Halil Jaganjac je sjajni 23-godišnji rukometaš. Puno se očekuje od ovog lijevog vanjskog, kako i u hrvatskoj reprezentaciji, tako i u klupskoj karijeri.
Karijeru je počeo u Kozali, odakle je ostvario transfer u veliki Paris Saint Germain. U moru velikih zvijezda tada golobradi mladić nije dobio pravu priliku, te je uslijedio povratak, prvo u makedonski Metalurg, gdje je bio jedan od najboljih igrača, potom i u Hrvatsku, u Nexe. Tu se isprofilirao u najboljeg igrača, digao je klub na višu razinu, stigao do reprezentacije.
Upravo sinoć je Nexe ostvario povijesni uspjeh. Savladali su Eurofarm Pelister i u uzvratnoj utakmici i plasirali se u četvrtfinale Europske lige. Jaganjac je u dvije utakmice postigao po četiri pogotka. Prošli tjedan Nexe je nanijelo prvi poraz Zagrebu unatrag 10 godina,a 23-godišnji rukometaš je bio nezaustavljiv sa 10 pogodaka.
Ima dva srebra s mladim reprezentacijama Hrvatske i medalju s Mediteranskih igara, ali čeka još na velika dostignuća sa seniorskom reprezentacijom. Neposredno nakon sinoćnje utakmice, Halil Jaganjac je odvojio vrijeme za Artinfo.
"Za rukomet sam se odlučio jer sam se zaljubio u taj sport gledajući našu zlatnu generaciju koju su predvodili igrači kao sto su Ivano Balić, Blaženko Lacković, Petar Metličić i sve druge naše legende. Među njima je tad bio još i mladi Domagoj Duvnjak sa kojim imam čast danas djeliti svlačionicu i to mi je ispunjenje dječačkog sna. Jednostavno je za vrijeme jednog od prvenstava kad sam išao u 2. razred osnovne škole došao poziv da se u mojoj školskoj dvorani vrše upisi u rukometni klub. Tad je bila euforija i puno se djece upisalo, pa sam se odlučio i ja jer mi se rukomet jako sviđao. Nekima je to bila samo zabava i razonoda a meni je vrlo brzo preraslo u ljubav i u način života bez kojeg ne bi mogao zamisliti dan", započinje naš razgovor.
Rukomet, kao i svaki sport zahtijeva puno odricanja. Ovaj fenomenalni rukometaš otkriva nam detalje o svojim počecima, odricanju i svemu što mu je teško padalo na početku.
"Potrebno je stvarno puno odricanja i isto toliko sreće da bi uspio od dječaka postati profesionalni rukometaš. Puno je tu rizika, rukomet je grub sport i jedna ozljeda vas moze koštati karijere. Morate stalno raditi na sebi kako biste svaki dan bili brži, jači, bolji, spremniji i tehnički te taktički potkovaniji. Svaki dan je novo učenje i usavršavanje, dokazivanje. Bez velikog truda i odricanja malo koji talent koliki on god bio može opstati u profesionalnom sportu pa tako i u rukometu. Najteže mi je sigurno bilo kao 17-godišnjem dečku izbivati od kuće po 4 ili više mjeseci bez da vidim djevojku i obitelj, sad sam hvala Bogu u Hrvatskoj, djevojka živi sa mnom i sve mi je puno lakše. Mogu reći da stvarno uživam i radim ono što volim, nisam nikad razmišljao o odustajanju jer je rukomet jednostavno dio mene. Ispunjava me i čini me sretnim."
Prelazak iz juniorskog u seniorski rukomet je jako težak. Mnogi mladići se u tome izgube, neke ponese slava, neki se ne uspiju prilagoditi. Halil nije imao taj problem, jer je vrlo rano prešao i naviknuo se.
"To je najteži dio i zna biti jako neugodan, ja sam imao sreću pa sam već sa 15 godina bio priključen seniorskoj ekipi RK Kozale i igrao sam protiv boljih i iskusnijih igrača od sebe. Na taj način sam može se reći očvrsnuo i vidio što je pravi muški rukomet. Kasnije mi je zbog toga bilo puno lakše priviknuti se na profesionalni režim."
Prvi klub je bio RK Kozala, za koji ga vežu velike emocije.
"To je jedan od najljepših perioda u mom životu i puno im dugujem za to što sam sada ovdje. Sve ljude iz Kozale smatram velikim prijateljima i sjajnim osobama, koji rade iz čiste ljubavi prema djeci i rukometu. Zato i jesu već godinama jedna od najboljih škola rukometa u Hrvatskoj. Kad god uhvatim vremena odem ih posjetiti, pozdraviti i pogledati poneku utakmicu."
Kada se načulo da se tada 19-godišnji bombarder vraća u Hrvatsku, bilo je jasno da će se za njegov potpis boriti dva najveća hrvatska kluba. Očekivalo se kako će Zagreb privoliti mladića, kao višestruki prvak Hrvatske, član Lige prvaka, klub koji daje dosta reprezentativaca.No, Jaganjac je išao srcem i izabrao našićki Nexe, i, kako priznaje, nije pogriješio.
