[RK OPUZEN - NEPOZNATO O POZNATOM] U jednom malom mjestu tik do BiH metropole tog vrućeg ljetnog jutra na svijet je došla jedna na oko normalna beba. Mama i babo se nisu mogli dogovorit za ime pa je nana predložila da nosi oba. Punim imenon Fahrudin Enis Vodopija, ovaj naoko običan dječak je imao jako sretno djetinjstvo.

 

Kao i svi njegovi vršnjaci hobiji su mu bili plejstejšn i Coca Cola, a pokoju markicu je zarađivao ko ministrant služeći velečasnom u obližnjoj crkvi.

Problemi za Fahrudina počinju prilikom blagoslova kuća. Sve ono šta su obitelji ostavile za ministrante naš Fahro je skuplja na jednu hrpu želeći otići na trodnevno putovanje Pelješcom. Ipak, jednu stvar je zaboravio, a to je prijava imetka organima vlasti Bosne i Hercegovine, a kako je BIH zakon nemilosrdan prema neplatišama poreza za našim Fahrom je ubrzo izdana tjeralica. Izbora nije bilo ili će svoj san o putovanju Pelješcom objesit mačku o rep ili će pokušati pobjeći organima gonjena.

 

San je san, uzviknuo je na nedjeljnom ručku, uzeo ruksak i strpao u njega ono najosnovnije i zaputio se prema granici s Hrvatskom.

Granicu je prošao preko jednog trgovačkog centra skrivajući se u veš mašini puna 4 dana.

Sudbina je htjela da baš tih dana našem svemu, Bradi, crkne mašina i da ode baš do tog trgovačkog centra po novu. Kada je otpakiro imao je šta vidjeti. Iskusno oko nije ga moglo pustit da ode, a da ne proba zahaklati rukomet Opuzenskoj dvorani. Odmah je upalio svoje računalo i napravio mu Hrvatske papire. "Sada si Goran Marković i moje si vlasništvo" uzbuđeno je vikao Brada čekajući da printer izbaci nove dokumente.

 

Ubrzo nakon toga stiže i prva registracija i debi u ovom sportu. Sjajna prva polusezona odvela ga je do prvoligaša Metkovića ali Gogi je uvik falilla njegova mašina, a i putovanje Pelješcom je jedino moguće u našoj ligi pa se odlučio na povratak u svoj drugi dom. Goran je danas jedna od prvih violina kluba i momak koji usprkos svim životnim nedaćama za svoj klub uvijek ostavlja 79% sebe na terenu.