Sezona 1992/1993 za New Jersey Netse završila je 9. svibnja porazom od Cleveland Cavaliersa u odlučujućoj utakmici prve runde doigravanja. Američki mediji su nakon utakmice imali samo jednu “metu”, a to je bio hrvatski košarkaš Dražen Petrović.
Dražen je imao sjajnu sezonu iza sebe tijekom koje je bilježio 22,3 poena u prosjeku, što je bio jedan od najboljih prosjeka u ligi. Usprkos tome, na njegovo razočaranje nije izabran za All-Star utakmicu.
Na njegovo nezadovoljstvo utjecali su i sami Netsi s kojima se nikako nije mogao dogovoriti oko novog ugovora. Kako je sezona odmicala nezadovoljstvo je raslo, a nije puno pomoglo ni to što je izabran u treću najbolju petorku za tu sezonu. S obzirom na sve to, nije čudno što je nakon poraza protiv Clevelanda Dražen bio tražen sugovornik.
U NBA ligi sam dokazao sve što sam želio dokazati, rekao je Dražen kratko okupljenim novinarima, uzeo torbu i odšetao iz dvorane.
Dražen Petrović, prvi veliki europski igrač u NBA-u i jedan od najvećih europskih igrača u povijesti, više nikada neće ući u NBA dvoranu.
Dražen se nakon završetka NBA sezone zaputio na okupljanje reprezentacije koja se pripremala za put u poljski Wroclaw u kojemu se održavao kvalifikacijski turnir za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Hrvatska bi se i bez njega plasirala na Euro, ali Dražen nikada nije propuštao reprezentativna okupljanja, pa nije želio ni sada usprkos ozlijeđenom koljenu. Reprezentacija mu je bila svetinja i propuštanje kvalifikacijskog turnira nije dolazilo u obzir.
Dražen je u Poljskoj želio iskoristiti i mir za razmišljanje o nastavku svoje karijere. Ponuda za igrača takvog kalibra nije manjkalo, europski klubovi su željeli iskoristiti njegovo nezadovoljstvo u NBA ligi i pokušati ga privući dobrim financijskim uvjetima. Vodeći u utrci bio je grčki Panathinaikos. Kako navodi Todd Spehr u sjajnoj knjizi o Draženu, Panathinaikosu su u prilog išla dva bitna čimbenika. Prvi je bio taj što se u njihovom rosteru nalazio Stojko Vranković, Draženov najbliži prijatelj iz reprezentacije. Drugi, Panathinaikos je tada trenirao Željko Pavličević, koji je Dražena trenirao u Ciboni.
Dražen je bio jedan od najboljih igrača u sezoni 1992/1993
Posljednji intervju Dražen je dao grčkom novinaru i prijatelju Vassilisu Skountisu.
Odlučio sam se vratiti u Europu na sljedeće dvije godine. 1995. se želim vratiti u NBA na dvije godine, nakon čega ću završiti karijeru u Ciboni. Također, planiram se i oženiti, rekao je Dražen o svojoj budućnosti.
U tom razgovoru priznao je i da je blizu potpisa ugovora s Panathinaikosom.
Uistinu smo vrlo blizu. Želim treći Kup europskih prvaka više nego bilo što drugo. Osvojio sam dva s Cibonom 1985. i 1986. godine, a trenutno se uistinu želim vratiti u Europu i osvajati nove naslove. Mora vam biti jasno da ne igram isključivo za novac. Radije ću pobjeđivati igrajući besplatno nego gubiti bogateći se. Obećavam vam da će Panathinaikos postati posve druga momčad, zaključio je Dražen.
Da najbolji hrvatski košarkaš nije bio potreban svojoj reprezentaciji u Wroclawu bilo je jasno odmah na početku kvalifikacijskog turnira. Hrvatska je u prvih šest utakmica u samo jednoj pobijedila s manje od 29 poena razlike. Izgubila je samo jednu utakmicu, posljednju protiv Slovenije koja nije imala nikakvog značaja. 7. lipnja 1993., Hrvatska je napustila Poljsku. Prvo su sletjeli u Frankfurt iz kojega su se drugim letom trebali vratiti u Zagreb.
Dražen je obavijestio izbornika Mirka Novosela kako ga u autu čeka djevojka Klara Szalantzy s kojom će otići do Munchena, ali da će se u srijedu pojaviti na treningu u Zagrebu. Oprostio se sa suigračima i izbornikom i uputio se prema izlazu iz zračne luke.
Reprezentacija mu je bila svetinja i propuštanje kvalifikacijskog turnira nije dolazilo u obzir
Ispred zračne luke čekao ga je crveni golf u kojemu je na mjestu vozača sjedila Szalantzy, inače manekenka, dok je na stražnjem mjestu bila Hilal Edebal, talentirana košarkašica i njih troje krenulo je put Munchena. Nešto prije 17:20 nedaleko od Ingolstadta, kako piše Todd Spehr u svojoj knjizi, vozač kamiona iz Nizozemske putovao je autocestom kada je bio prisiljen naglo skrenuti kako bi izbjegao automobil koji je zbog jakih oborina proklizao na cesti i krenuo prema njegovoj traci. Probio je zaštitnu barijeru koja je dijelila promet iz suprotnih smjerova. Nakon što se pribrao i shvatio da je njegovo vozilo prepriječilo sve tri trake koje vode na jug, izašao je i stao sa strane pokušavajući mahanjem privući pozornost vozača koji su išli prema Munchenu.
Golf koji je vozila Szalantzy velikom brzinom se približavao kamionu. Spehr se poziva na izvješće o nesreći u kojemu je treća suputnica, Hilal Edebal, izjavila kako je njezina prijateljica vozila prebrzo i da je u tom trenutku išla 180 kilometara na sat. Pokušavala je zakočiti, ali pri toj brzini na jako skliskoj cesti nije imala šanse. Golf je proklizao, udario u zaštitnu ogradu od koje se odbio natrag na cestu i suvozačevom stranom vozila se zabio u kamion.
Dražen je u trenutku udarca spavao. Kazaljka na njegovom satu zaustavila se u 17:20, a košarkaški Mozart se više nikada nije probudio…
Stao je i svijet. Sprovod je održan četiri dana kasnije na zagrebačkom groblju Mirogoj, a na njemu se prema nekim procjenama okupilo oko 100 tisuća ljudi. Netsi su umirovili njegov dres s brojem tri, primljen je u košarkašku Kuću slavnih, dvorana je dobila njegovo ime, dobio je svoj muzej, napravljeni su razni spomenici njemu u čast itd. Ali to nije njegovo najveće nasljeđe.
Nakon što sam pročitao tekst prvi put shvatio sam da sam Dražena kroz cijeli tekst oslovljavao imenom, a nijednom samo prezimenom s kojim oslovljavamo većinu današnjih sportaša. Zašto je to tako, možda će najbolje opisati doživljaj njegove majke Biserke.
Jednog je dana bila na groblju, klečeći nad grobom svojeg sina, kada joj je prišao stariji čovjek sa svojom trogodišnjom unukom i uputio joj riječi koje će pamtiti cijeli život.
Vi ste ga rodili, ali on je pripadao svima nama.
Život leti, Kapetane.
