilo druge nego put Zagreba, u Dinamo, bilo je to 2000. godine.
Ni tu nije bilo lako, često osporavan i slabo procijenjen nije bio u prvom planu. Morao se dokazati opet negdje drugdje, ispalo je da će to biti u Mostaru, u bosanskohercegovačkom prvoligašu Zrinski. Proslavljeni nogometaš i Dinama i Hajduka Stjepan Deverić sjajno je procijenio Lukin potencijal, forsirao ga je u Mostaru, Luka je postao miljenik navijača, na kraju sezone proglašen i najboljim igračem lige.
Povratka u Dinamu ipak nije bilo, makar je bio Dinamov igrač. Opet se morao „kaliti“; baš poput čelika, u zaprešičkom tadašnjem Inkeru. Igrao je sjajno Luka u klubu iz predgrađa, dobio i poziv za mladu reprezentaciju, a novine su sve češće počele pisati o igraču koji nema poštovanja prema nikome. Podvaljivao je lopte, asisitrao, zabijao, driblao, a ubrzo je i u mladoj reprezentaciji dobio glavnu ulogu. Tek 2005. godine Modrić je osvanuo u Dinamu, trener je bio Josip Kuže. Tri godine igranja, i to sjajnog, u Dinamu, usput i odlične partije u inozemstvu Modrića su promovirale u najskupljeg hrvatskog igrača. Za nešto više od 20 milijuna eura Modrić je iz Dinama transferiran u Tottenham Hotspur, bilo je to 2008.
Modrić je u londonskom klubu uživao dobar status, klub je bio bolje pozicioniran na ljestvici Premier lige nego prijašnjih godina, igrao je i europska natjecanja, no ipak nije mogao ugoziti nedodirljive Manchester United i Chelsea. U međuvremenu, s Modrićem su u Tottenhamu bili i Čorluka i Kranjčar i Pletikosa. Svi su zajedno nastupali i za reprezentaciju, no svi su prije njega napustili Tottenham. Luka je to isto želio, napose kada je dobio poziv od Chelsea. Pošto-poto je želio otići, osjetiti slast trijumfa, no bogati Tottenham mogao je izdržati silne ponude i licitacije iz drugog dijela Londona.
Modrić je bio toliko razočaran da je pristupio nekoj vrsti štrajka, pokušavajući tako napraviti pritisak na predsjednika Tottenhama, Daniela Levy-a, da konačno odobri transfer. Nije uspio. Koliko je uporan, ali zacijelo i uvjeren u svoje sposobnosti, istoj metodi pristupio je i kada su zapeli pregovori Tottenhama i Reala. Ti njegovi postupci nisu naišli na plodno tlo u javnosti, no ako ćemo pravo – transfer je uspio i Luka Modrić je postao igrač madridskog Reala. Dakle, dosegao je u poslu s kojim se bavi – vrh vrhova. I opet u nas ostao – osporavan. Pa, čak i kad osvoji tri naslova Lige prvaka. Valjda smo takvi!
Mnogi nogometni velikani poput Zlatana Ibrahimovića nemaju niti jedan trofej Lige prvaka, a Luka ih ima – tri! Sam kaže, svaki mu je jednako drag.”Svaki od dosadašnjih trofeja nosi posebnu vrijednost. Mogu reći, svaki je sladak na svoj način. Međutim, za mene je nekako ovaj posljednji poseban. Ušao sam sa Realom u povijest, živim san. Jeste, Real je najveći klub na svijetu”.
A najljepše što je rekao tiče se hrvatske reprezentacije… “U klupskom nogometu sam uzeo sve, sad to želim i s Hrvatskom”.
Andrija Kačić – Karlin
artinfo.ba
