Jedan od najvećih hrvatskih nogometnih trenera Miroslav Blažević danas slavi 87. rođendan. Možda je bolje reći – navršava 87 godina, budući da se Ćiro već mjesecima bori s opakom bolešću koja će rijetkima dati razlog za slavlje, piše Večernji.hr.

No Ćiro je žestok, nepokolebljiv borac i još ima snage, volje i životne energije oduprijeti se, kako ga sam naziva, dušmanu. Ćiro je rođen 9. veljače 1935. godine u Docu na Lašvi kao najmlađe od osmero djece Mate Blaževića i njegove supruge Katarine.

No mnogi pogrešno kao datum Ćirina rođenja navode 10. veljače. – Dolac je tri kilometra od Travnika pa, dok ti dođeš u to vrijeme od Doca do Travnika, prođu 24 sata – objašnjava Blažević malu zbrku oko datuma.

Tata Mato sigurno je burno proslavio rođenje trećega sina?, pitao je novinar Večernjeg Ćiru.

– On je proslavio tako da me zakasnio "krstit'' taj dan. A ovo je priča moje majke koja nikada ništa nije slagala. Tata je već tada imao dva sina, a kad sam ja bio rođen, kaže on majci: "Zapamti, Katice, ovaj isprdak bit će najbolji!" Čuj, isprdak, nikad tu riječi nisam upotrijebio! Majka se zgražala kad mi je to pričala.

Najstarija Ćirina sestra bila je Jela, rođena 1922. godine, prvi brat Anto rođen je 1924., druga sestra Dragica 1926., potom brat Joško 1927., a najmlađa sestra Jozefina, koja živi na zagrebačkoj Knežiji, 1933. godine.

Blaževići su 1923. godine dobili i blizance Ivicu i Maricu, koji su umrli kad su bili bebe.

Koji vam je rođendan iz djetinjstva najdraža uspomena, koji vam je bio najdraži poklon?

– Rođen sam kao rahitično dijete, tek u petoj godini postao sam ono što bi svaki roditelj poželio od svoga djeteta. Na žalost, već kao mali pokazivao sam afinitet prema čokoladi pa, kad su mi kupili čokoladu, bio sam najsretniji. Kad sam imao 7-8 godina, znao sam reći da ću jednoga dana raditi u Krašu – smije se Ćiro.

Jedan od rođendanskih poklona koje pamti bio je automobil Jaguar, koji mu je bio poklonio predsjednik tadašnjega Ćirina kluba Lausannea.

– Jaguar coupe s 12 cilindara, mašnu je bio svezao oko njega! Tim Jaguarom išao sam se pokazati u Sarajevo. Sramota me reći za koliko sam njime brzo došao do Sarajeva, tada nisu bile kontrole brzine na cestama. Vratili smo se u sadašnjost.

Kako se nosite sa svojim zdravstvenim stanjem, kako ste fizički, mentalno?

– Mentalno sam na nuli. Jako se trudim da to ne bude tako, jer mene još čeka nešto što moram realizirati.

Što morate realizirati?

– E, to ne mogu reći. Samo ću vam reći da sam i u ovim godinama tražen, traže me. Ja sam davno rekao da bih želio umrijeti na klupi. Sad, ako se malo oporavim, postat ću važan savjetnik u jednom velikom klubu.

U Dinamo se vraćate?

– Ma kakav Dinamo!

Pa zar Dinamo nije veliki klub?

– U odnosu na ovaj Dinamo je "Mika, Pera, Laza!"

Znači, vraćate se nogometu?

– Da. Čim liječnik da zeleno svjetlo.

U kojoj ste fazi liječenja?

– Sad sam još na kemoterapijama. Kada završi taj ciklus, napravit ću pregled da vidimo jesu li uspjeli spriječiti dušmana da "hoda" po vitalnim organima. Ili sam gotov. Nažalost, ta je terapija toliko jaka da ima puno nuspojava i to me uništava.

Kako gledate na najnovija zbivanja u Hajduku?

– Jako pozitivno. To je potvrda njegove tradicionalne vrijednosti, da je dovoljan samo tračak sunca i on traži da se horizont otvori. To je velik poguranac onima koji su najvažniji, igračima na terenu. Siguran sam da će se umiješati u borbu za prvo mjesto.

Kako ste doživjeli trenera iz Litve, kako se snalazi u toj sveopćoj euforiji?

– Dat ću mu veliki kompliment – podsjeća me na mene kad sam bio trener u Švicarskoj. I pritom ima odličnog predsjednika, to je najvažnije. Uvijek sam upozoravao: "Nemoj se angažirati kao trener ni za kakve pare ako je on novi predsjednik!" Biti predsjednik – to je zanat, a novi predsjednik koji ne zna zanat i ne zna igrače podlegne pritisku i rezervnog igrača koji je nezadovoljan svojim statusom kod trenera. I tog trenera onda likvidiraju u prvoj krizi rezultata. Meni je tako, kada sam bio predsjednik Dinama, došao jedan važan igrač i žalio se na Cicu Kranjčara, kojega sam postavio za trenera; te "on to ne može", te "u svlačionici je nered"... A moj Cico osvoji prvenstvo i kup.

Hoće li Nikola Kalinić pomoći Hajduku s 34 godine?

– Tu se bojim jako, jako! Tu su dvije solucije: da on odgovori učinkom adekvatnim njegovoj reputaciji ili da se ispostavi da je spor, bez reakcije i da ne može puno. To se odmah vidi. Toliko priželjkujem da bude ono prvo, ali postoji opasnost i od ovoga drugoga.

Ostatak pročitajte OVDJE.

Notra.ba