Foto: Notra.ba
Pamtit ću ga po svemu što jedan pozitivan i dobar čovjek može imati. Itekako sam ponosan što sam bio njegov prijatelj. Danas, kako idem gradom ljudi mi prilaze i izjavljuju sućut. Nema on ovdje više nikoga svog, osim mene, a ja se eto smatram njegovim, jer nas dvojica smo bili i ostali najbolji prijatelji - sjetna glasa, ali istovremeno i s osmijehom na licu priča Izet Nalić zvani Grmalj-Švaljo o svom najboljem prijatelju Ćiri Blaževiću, dok sjedimo u kultnoj travničkoj kafani ‘‘Lutvina kahva‘‘, istoj onoj u koju je zalazio još jedan Travničanin svjetskog glasa, Nobelovac Ivo Andrić, a koja je i za Ćirinih izborničkih dana u BiH i posjeta rodnom Travniku bila mjesto njegovih susreta s Grmaljem-Švaljom, piše Jutarnji.hr..
Simbolično, smjestila se ova kafana pokraj potoka Plava voda. Bit će da je ta i takva voda uvelike zaslužna za onu Ćirinu i Dinamovu legendarnu 1982. godinu. Travnik nas je dočekao hladan i oblačan, s povremenim snijegom, ali ni izbliza takvim i tolikim kakav je po srednjoj Bosni padao u vrijeme Ćirina djetinjstva i mladosti, u vrijeme kada je budući ‘‘trener svih trenera‘‘ razvaljivao na skijama i u langlaufu.
- On je od početka odskakao od nas po svemu. Bio je karizmatičan i svatko je želio biti s njim u društvu. U školu je dolazio u slićurama (improvizirane skije od gajbi), nije ih skidao s nogu. Zato je i bio omladinski prvak Jugoslavije u skijaškom trčanju pobijedivši i Slovence. Uvijek je bio snalažljiv i znao je što i kako treba napraviti da bi ostvario svoje ciljeve – govori Izet o svom prijatelju s kojim je od malih nogu bio nerazdvojan sve do tinejdžerskih godina, kada je Ćiro iz Travnika krenuo u svoj pohod osvajanja svijeta. Pitamo Izeta je li pustio suzu za prijateljem.
Foto: Notra.ba
- Jesam, kako nisam. Čim sam jutro saznao, ali on ne bi volio da se to zna. No, nisam izdržao. Žao mi je. Od malih nogu smo bili nerazdvojni, igrali smo u Bratstvu sve dok on nije otišao u Sarajevo, ali ostali smo u kontaktu čitav život. Kad je došao za selektora BiH, često je dolazio u Travnik, često smo sjedili u ovoj kafani. Meni je i financijski pomagao, ne mogu to prešutjeti. I eto, zadesi ga da ode dan prije rođendana – veli Izet, a mi ga pokušavamo ispraviti, pa kažemo da je dva dana prije rođendana, jer je Ćiro, kako piše po internetu, rođen 10. veljače 1935.
- Ma kakvi. Svi govore i pišu da je rođen 10.2., ali nije. Eno vam u crkvenim knjigama sve piše. Rođen je 9.2. - tvrdi Izet, koji će u ponedjeljak napuniti 92 godine iako po njegovoj vitalnosti to nikada ne biste rekli. Slike iz mladosti, pak, same naviru.
Profesor Rumbe
- Navečer smo imali igranke. I, sad, izađe nekakav ples rumba, mi se okupili, nitko nema pojma o plesu, a on uhvatio neku Šaćiru iz varoša i pleše s njom. K‘o da sad gledam nju i njega. Nas stotinu sjedi i gledamo, jer nitko ne zna plesati, a on vrti kao da je profesor rumbe – smije se Izet.
- Svašta je znao, ali nije znao pjevati i nikada nije htio s nama piti. Otac mu je dosta pio, držao je gostionu i to je Ćiri ostalo kao neugodno iskustvo iz djetinjstva, pa nije volio alkohol. Nikada nije pio. On je samo ganjao cure – potvrđuje Izet ono što je i Ćiro o sebi pričao. I radili su zajedno dok nije otišao od kuće. Ćiro je završio za metalostrugara, a radili su u Špediciji u Bugojnu.
- Ali, onda ga je odvela lopta. I dobro da jest. No, ovaj grad i ljude nikada nije zaboravio. Volio je ovdje doći, često je dolazio obići grob majke i oca, a ja sam ga jednom pitao gdje će njega pokopati. Rekao mi je: ‘Ni govora o tome. Idi Švaljo u k...., nemoj me to ni pitati.‘ Nažalost, eto i to je došlo, ali on će, što se mene tiče, vječno živjeti – zaključio je Ćirin najbolji travnički prijatelj, gotovo brat Izet Nalić Švaljo-Grmalj. Otišao je Ćiro u 88. godini života, jednako kao i Josip Broz Tito čija bista krasi park ispred sjedišta Općine Travnik, gdje nas je primio dr. Kenan Dautović, načelnik Općine Travnik, koja je Ćiri prošloga svibnja dodijelila titulu počasnog građanina i uručila mu ključeve grada na velikoj svečanosti i utakmici humanih zvijezda Hrvatske i BiH na stadionu Pirota, koji se nalazi svega 50-ak metara od Ćirine rodne kuće, od koje je danas ostao samo jedan mali komad. Okupilo se tada više od 5000 ljudi samo da bi pozdravili Ćirin, pokazat će se, posljednji put u Travniku. Na stadionu koji će uskoro biti preimenovan u SRC ‘‘Miroslava Ćire Blaževića‘‘.
- Bila je to utrka s vremenom i zdravljem, ali i pobjeda ljubavi prema rodnom kraju. Smogao je snage i zadnji put došao u Travnik. Mislim da smo ga time i dosta energetski podigli, puno mu je to značilo. Ako smo mu time produžili život dva dana, blago nama – kaže danas Dautović, koji nas je dočekao s Ćirinim bijelim šalom. Veli da ga je dobio u utorak, dan prije nego što je Ćiro preminuo. Prisjeća se tog zadnjeg Ćirinog dolaska u rodni grad.
Službena inicijativa
- Hodali smo šetalištem i kazao sam mu kako ćemo klupama na šetalištu dati imena znamenitih Travničana. Ova klupa će se zvati po tebi, pa kad se mladi zaljubljeni parovi budu dogovarali reći će ‘Vidimo se kod Ćire u 7,‘ rekao sam mu. Tako će, između ostalog, živjeti u Travniku, a mislim da će i jedna ulica dobiti ime po njemu ili neka ustanova – veli načelnik, a mi uskačemo: ‘Možda biste stadion mogli nazvati po njemu!?‘
Foto: Notra.ba
Jutarnji.hr