"Apsulutno nikad, ne bih promijenio ništa, sve je ovdje savršeno i bolje od onog sto sam očekivao kad sam dolazio. Mislim da je to bio najbolji odabir u mojoj karijeri i savršeni put za moj razvitak koji nažalost još malo dolazi kraju jer na kraju sezone odlazim."
Nexe je u igri na dva fronta, bori se za prvaka Hrvatske i dijeli prvo mjesto sa Zagrebom. Igrat će četvrtfinale Europske lige. U regionalnoj SEHA ligi startali su sa dvije pobjede protiv Vardara, no to natjecanje je prekinuto i upitan je nastavak.No, umora nema, noge nisu teške kada se baviš sportom koji voliš.
"Umor ne postoji kad igraš tako važne i povijesne utakmice, da ga malo i ima zaboravimo na njega. Već sad igramo najbolju sezonu otkad RK Nexe postoji i sve što dalje bude gledamo kao bonus i nagradu za sve sto smo do sad napravili. Uživamo na terenu, velika smo klapa i mislim da se to može vidjeti i na našoj igri."
Na kraju sezone, nakon četiri divne godine, Jaganjac će napustiti hrvatski klub. Nova destinacija je poljski velikan Kielce, a prvi dio će provesti na posudbi u njemačkom Rhein Neckar Lowenu. Bit će to novi veliki korak u karijeri i iskorak.
"Zbilja ne razmišljam o tome previše, želim se samo što prije priviknuti i uklopiti te ući u neku rutinu. Nadam se da ću se izboriti i za što veću minutažu te da će na mene ozbiljno računati u rotacijama. Odlazim u veliki klub, sjajno uređen, uvjeren sam da će mi biti lijepo."
I u reprezentaciji se od njega očekuju velike stvari. Na Europskom prvenstvu nažalost zbog ozljede glave morao je prije vremena napustiti izabranu vrstu. No, na popisu je za kvalifikacijske susrete za SP protiv Finske, gdje je Hrvatska veliki favorit. No, takve reprezentacije često znaju biti i nepoznanica.Put je nešto olakšan jer je nešto jača Ukrajina odustala od kvalifkacija zbog ratnog stanja.
"U reprezentaciji na svojoj poziciji imam neke od najboljih svjetskih rukometaša, sama činjenica da sam dio te ekipe je već velika čast. Svaku minutu gledam kao nagradu za ono što radim u klubu tijekom cijele godine. Nositi taj dres je za mene svetinja i velika čast ali i odgovornost. Svi smo mi u sjajnim odnosima i stvarno se družimo zajedno kao velika klapa, uvijek je tako bilo, na svakom okupljanju na kojem sam do sad bio. Utakmice s Finskom moramo shvatiti sto posto ozbiljno i onda mislim da neće biti problema. Već na prošlom okupljanju smo se s izbornikom pripremali za njih i analizirali njihovu igru, tako da mogu reći da ih maksimalno respektiramo, ali ćemo sigurno biti spremni za te utakmice."
Roditelji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Usprkos tome, nije bilo dvojbi za koga nastupati. Ovaj Riječanin je usko vezan za Hrvatsku, ali i prema domovini roditelja gaji lijepe emocije.
"Roditelji su oboje rođeni u BIH, pratim njihov rukomet jer za BIH igra puno mojih prijatelja i poznanika pa mi je uvijek drago kad ostvare dobar rezultat. Volim posjetiti rodne krajeve svojih roditelja jer je tamo jako puno moje šire obitelji i uvijek budem toplo dočekan."
Svakog profesionalnog sportaša prati i poseban režim ishrane. Nekih stvari se teže odreći, neke se navike moraju mijenjati.Jaganjac je svjestan važnosti kvalitetne i balansirane prehrane, ali rano se i na to priviknuo i sada mu je sve rutina.
"Mislim da je prehrana uz trening i odmor najvažnija stvar u sportu i ako se zdravo i kvalitetno hranimo to ce se sigurno odraziti na naše izvedbe i performanse. Ako se hranimo pravilno osjećat ćemo se bolje, bit cemo zdraviji i snažniji. Ja sam nekako od malena imao ljude koji su brinuli kako se hranim i ne mogu reći da mi je ikad išta bilo uskraćeno ili oduzeto. Samo je bilo pod kontrolom i u umjerenim količinama. Danas se držim malo strožijeg režima prehrane u kojem vagam hranu i pazim na detalje, ali mi to ne predstavlja problem već zadovoljstvo. Tim više jer znam da mi značajno pomaže da budem bolji."
Za kraj, ovaj veliki rukometaš imao je poruku za mlade rukometaše, posebno za one koji igraju za RK Kiseljak.
